Par godina prije povijesnog sloma realnog socijalizma u Europi, kao maturant morao sam na likovnoj umjetnosti odabrati temu za „referat“ i prijaviti ju profesoru. U tadašnji didaktički diskurs još se nije infiltrirala terminologija „eseja“ i „kompetencija“ – barem ne kod „nas“ – pa se profesor nije morao zamarati bajanjem i proricanjem tragova koje će pisanje dobrog starog referata ostaviti u našim (tada) mladim dušama i životima. Naravno, nisu postojali ni Sutoriji, Cogglei, Mentimeteri, Wordwalli, ni stotine drugih digitalnih „alata“; pa rekli bi onda da nije bilo ni pišljivog PowerPointa, pretpotopnog prezentera koji svaki nastavnik koji danas drži do sebe izbjegava koristiti i uopće spominjati. (Ipak, istini za volju, još godinu prije ove moje uvodne anegdote – u proljeće mirne i nimalo fatalne 1987. – objavljena je prva verzija programa koji je Microsoft kupio nakon dva mjeseca; ostalo je povijest.) Sjećam se i sada dobro zabezeknutog lica profesora kada sam mu priopćio da želim obraditi temu „Revolucionarno slikarstvo“, i da bih se pritom služio istoimenom monografijom, koju je desetljeće ranije uredio Drago Zdunić. Profesor je bio mlad, i k tome pravi umjetnik, antiautoritaran, i uopće slobodarski nastrojen frajer, liberalan i… – može se ovdje dodati štogod da je tih kreativno-luckastih 80-ih mirisalo u zraku kao parfem zvan: „Budućnost“. (Kako je budućnost omanula i u tome što nas nije približila vremenskom stroju – jednoj od opsesija starijeg SF-a – mlađima je duh tog vremena najlakše približiti pomoću izvrsne serije „Crno-bijeli svijet“.) U to je vrijeme bilo nemoguće zamisliti drugačiju reakciju od profesorove – a da to bude u sferi onoga što se onomad još nije zvalo „cool“ (ali mi to danas radimo). Iako spomenuta knjižurina počinje s esejom real cool autora kakav je Krleža, i k tome sadrži brojne reference na avangardu, a osobito nadrealizam – i budali bi bilo jasno da se u osnovi radi o socijalističkom realizmu, ili, skraćeno: soc-realizmu. Moram priznati da za tu temu nisam bio istinski zagrijan; knjiga se našla pod rukom na polici obiteljskog ormara. S druge strane, privlačilo me je provociranje dominantnog mišljenja – kao da sam podsvjesno slutio da je slobodarstvo tih godina krhki san „na leđima vulkana“ (Tocqueville), u čijoj se nutrini magma kapitalizma približavala točci ključanja; tako bi to očitovala Hegelova rendgenska zraka da se provukla kroz atmosferu kasnih yugo osamdesetih – a ne ja tada. Sigurno je moj izbor povezan s osjećajem za humor tadašnjega „novog pritimivizma“ (ponovno: „Crno-bijeli svijet“, 3. sezona, 10. epizoda), a možda sam i podsvjesno osjetio sirensko zavijanje političke militantnosti i autoritarnosti, buđenje vulkana koji će za samo par godina srušiti i državu i sistem, promijeniti na prepad sve – pa i mene. Podsjećam, duh osamdesetih – naročito druge polovice – bio je krajnje apolitičan, politika je bila dosadna (danas mnogi o tome sanjaju i čeznu) i prepuštena likovima s kojima smo se sprdali kao da su starkelje obdarene supermoćima beskonačnog sjedenja za stolovima i ispijanja neograničenih količina Radenske. Inače, jedina konkurencija ovoj gaziranoj mineralnoj vodi – tada smo na kupovanje „obične vode“ još gledali kao na demenciju dekadentnog Zapada – bila je dosta mlađa Jamnička. Jednako tako na državnoj televiziji stidljivo se pomaljao tek treći program – pluralizam je bio ta šarena konzumeristička budućnost, koja tek što nije počela, a koja je, paradoksalno, preko talijanskih programa i odlazaka u Trst odavno već bila tu, ili bar na dohvat ruke. Mnogi su primijetili da čudo „novog vala“ ne bi bilo moguće bez represivnih zakona – poput notornoga člana 133 koji je regulirao tzv. verbalni delikt, oslobodivši time bar dio mladenačke energije u kreativne novovalne vode. Preko nogometnih tribina, zatim postupnim uvođenjem „višeglasja“ (kroatizam za pluralizam) od konca 1989., i konačno otvaranjem Pandorine glasačke kutije – neiskorištene energije kanalizirat će se kao bujica u nacionalnu mat(r)icu i odnijeti sve sa sobom – negdje drugdje, „promijeniti, okrenuti“, razbiti.
Uglavnom, socijalistički realizam je osamdesetih bio totalno out, u najboljem slučaju predmet artističkog ironiziranja – nerijetko u slobodarskom duhu ruske avangarde, kao u neponovljivim Maljčikima. (Zanimljiva je u ovom kontekstu kooptacija pjesme beogradskih Idola u subkulturu splitskih tifoza, u novoj funkciji interregionalnog anti-„Dinamo Zagreb“ obračuna, a kao primjer interchangea između individualizma novog vala i novih, agresivno-kolektivističkih pokreta). Ili, kao u logu Petice – službenog glasila pulskog Saveza socijalističke omladine Hrvatske – u kojem se slova „P“ i „t“ duhovito spajaju u srp i čekić kombinaciju. Istini za volju, barem u slučaju Petice, na djelu nije bio samo duh novovalne estetizacije i artističke ironije, već se počeo – prelistamo li online dostupnu arhivu – sve otvorenije prozivati i sistem, koji je jednako polako, samo kudikamo bezvoljnije, ulazio u svoju terminalnu fazu. Na koncu je sukob autorske ekipe s izdavačem zapečaćen zabranom „fatalnog“, trinaestog broja Petice (dok sam ja, toga svibnja 1989., u „smb uniformi“ hvatao još škrte zrake sunca, tamo negdje u planinskoj pastorali Prokletija). U okviru sistema – koji je u toj fazi nedvojbeno bio više defunct negoli „totalitaran“ – kao i s obzirom na izdavača, vjerojatno se od Petice više nije ni moglo očekivati; sasvim u duhu postmoderne paradigme, kao dominanta iz broja u broj nametao se ekološki aktivizam. (Valja priznati: zadnjih par godina tijekom kojih je definitivno etabliran pojam Antropocena, donijele su Pirovu pobjedu i tužnu satisfakciju i tim domaćim prvoborcima). No, kako primjećuje Zygmunt Bauman, ključni vektori postmoderniteta – ili, „likvidnog moderniteta“ – ipak su globalizacija, privatizacija i – last, but not the least – informatička revolucija. Kompjuteri su tada bili new hype – i davali više dima negoli vatre i topline – no koncept budućeg interneta i društvenih mreža polako se i nezaustavljivo kristalizirao. O tim stranicama priče iz osamdesetih govori i jedna od onih američkih tv serija iz prošle dekade koje valja pogledati: Halt and Catch Fire (2014.-2017.).
(Ne znam kako vam zvuči, ali: trudim se da ne gledam bilo što, i mislim da je dobar dio razvikanih tv serija – kao i čitav hype oko toga da su serije postale tako cool – objašnjiv ponajprije posvemašnjim gubitkom kriterija i opadanjem sposobnosti kritičkog mišljenja, kao i porastom ovisničkog ponašanja u općoj populaciji Zapada). Skrećem pažnju na lik Cameron – pomalo asocijalne pankerice koja je ujedno computer prodigy, koja se opire korporacijama zajedno s timom geekova s kojima polaže temelje online gaminga. Njen odnos s Donnom, koja je pokazivala puno više smisla za izgradnju društvenih mreža i biznis općenito, razvio se do velikog sukoba nekadašnjih prijateljica – no sukoba koji je definitivno izglađen u prilično sladunjavoj i nepotrebnoj četvrtoj sezoni serije. Kao što se moglo očekivati u bezbroj puta viđenom hepiendu, pobijedio je kapitalizam na američki način – kao spoj racionalnosti i otkačene genijalnosti, organizacije, individualizma etc. No, realno je pobijedio kapitalistički realizam, dok je utopijski, kreativni, i emancipatorni potencijal digitalne revolucije skrenuo negdje drugdje, „promijenio se, okrenuo“, razbio.
Kako u seriji čija radnja završava krajem osamdesetih, tako i u sudbini čitavog projekta koju je Julian Assange 2014. okarakterizirao kao „titansko centralizirajuće zlo“. Tko je osamdesetih mogao uvidjeti da je tehnologija koja spaja još puno prije toga tehnologija nadzora, koja je pupčanom vrpcom od početka i čitavo vrijeme vezana uz Pentagon – kako je to u svojoj važnoj knjizi iz 2018. – Dolina nadzora: uspon vojno-digitalnog kompleksa – p(r)okazao Yasha Levine? Kapitalistička „utopija“ u osnovi je vrlo realna, prizemljena (down to earth): kao kad je u poznatoj „kuhinjskoj debati“ („kitchen debate“) frustrirani Nixon otpovrnuo Hruščovu: „vaša komunistička ‘radnička država’ može nas pobijediti u svemirskom prostranstvu, ali kapitalizam je taj koji stvara tehnologiju, poput perilice koja realno poboljšava živote masa koje mukotrpno rade“. Naime, kako primjećuje David Graeber, SAD je tijekom hladnog rata primarno fokusiran na primjenu već postojećih tehnologija u konzumerističke svrhe široke potrošnje, nastojeći stvoriti optimistički doživljaj cvatućeg prosperiteta koji će poništiti svaku volju za radikalnom političkom promjenom.
SAD je bio isprovociran ući u svemirsku utrku uspjesima sovjetskih kozmonauta – no to nikako nije bio dio „plana A“. No, tko za to danas zna i mari – SSSR je zajedno sa svojom utopijom – i njenim ambicijama bez premca u povijesti – zapamćen kao „basket case“, i tek najpoznatiji slučaj društva koje, eto, „jednostavno ne funkcionira“.
Socijalistički realizam treba promatrati u kontrarnom paru zajedno s kapitalističkim realizmom, uspoređivati ih neovisno o tome što je jedan davno poražen i ismijan na svim stranama. Valja nam još govoriti o kapitalističkom realizmu, to je danas i dalje važno. O tome će napokon biti riječi u drugom dijelu.