I.
Tragičan slučaj Charlie Hebdoa, kao i benignija epizoda s danskim karikaturama proroka Muhameda, svjedoče o privrženosti slobodi izražavanja koja ne isključuje slobodu ismijavanja i ruganja nečijim svetinjama. No, kako primjećuje Tzvetan Todorov, neograničena sloboda ubija slobodu, dok neograničena sloboda izražavanja oslobađa od svih vrednota.[1] Da i u liberalno-demokratskim društvima parola o “zabrani zabranjivanja” nije realna, svjedoče brojna ograničenja slobode izražavanja – utemeljena kako na društvenom konsenzusu, tako i na specifičnoj primjeni antidiskriminacijskih zakona. Iako danas svaka ksenofobija upire prstom u cenzore – zahtijevajući potpunu slobodu izražavanja – znakovito je da se još u vrijeme Dreyfusa najradikalnije antisemitsko glasilo zvalo Slobodna riječ.[2] S druge strane, ni zagovornik građanskih prava za Židove i žestoki kritičar cenzure poput Maximiliena Robespierrea, nije se – bar u razdoblju Terora – iskazao dosljednošću. Ta upravo je razdoblje postnapoleonske restauracije bilo vjerojatno najliberalnije u povijesti francuskog tiska sve do danas![3] Isaiah Berlin, ikona liberalnog panteona proteklog stoljeća, tako tvrdi da su konzervativno-prosvijećeni apsolutizmi Fridrika II. Velikog i Josipa II. stvorili uvjete za plodno djelovanje brojnih stvaralačkih genija, i to čak slobodnije negoli u mnogim ranijim i kasnijim demokracijama.[4] Što bi rekao naš Kranjčević: “sputan korak za tri druga vrijedi”; ili: “okovi su krila, da se brže leti!”
Ipak, Berlin ovdje zanemaruje dijalektičku svezu između “progona i umijeća pisanja” koju je u istoimenoj knjizi opisao Leo Strauss. Riječ je o ezoteričnom fenomenu ductus obliquusa – “zaobilaznog puta” izražavanja ili autocenzure, koju je do savršenstva – uz jednako nužno umijeće kompromisa – razvio upravo autor najslavnije definicije prosvjetiteljstva, pruski filozof Immanuel Kant.[5] Inače, nivelirajuće svođenje revolucije i reakcije pod pojam totalitarizma, bitan je aspekt revizionističkog odbacivanja ukupne revolucionarne tradicije – od jakobinaca, preko Lenjina, pa nadalje. Blještavi vez u revizionističkom tkanju izvezla je i Hannah Arendt, iako je prethodno genezu totalitarizma pronašla u kontekstu britanskog imperijalizma i njegovih “administrativnih masakara”.[6] No, do šezdesetih godina duh se vremena promijenio, a ruzveltovski antifašizam zaboravio – što je vjerojatno utjecalo i na autoričinu autocenzuru u znak počasti prema njenoj adoptivnoj domovini. U knjizi O revoluciji, filozofkinja je u jakobinstvu prepoznala avangardu revolucije u Rusiji i trećem svijetu – ukratko, katastrofu – dok je pravi kurs pronašla u atlantizmu kao jedinom autentičnom izrazu i šansi zapadne civilizacije. To je kulminiralo u Arendtinoj tvrdnji da SAD “nikada nije sudjelovao” u “velikom zločinu” kolonijalizma i imperijalizma europskih nacija.[7] Kakvi god motivi pokretali takvo djelovanje ideologije – uključujući ovdje i one koji danas američke poraze čitaju kao poraze demokracije – ostaje činjenica da izjednačavanje nacizma i komunizma zamračuje kolonijalizam, iskupljujući grijehe liberalnoga, zapadnjačko-kapitalističkog moderniteta. Konačni efekt je neutralizacija svih sustava mišljenja u korist tehno-ekonomskog shvaćanja politike; riječima Margaret Thatcher: “There is no alternative“. Pozitivističko-scijentističke težnje – izrasle iz “filozofskog” 18. stoljeća – dugo su bile skrivane iza klasnih borbi, sukoba ideologija i svjetskih ratova, da bi ih Ignacio Ramonet – bivši urednik Le Monde diplomatiquea – točno prije dvadeset godina kritički imenovao “jedinim mišljenjem” (pensée unique). Termin spremno prihvaća i Alain de Benoist – korifej europske nove desnice, koji u konačnici odustaje od potonje etikete pledirajući za “nonkonformističku kulturu” i “nove sinteze mišljenja”.
Svoju kritiku tržišnog fatalizma – koji isključuje mogućnost radikalne alternative unipolarnom svijetu liberalnog kapitalizma – Benoist izlaže 1998. u članku pod naslovom “Metode nove inkvizicije”, u kojemu žestoko istupa protiv cenzure, optužujući pritom i suvremeni antifašizam, otupljene kritičke oštrice, kao svojevrsni alibi pristaša “jedinog mišljenja”.[8] Ostavit ćemo po strani ovu paušalnu ocjenu antifašizma, uz napomenu da je kod fašizma ipak riječ o ideologiji koja je “višestruko potencirala prijeteće potencijale kapitalističkog moderniteta”[9], zbog čega u Hitleru bitno možemo vidjeti noviju inačicu konkvistadora[10] – dakle, krajnju suprotnost globalno-emancipacijskom utjecaju komunističkog pokreta, i to usprkos doprinosu potonjeg katalogu užasa prošloga stoljeća. No, ovdje i sada bitno je raskrinkati sofizam manihejskog kontrastiranja moralne osjetljivosti liberalizma na mračnoj pozadini bešćutnog totalitarizma. Uostalom, s ovom ocjenom slaže se i Benoist, koji svoju kritiku demokratske cenzure i “jedinog mišljenja” utemeljuje u načelnoj kritici filozofije prosvjetiteljstva kao temeljne legitimacije suvremenih društava Zapada. U potrazi za smislom suvremenih metamorfoza cenzure, i ovdje ćemo se prvo suočiti s tim laboratorijem budućih revolucija, da bi zatim u Prvom svjetskom ratu otkrili definitivni trenutak zajedničkog rađanja totalitarizma i demokratske cenzure – i to u njenom liku propagande ili odnosa s javnošću.
II.
Proučavajući odnos prosvjetiteljske kritike i krize apsolutizma u 18. stoljeću, njemački povjesničar Reinhart Koselleck uočava ne samo zajedničku etimologiju kritike i krize, već i kritike i cenzure. Potonji pojmovi u tom razdoblju javljaju se zajedno, kao sinonimi, uzajamno se dopunjujući, pa tako i u francuskoj Enciklopediji, ili u Johnsonovu Rječniku, gdje “to critisise” objašnjava “to censure“.[11] Diderot pak razlikuje lošu primjenu cenzure, koja nasilnom zabranom zapravo promiče suprotstavljene ideje, od dobre cenzure koja objavljuje, javno kritizira, i na pozornici ismijava mrske joj ideje.[12] A najveći liberalni mislilac, John Locke, pri analizi zakona u skladu s kojima građani organiziraju svoj život – pored državnog i božjeg zakona – daleko najviše pažnje posvećuje zakonu javnog mijenja (The Law of opinion or reputation), nazivajući ga još “zakonom filozofa”, kao i “zakonom privatne cenzure”.[13] Naime, privatni prostor i javnost tek se minimalno isključuju, te se duhovna moć osobnoga moralnog suda samovoljno širi da bi u mediju javnosti dobila status općeobvezujućeg zakona, kao prešutna suglasnost građana o adekvatnim objektima pohvale i pokude. Dakle, praksa moralne cenzure i duhovne kritike konstitutivna je za društvo. Iako je riječ o odlučnom proboju u apsolutistički poredak, Locke državni zakon i moralni zakon građanstva nije doživio kao suprotnost, niti se – ostajući vjeran duhu slavne revolucije, koja je 1688. potvrdila ustavnu monarhiju na način koegzistencije kralja i elita – bavio njihovim razgraničenjem.[14] Konfliktni potencijal Lockeova “filozofskog zakona” pokazao se zato kasnije, na kontinentu, gdje je javnost pretvorena u sudnicu-pozornicu manihejskog polariteta pojmova i protupojmova, u dramatičnu scenu sukoba morala i politike, trgovine i rata, uma i objave, slobode i despocije, napretka i dekadencije, revolucije i reakcije, svjetla i tame, ljepote i užasa. I bez sredstava fizičke prisile, posredni autoritet javnog mnijenja djeluje snažnije od moći države i crkve; njemu, naime, nitko ne može pobjeći. Neizbježno je pretvaranje moralne instance u političke posljedice, a na kontinentu – naročito u Francuskoj – u direktno izricanje presude u formi kritike (ili, cenzure). U stvari, svaki sukob već je unaprijed presuđen u korist društvene – ili, demokratske – cenzure, s obzirom da je prosvjetiteljstvo poistovjetilo instance moralnog zakona, filozofskog suda, i sam smisao društva. Izbor je predstavljen kao odluka za slobodu ili ropstvo, gdje revolucija znači slobodu, no ujedno i nepokriveni ček za okončanje političke krize i građanskog rata. Uvlačenjem svega u vrtlog dijalektičke javnosti – zaključuje Koselleck – u onoj mjeri u kojoj je sve postajalo jasnije, sve je postajalo ideološki zamagljenim.[15]
Riječ je o ambivalenciji prosvjetiteljstva koje razobličujući nepravde politički zasljepljuje s obzirom na razmjere krize, čemu bi – u foucaultovskom, postmodernom kontekstu – odgovaralo danas aktualno sljepilo za društvo rastućeg nazdora, sve većeg uplitanja države u život individua, za postojanu korelaciju između naglašavanja individualizacije i jačanja cjeline u koju se individua integrira.[16] Od Francuske revolucije naovamo, pokušaji sinteza suprotstavljenih polova – “djece svjetla” i “djece tame” – propadali su pod optužbama za nekonzekventnost, što je logična posljedica potcjenjujućeg misaonog stava proizašlog iz manihejske pojmovne kombinatorike. Kako se pretenzija na opće važenje javnog mnijenja – usprkos Habermasovim postulatima – nipošto ne postiže umskim kriterijima, širenje poželjnog svjetonazora podrazumijeva nadmetanje aktivnih “lidera mnijenja” oko persuazije voajerske publike – milom ili silom. Pravo na omnikompetentnost ostvaruje se u borbi koju ne odlučuje moć trenutno boljeg argumenta, već snalaženje u sustavu moći iracionalnog svijeta, u medijskoj masaži politike i publike. Sredstva sadašnjosti, smatra Spengler, još dugo će biti izbori i tisak, a politički programi i načela tek igra na povijesnoj površini. Tisak je demokratska duhovna artiljerija, produženje ili proširenje rata drugim sredstvima, s novinarima kao časnicima, a čitateljima kao vojnicima. Ukidanje cenzure ukidanje je posljednjega ograničenja diktaturi tiska, a opće obrazovanje praktično privođenje mase novinama. Istina je za masu ono što se stalno čita i sluša, javna istina, istina trenutka, nepobitna samo dok se ima novca za održavanje intenzivne dinamike tiska – do pojave jačega magnetskog pola, do novog buđenja iz zablude. Spengler konačno primjećuje – mada dalje ne eksplicira tezu – da “demokrat staroga kova danas ne bi zahtijevao slobodu za tisak, nego od tiska”.[17]
Podsjeća to na tezu Noama Chomskog po kojoj je “propaganda za demokraciju ono što je batina za totalitarnu državu”.[18] I Benoist predbacuje liberalnim društvima “prividni pluralizam”, pod kojim “građani-potrošači” metamorfiraju u “robove trgovine”, gdje totalitarna normalizacija tek mijenja oblik, kao što odnosi s javnošću mijenjaju propagandu, a konformizam postaje savršeno jednoumlje.[19] Na tragu Dostojevskog i Berdjajeva, Sergej Kara-Murza svojim sunarodnjacima postavlja nekorektno pitanje: poboljšava li se ljudski status prijelazom s neposredne prinude na manipulaciju sviješću, ili se ipak pogoršava?[20] A riječ je o tehnikama čiji je razvoj započeo u vrijeme Prvoga svjetskog rata, dok je Spengler pisao Propast Zapada, a u zaraćenim se zemljama – uključujući stare liberalne demokracije – vojnička disciplina s bojišta širila duboko u pozadinu, slijedeći neumoljivu logiku “totalne mobilizacije”, “totalnog rata” i “totalne politike”. Ovo nadalje podrazumijeva prisilno novačenje i posvudašnju špijunažu, vojne sudove i streljačke vodove, policijski režim i cenzuru, opsadno stanje i deportacije civila, desetkovanje vojnika i kažnjavanje obitelji dezertera.[21] A u SAD-u, Komitet za javno informiranje – poznat još i kao Creelov odbor – pruža prvi primjer totalne mobilizacije sredstava informiranja, poduprt izvanrednim zakonima protiv narušavanja domoljubnog i civilizacijskog jedinstva nelojalnim komentarima o vladi, ustavu, oružanim snagama i nacionalnim simbolima. Budući stanje u zaraćenim zemljama zadovoljava gotovo sve uvjete totalitarizma koje je postavila Hannah Arendt, Losurdo totalitarizam definira, s one strane partikularnih ideologija i konkretnih izvedbi – kao “politički sustav koji odgovara totalnom ratu – dakle, ratu koji teži totalnoj kontroli ponašanja i ideja” vojnika, civila, i građanskog društva kao takvog.[22]
No, s obzirom da rat do danas nije prestao, ovo nije prigodničarska reminiscencija povodom nekakvog centenija, već izravno pitanje: u kakvome demokratskom društvu mi zapravo živimo? O uspjehu antantine propagande svjedoči sam Hitler, koji u Mein Kampfu zaključuje da je Njemačka taj rat izgubila zbog slabije propagande. I američka poslovna zajednica prepoznala je potencijal propagande u masovnoj demokraciji. U rađanju industrije za odnose s javnošću, asistiraju upravo članovi spomenutog Komiteta. Među njima se ističe Edward Bernays, autor knjige Propaganda, u kojoj tvrdi da je javno mnijenje moguće ustrojavati “isto kao što se postrojavaju tijela vojnika”. Već u prvoj rečenici Bernays proklamira načelo “svjesne i inteligentne manipulacije organiziranim navikama i mišljenjima masa”, kao “važan element demokratskog društva”. Kako dodaje, manipulatori “nevidljivog društvenog mehanizma tvore nevidljivu vladu koja je prava vlast”.[23] Ovim idejama demokratski štih malo popravlja Walter Lippmann, doajen američkog novinarstva i svojedobno nešto kritičniji član Creelova odbora, koji demokraciju tumači kao “proizvodnju pristanka”, prepuštajući pritom javnost – “zbunjeno krdo” – dobrohotnoj manipulaciji od strane elita.[24] Nadalje, vodeći američki politolog i teoretičar komunikacija u prošlom stoljeću, Harold Lasswell, u svojoj studiji o ratnoj propagandi dolazi do zaključka kako treba izbjeći “demokratski dogmatizam” poput onog da su ljudi “najbolji suci svojih vlastitih interesa”.[25] Sve u svemu, Chomsky je “model propagande” u proizvodnji vijesti i oblikovanju javnog mnijenja temeljito istražio i obradio u desetcima knjiga i stotinama studija slučaja.
Medijsko i opće institucionalno filtriranje za posljedicu ima ograničavanje pluralnosti rasprave, gdje su “lijevo” i “desno” granice zadane konsenzusom poslovne zajednice, čiji će se stav – neovisno o inačici – ukorijeniti u javnosti, pa i pomoću njoj nesklone kritike. Medijski giganti bave se u stvarnosti prodajom svoje publike drugim korporacijama – oglašivačima, te stoga medijska slika svijeta odražava bliskost perspektiva i interesa proizvođača, prodavača, kupaca i proizvoda.[26] Logično je da slika svijeta, kakvu predstavljaju medijski konglomerati, odražava perspektive i interese prodavača, kupaca i proizvoda. Novinarska ulaznica u taj svijet podrazumijeva konformiranje ideologiji elite, koja u najobuhvatnijem smislu tvori ono što je Aleksandar Zinovjev nazvao “globalnim nad-društvom”. Korektno svakodnevno funkcioniranje od novinara nužno zahtijeva internalizaciju mainstream stavova, kao svojevrsnu autocenzuru s dopuštenim oscilacijama unutar već postavljene agende.
III.
Još je Orwell u uvodu Životinjskoj farmi objasnio kako se u Engleskoj postiže efekt propagande sličan sovjetskom: zbog interesa vlasnika medija da neke stvari ostanu prešućene, kao i zbog obzira usađenih kvalitetnim obrazovanjem. Riječ je o nešto manje poznatom Orwellovu eseju; bio je cenzuriran tri desetljeća.[27]
Sudbina tog teksta sada zvuči retro; jer, stvari su otišle daleko. Digitalna revolucija izbacila je na površinu nove parole dana: “soft power“, “teoriju kaosa”, “nekonvencionalni rat”, “dominaciju punog spektra”, “hibridni rat”, “mrežni rat”, “neokortikalni rat”, “rat društvenih mreža” itd.[28] Pritom ne treba zanemariti da internetske domene i adrese dodjeljuju – i tehničke standarde razvijaju – organizacije fizički smještene na teritoriju SAD-a, kojima su inače nesrazmjerno podložne. Tu su svakako u igri i međunarodni internetski servisi, poput giganata izgrađenih američkim kapitalom i državnom moći. Kako ocjenjuje Milton Mueller, znanstvenik s MIT-a, Internet danas funkcionira kao utjelovljenje američke politike “jednostranog globalizma”.[29] No, s obzirom na intenziviranje borbe za multilateralni sustav upravljanja Internetom, otvara se teže pitanje: koliko bi uspjeh te borbe bio doprinos slobodi protoka informacija, a koliko opet restrukturiranje i puka pluralizacija već davno razrađenog sustava propagande? I što uopće sloboda informacije ima s duhom i slobodom, uključujući slobodu mišljenja i govora? Prema Yean-Yvesu Fréhatu, informatičaru iz Houellebecqova Širenja područja borbe, “sloboda nije ništa drugo nego mogućnost uspostavljanja raznovrsnih uzajamnih veza između pojedinaca projekata, ustanova i službi”, što da kulminira u “najvećem mogućem broju izbora”. Pritom uspoređuje društvo s mozgom, s obzirom na poželjnost umnažanja veza između moždanih stanica – no, avaj, tu prema autoru leži Fréhautov temeljni hendikep: “on je liberal, i nije nimalo sklon onome što je mozgu toliko potrebno: objedinjujući projekt”.[30] Treba li tek tako odbaciti tezu o postojanju objedinjujućeg projekta? S one strane konspiracionističkog monoideizma, zašto ignorirati činjenice koje govore o stvarnom orkestriranom djelovanju, kada se stvari koje istražujemo na interesantan način slažu? S obzirom na ranije spomenutu tehnokratsku tendenciju prema kontroli te upravljanju informacijama i percepcijama, duboko ukorijenjenu u prosvjetiteljskoj tradiciji – od Bacona i Fontenellea, preko Saint-Simona i Comtea pa nadalje – zajedno s njenim tajnim društvima, racionalizacijom, znanstvenim ekspertizama i menadžmentom, socijalnim inženjeringom i kontrolom – nije li san o obuhvatnom rješenju prirodna reakcija na netransparentnost i besmisao globalizacijskih procesa? I, utoliko, dio procesa učenja i sazrijevanja, nošenja s “dijalektikom prosvjetiteljstva”. Kako u istoimenoj knjizi pišu Horkheimer i Adorno, “prosvjetiteljstvo se odnosi prema stvarima kao diktator spram ljudi. Priznaje ih samo manipuliranjem”.[31] Riječ je o zajedničkom tehnokratskom korijenu totalitarizma i demokratskog soft sustava propagande, koji prepoznaje i mainstream sociolog Anthony Giddens, dok tvrdi da je totalitarizam “tendencijska osobina moderne države”.[32] Razvoj sredstava komuniciranja koji treba biti pretpostavka racionalne javne rasprave, ojačao je – najčešće na nevidljiv način – i državni aparat, pri čemu je demokratska javna sfera dodatno torpedirana i komercijalizacijom i konzumerizmom. U svari, bez potrebe da dramatiziramo, propaganda i upravljanje informacijama normativni su i konstitutivni aspekti modernih masovnih demokracija, nazvali mi to Bernaysovim “inžinjeringom pristanka”, Lippmannovim “manufakturiranjem pristanka”, ili na neki treći način. U tako stručnom tretiranju sve kompleksnijega društvenog organizma, svoje mjesto svakako nalazi i cenzura. Zajedno s različitim mehanizmima filtriranja, tajnosti i sigurnosti, ona se fino ugođava i sljubljuje s aktivnijim formama uvjeravanja poput PR-a i reklame, s infotainmentom i infomercialom, ali i s masovnim prikupljanjem informacija i nadzorom koji to prati. Dakle, kao što sam Lippmann piše u Javnom mnijenju, propaganda nije moguća bez nekog vida cenzure, budući “propaganda ovisi o postojanju barijere između javnosti i događaja”. Sa zadatkom selekcije informacija suočava se stoga svaki službenik i svaki političar, pretvarajući se u tom činu donekle u cenzora, indoktrinatora i propagandista.[33] Poslušamo li Jacquesa Ellula, lako ćemo odustati od nade da se suvremene demokracije mogu oduprijeti utjecaju propagande; kao da smo ulovljeni u mišolovku koju je moguće okretati slijeva i zdesna, no iz nje izlaska nema.
Prema Ellulu demokraciju propaganda prati otpočetka, jer demokracija ovisi o javnom mnijenju i utoliko o propagandnom nadmetanju oko potonjeg. Kako propaganda po svojoj prirodi teži usađivanju uvjerenja i načina mišljenja, ona nužno nastoji neutralizirati i izvitoperiti otvorenu raspravu. Demokratska propaganda nije moguća, što znači da propaganda nužno izopačuje demokraciju; efikasna sredstva upropaštavaju navodni cilj, pretvarajući demokraciju u propagandni mit.[34] Dubina djelovanja i širina zamaha propagande oduzimaju smisao lovu na laži i ispravcima iskrivljenog, dok sujetni investigatori, da bi uopće opstali, i ne žele znati da se borba odvija u matroški unutar sljedeće matroške – u matrixu. S druge strane, mirenje s propagandnim uvjetovanjem proizvodi totalitarnog čovjeka, kojega od nacista razlikuje samo to što je on “totalitarni čovjek s demokratskim uvjerenjima”.[35]
Koliko su još uopće aktualni Kantova slavna definicija prosvjetiteljstva kao sazrijevanja, i njegovo ohrabrenje da se usudimo spoznati? U svakom slučaju, šanse za raznobojne opskurantizme uopće nisu slabe. Što se bauka komunizma tiče, danas se ipak treba bojati “komunizma emocija” – kako ga naziva Paul Virilio.[36]
Posrijedi je otkucavanje informacijske bombe, u smislu ubrzane i sveprisutne sinkronizacije afekata straha. Virilio aktualni proces smatra prijelazom iz faze demokracije mnijenja – obilježenog standardizacijom – u sinkroniziranu demokraciju emocija. Kako primjećuje Ellul, moderna propaganda obraća se masi zavodeći pritom odvojeno svakog pojedinca, svedenog na neki prosjek, usamljenog u gomili.[37] “Soft tip pluralnog programiranja” o kojemu govori Lipovetsky, s one strane “hiperumnožavanja izbora” i life-styleova, u bitnom doprinosi ostvarenju totalne društvene kontrole. Intenzivira se borba oko podudaranja želja, ideja i navika, u svrhu višeg jedinstva i zajedništva, domovinskog ili civilizacijskog. Upravo najnovije personalizirane korisničke usluge, aplikacije i gadgeti, sve savršenije odgovaraju kvaliteti Ortegina čovjeka-mase, i njegovu prosvijećenu samozadovoljstvu. Mrežnom zarazom do kaotičnog rojenja tvitova, statusa i postova, pa do jedinstvenog “uma košnice”[38] – to je soft power, prava snaga, to je budućnost… Zvuči kao predizborni slogan. Stoga, nasuprot najnovije faze u povijesti mase, prisjetimo se na kraju riječi Ortege y Gasseta iz 1930., posvećenih liberalizmu, u ovom eseju svejedno kritiziranom:
“Liberalizam, danas moramo na to podsjetiti – vrhunac je velikodušnosti: on je pravo koje većina daje manjini… Živjeti zajedno s protivnikom! Vladati s oporbom! Ne postaje li to već nerazumljiva ljubav?”[39]
[1] Tzvetan Todorov, Strah od barbara. S onu stranu sukoba civilizacija, TIM press, Zagreb 2009., str. 148.
[2] Ibid., str. 157.
[3] Tiskano je tada više od dva milijuna primjeraka Voltaireovih djela, kao i stotine tisuća knjiga najvažnijih prosvjetiteljskih autora, što je bio snažan poticaj antiklerikalnoj i protuburbonskoj oporbi i disidentima. Vidi Darrin M. McMahon, Enemies of the Enlightenment: The French Counter-Englihtenment and the Making of Modernity, Oxford University Press, New York 2001., str. 158.
[4] I. Berlin, Four Essays on Liberty, Oxford University Press, Oxford 1969., str. 129-130.
[5] Domenico Losurdo, Autocensura e compromesso nel pensiero politico del Kant, Saggi Bibliopolis, Napulj 2007., str. 346. Za kolonijalističke korijene i planove nacizma – od afričkog jugozapada do istoka Europe – vidi naslove: David Osuloga i Casper W. Erichsen, The Kaiser’s Holocaust: Germany’s Forgotten Genocide and the Colonial Roots of Nazism, Faber and Faber, London 2010.; Mark Mazower, Hitler’s Empire: Nazi Rule in Occupied Europe, Penguin Books, London 2008.
[6] H. Arent, Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća 94., Beograd 1998., str. 227.
[7] H. Arendt, Dissent 6 (1/1959), str. 46.
[8] Vidi A. de Benoist, “I metodi della nuova Inquisizione”, Diorama letterario 210 (1998).
[9] Matthias Wörsching, “Što je to – fašizam?”, Le Monde diplomatique, 13 (2014), str. 15.
[10] Vidi: D. Losurdo, War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century, engleski prijevod Gregory Elliott, Verso, London i Brooklyn 2015.,
[11] Vidi Rajnhart Kozelek, Kritika i kriza. Studija o patogenezi građanskog sveta, Plato, Beograd 1997.str. 92
[12] Vidi Colas Duflo, “Diderot and the Publicizing of Censorship”, u: Mogens Lærke, The Use of Censorship in the Enlightenment, Brill, Leiden i Boston, str. 135.
[13] Vidi J. Locke, An Essay Concerning Human Understanding, The Pennsylvania State University, 1999., str. 336-340.
[14] Vidi R. Kozelek, op. cit., str. 92-96 passim.
[15] Vidi ibid., str. 142-171 passim.
[16] Michel Foucault, Kritika političkog uma, Art radionica Lazareti, Dubrovnik 2003., str. 66-67.
[17] Osvald Špengler, Propast Zapada, srpski prijevod Vladimir Vujić, knjiga I., INP Književne novine, Beograd 1990., str. 241-243.
[18] N. Chomsky, Media Control: The Spectacular Achievements of Propaganda, Seven Stories Press, New York 2002., str. 15.
[19] Alain de Benoist, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću, Z. Hasanbegović, Zagreb 2005., str. 142-144.
[20] Sergej Georgijevič Kara-Murza, Manipulacija svešću, Vesna info, Beograd 2011.
[21] Vidi D. Losurdo, War and Revolution, str. 182-185.
[22] Ibid., str. 330-331.
[23] E. Bernays, Propaganda, Kennikat Press, New York 1928., str. 9, 25, 27.
[24] W. Lippmann, The Phantom Public, Transaction Publishers, New Brunswick i London 2011., str. 145.
[25] Navodi prema: N. Chomsky, Media Control, str. 15.
[26] Vidi Robert W. McChesney, Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times, University of Illinois Press, Champaign 1999.
[27] N. Chomsky, Understanding Power: The Indispensable Chomsky, The New Press, New York 2002., str. 111-112.
[28] Vidi Andrew Korybko, Hybrid Wars: The Indirect Adaptive Approach to Regime Change, Peoples’ Friendship University of Russia, Moscow 2015.
[29] Vidi Dan Schiller, “Tko će upravljati internetom?”, Le Monde diplomatique 2 (2013), str. 29-30.
[30] Michel Houellebecq, “Širenje područja borbe”, Europski glasnik 6 (2001), str. 58.
[31] Max Horkheijmer i Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša i Svjetlost, Sarajevo 1989., str. 23.
[32] Anthony Giddens, The Nation-State and Violence, Cambridge, Polity Press, 1985,
pp. 180, 295
[33] Walter Lippmann, Public Opinion, George Allen and Unwin, London 1922, str. 43, 247.
[34] Vidi J. Ellul, Propaganda: The Formation of Men’s Attitudes, engleski prijevod Konrad Kellen i Jean Lerner, Vintage Books, New York 1973., str. 235-257 passim.
[35] Ibid., str. 256.
[36] Paul Virilio, The Administration of Fear, engleski prijevod Ames Hodges, Semiotext(e), Los Angeles 2012., str. 30, 46-47, 51, 89.
[37] J. Ellul, op. cit., str. 6-9.
[38] Vidi John Arquilla i David F. Ronfeldt, Swarming and the Future of Conflict, RAND, Santa Monica 2000.
[39] Vidi José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb 2003., str. 104.