Mnogi misle da je riječ „neoliberalizam“ dotrajala i da se iza nje ne krije nikakav ozbiljan sadržaj. Odavno su revni komentatori – i trolovi – na brojnim internetskim forumima, ismijali i otpisali ovu riječ kao iluzornu mantru zbunjenih i nadobudnih studenata s filozofskog faksa. No, iza ovog odbijanja kritičke vrijednosti pojma neoliberalizma, u stvarnosti mogu se kriti samo dvije stvari: kao prvo, provincijalna inačica duboke postmoderne političke neobrazovanosti – ili, s druge strane, otvoreno ili prikriveno identificiranje s „novim normalnim“ i „velikim preslagivanjem“ (Great Reset). Naravno, dvije spomenute opcije imaju zajednički korijen u kulturnoj logici kasnog kapitalizma, koja u Web 2.0 izvedbi pogonjenoj instrumentarnom moći kapitalizma nadzora i „lajk ekonomijom“ – „tihu većinu“ gura prema fantazmatskom političkom „centru“ kao privilegiranom mjestu fatalnog razrješenja svih dijalektičkih napetosti koje čine srž politike (primjerice, kod Carla Schmitta: distinkcija „prijatelj – neprijatelj“) od pamtivijeka.
Ovo koliko lakonsko, toliko i konformističko rješenje, njegovim proponentima nije teško zapakirati u floskule o mirotvornosti, tehnokratskoj nuždi, politički korektnom distanciranju od „ekstrema“, transideološkoj fokusiranosti na ekonomicistički definirane i „realno ostvarive“ ciljeve („mi delamo“) itd. Priča je poznata barem od pojave tzv. Trećeg puta u eri Billa Clintona, a naročito u liku „radikalnog centra“ kojeg je 1997. uspješno promovirao Tony Blair.
Lucidniji kritičari brzo su primijetili kako je riječ o pozicioniranju desno od „centra“, zapravo inačici populizma koju je najprimjerenije nazvati upravo neoliberalizmom – terminom koji, za razliku od ovih ostalih puno starijih, označava bitno novu realnost čija geneza traje skoro pola stoljeća. Dobar primjer za to o čemu govorimo je slučaj Demokratske stranke u SAD-u: od njene fascinacije gigantima Silicijske doline i tehno-optimizmom[1] koji otamo preobilno – i usprkos svemu – izvire, pa do okretanja leđa radničkoj klasi i čitavim regijama koje su praktično otpisane jer se ne uklapaju u futurističke vizije tehnokratske elite. (Naravno, svaka sličnost s domaćim ekvivalentima nije slučajna).
No, ovdje se nećemo baviti ni politološkom ni ekonomskom analizom i kritikom neoliberalizma. Za razliku od tih već uvelike poznatih – ali ništa manje aktualnih – diskursa, ovdje ćemo neoliberalizam uzeti kao filozofiju; dakle, u sveobuhvatnosti i ultimativnosti njegovih nimalo skromnih pretenzija. Znači, razmatrat ćemo neoliberalizam kao ideologiju koja je u stanju interpelirati (Althusser) – i time ne samo „prozvati“, već ujedno i presudno utjecati na ideološko oblikovanje subjekta i njegova identiteta. Drugim riječima, ovdje polazimo od Mannheimova „općeg“ i „totalnog“ pojma ideologije – koji nas uče da je djelovanje društvenog determinizma neizbježno budući zahvaća svu društvenu misao, kao i da je to djelovanje toliko dubinsko da ne uvjetuje samo sadržaj stavova, već ujedno – na uvelike spontan i nesvjestan način – i temeljnu logičko-kategorijalnu strukturu ljudskog mišljenja. Otkrijmo još preciznije – i ujedno radikalnije – ovdje prihvaćamo genijalni uvid Horkheimera i Adorna, iz njihovih Socioloških studija, s uvjerenjem da su upravo oni anticipirali sofisticirani modus djelovanja neoliberalne ideologije.
Kako ovi prvaci Frankfurtskoga kruga pišu još prije više od šezdeset pet godina, ideologija se u suvremenom društvu stanjila u aksiom prema kojemu i ne može biti drukčije nego što jest; ona “više nije omotač, nego prijeteća slika svijeta”, dok zbilja postaje ideologija sebe same.
Ovu najdublju razinu djelovanja neoliberalne ideologije ovdje ste već imali prilike upoznati u dva nastavka eseja „Kapitalistički realizam“. U pitanju su vrlo srodni diskursi; štoviše, riječ je o dva pogleda na isti fenomen. Pod kritikom neoliberalizma ovdje ćemo sada nastaviti otkrivati najnovije inačice kultur-pesimističke linije kritike moderniteta koju je davno začeo Friedrich Nietzsche. Na tom kritičko-filozofskom tragu, posebnu pažnju pridat ćemo autoru koji po mojem sudu najbolje nastavlja Nietzscheovu mladenačku kritiku iz legendarnih „Nesuvremenih razmatranja“ (1873.-1876.) – vjerojatno najboljoj kultur-pesimističkoj dijagnozi vremena ikada napisanoj objavljenoj. Riječ je o Byung-Chul Hanu, njemačkom filozofu južnokorejskog podrijetla, čijoj su zapaženosti kroz proteklih nešto više od godinu dana prilično doprinijeli njegovi medijski istupi povodom situacije oko koronavirusa.
Problem neoliberalizma provlači se u većoj ili manjoj mjeri kroz sva Hanova važnija djela, pa bi se uvjetno moglo reći i da je to njegova glavna tema. U Društvu transparentnosti (2012.) tako uspijeva povezati normu transparentnosti kao „neoliberalni dispozitiv“ s društvenim mrežama kao „digitalnim panoptikonom“ u nastajanju (ovu će temu, kao što smo vidjeli, par godina kasnije dalje razviti Shoshana Zuboff). No, rečena je norma – nerijetko i imperativ – suprotna temeljnim uvjetima za razvoj autentične kulture i osobnosti, i to bilo da uzmemo u obzir Nietzscheova mjerila, bilo kriterije autora Frankfurtskog kruga. Naime, transparentnost
„prisiljava sve ono unutarnje kako bi to preobrazila u informaciju. Pod današnjim nematerijalnim odnosima proizvodnje, više informacije i komunikacije znače više produktivnosti i akceleracije. Za razliku od toga, tajnost, stranost i drugost predstavljaju prepreka za bezgranično komuniciranje. Njih treba razbiti u ime transparentnosti.“[2]
Dok nasilje transparentnosti nastoji ljude pretvoriti u svojevrsnu inačicu staklenih bića, neograničena sloboda i komunikacija u neoliberalizmu paradoksalno skreću u pravu totalne kontrole i nadzora:
„Društveni mediji također počinju naličiti, sve više i više, digitalnom panoptikonu koji disciplinira i iskorištava društvo.“[3]
Za razliku od klasičnog disciplinarnog društva – o kojemu je Foucault pisao u Nadzoru i kazni (1975.) i drugdje – gdje vlada ograničenje govora, što kulminira u totalitarnim modelima à la Orwellova 1984., stanovnici digitalnog panoptikona uključeni su u živu komunikaciju tijekom koje se sami dragovoljno otvaraju i razgolićuju, na taj način aktivno surađujući (kurziv B.-C. H.) u neototalitarnoj paradigmi panoptikona. Ovo novo digitalno društvo kontrole nezamislivo je bez intenzivne eksploatacije i pervertiranja slobode:
„Društvo kontrole postiže savršenstvo kada njegovi stanovnici ne komuniciraju zbog izvanjskog pritiska već iz unutarnje potrebe – to znači, kada strah od gubitka privatnosti i intimne sfere ustukne pred potrebom besramnog samoizlaganja.“[4]
U čemu se sve sastoji paradoks neoliberalizma, i kakve sve opasnosti proizlaze iz toga za društvo i pojedinca – više u idućim nastavcima.
[1] Vidi Silicon Valley: Society’s Mute Button, Le Monde Diplomatique, free ebook
[2] Byung-Chul Han, The Transparency Society, engleski prijevod Erik Butler, Stanford Briefs, Stanford 2015., str. viii.
[3] Isto.
[4] Isto.