Kao što primjećuje Han, neoliberalna politika u stvari je psihopolitika, utemeljena na doživljavanju i emociji, „koja samo zavodi subjekt – sve dublje i dublje – u stanje subjekcije i podvrgnutosti“.[1] Pod takvim uvjetima subjektivacija – postajanje subjektom – odvija se isključivo kao podjarmljivanje putem svojevrsna „psihološkog terora“. Da bi se subjekt uzdigao iz stanja podjarmljenosti, kao prvo je potrebno stjecanje iskustva – a što u postmodernom stanju 24/7 kontinuiranog protoka podataka (ongoing data-flow), jednostavno nije moguće. Han ovdje pravi bitnu razliku između doživljaja (Erlebnis) i iskustva (Erfahrung) – gdje je potonje, u opreci prema prvome, utemeljeno na diskontinuitetu koji je nužan uvjet mogućnosti preobrazbe subjekta. Za Nietzschea jedino iskustvo može „odvrnuti“ subjekt iz učahurenosti u sebe sama, omogućiti mu uvid kako više nije jednak samome sebi, suočiti ga s vlastitim uništenjem i raspadom kao uvjetom vlastita rođenja. Dok biti subjekt – već etimološki – znači biti podvrgnut i postavljen ispod i od strane više instance, iskustvo upravo čupa subjekt iz vlastite subjekcije, izbacujući ga iz toga niskog, pokunjenog položaja – u koji ga neoliberalna psihopolitika strmoglavljuje.
Umijeće življenja na tragu Nietzschea i Hana, možemo shvatiti jedino „kao praksu slobode, rađanje jednog sasvim drugačijeg načina postojanja“. Foucault ne ostavlja nimalo prostora sumnji u vitalni značaj ove izvorno ničeanske teze:
„Umijeće življenja znači ubijanje psihologije i kreiranje neizrecivih individualnosti, bića, odnosa i kvaliteta, unutar nas samih i zajedno s drugima. Ako ne možemo to postići u našemu životu, taj život nije vrijedan življenja. Ne pravim nikakve razlike između onih koji od svojih života čine umjetnička djela, i onih koji stvaraju umjetnička djela tijekom svojih života. Život može biti savršeno i uzvišeno djelo: to je nešto što su Grci znali, no mi smo to potpuno zaboravili, posebno nakon Renesanse.“[2]
Umijeće življenja suprotstavljeno je neoliberalnoj tehnologiji dominacije – koja se sva odvija u horizontu puke stabilizacije i perpetuiranja postojećeg sistema (the powers that be), i to primarno sredstvima psihološkog programiranja i usmjeravanja. De-psihologizacija subjekta zahtijeva njegovu svojevrsnu is-pražnjenost (ent-leert) – padaju nam ovdje na pamet Frommove analize budizma i Meistera Eckharta – kao otvaranje prema nekoj neispisanoj budućnosti. Drugim riječima, životu koji nije puka pro-izvodnja izvedena iz ograničenosti već postojećeg, već neponovljiva i jednokratna pra-izvedba – životu koji je, najkraće, vrijedan življenja.
S druge strane, neoliberalna psihopolitika svodi se na sve rafiniranije i „sofisticiranije“ oblike eksploatacije. U tu svrhu već desetljećima umnažaju se nebrojene radionice upravljanja sobom (self-management workshops), motivacijskih vježbi i seminara posvećenih osobnosti (personality), mentalnih treninga, kao i čitava mirijada drugih „tehnika“ koje proklamiraju bezgraničnu samo-optimizaciju i povećanu efikasnost. Riječ je u osnovi o tehnikama dominacije čiji je cilj ne samo kapitalizirati radno vrijeme, već i proširiti isto s one strane ranije poznatih, građanskih limita privatnosti. Cilj je kapitalizirati, osvojiti i podvrgnuti i samu osobu – svu pažnju kojom pojedinac raspolaže, sav njegov ili njezin život. Kako zaključuje Han, neoliberalizam je sebi kao cilj i objekt eksploatacije postavio integralno ljudsko biće. Ništa manje od toga. Utoliko se problem ne sastoji samo u progresivnome smanjivanju radničkih prava – u što spada i redukcija slobodnog vremena i privatnosti, koji sada bivaju dragovoljno kooptirani kroz „neformalne“ oblike socijalizacije kao javno-privatne hibridizacije. Kao što primjećuje Zuboff, radi se o ataku na naš nagon za samostvaranjem i samoautorstvom, koji predstavlja glavni vektor modernog subjekta – pa i moderniteta kao takvog. Socijalizacija i normalizacija posredovana aktualnom instrumentarnom moći, forsiranjem pseudo-harmonija „uma košnice“ (hive mind) priprema smrt individualnosti, poništavajući pritom višestoljetni razvoj individualiteta – taj povlašteni, romantički izraz zapadne tradicije, čiji povijesni apogej predstavlja pojava kreativnih genija poput Nietzschea ili Wagnera.
Samo-optimizacija koju propovijeda ideologija neoliberalizma služi isključivo perfekcioniranju funkcioniranja unutar sistema. Tim procesom dominiraju logike uspoređivanja i mjerenja, dok su obje pritom upregnute u tržišnu logiku. Usprkos svim propagandnim zaklinjanjima u poboljšavanje kvalitete života – što se, očekivano, također pretvara u mjerljive indekse sreće i sl. – samo-optimizacija ne brine za „dobar život“, već nju pokreću sistemska ograničenja kvantificirajuće logike tržišnog probitka. Na putu do ciljane razine izvedbe, sve će inhibicije, funkcionalne slabosti, pogreške, mentalne prepreke, sumnje i oklijevanja – terapeutski „blago“ biti eliminirani. No, kako je za neoliberalni režim ključni resurs eksploatacije psiha, iz toga „humanog čišćenja“ neće proizići nikakvo zdravlje, već u globalu samo više bolesti – za naš duh vremena upravo definirajućih – poput depresije i burnouta. Neprekidna samo-optimizacija nužno koincidira s makro-optimizacijom sustava, i utoliko je auto-eksploatirajuća, autodestruktivna, i konačno vodi u mentalni kolaps.
Han u neoliberalnoj ideologiji samo-optimizacije prepoznaje religiozne, pa čak i fanatične crte dominacije i subjektivacije koje podsjećaju na protestantsko introspektivno samoispitivanje i samopraćenje. Jedino što se umjesto grijeha i vještica, sada istjeruju negativne misli. Svačiji ego potaknut je da se hrva sam sa sobom kao svojim najbližim neprijateljem, predvođen fundamentalističkim svećenstvom u liku menadžera i/ili motivacijskih trenera koji propovijedaju to „novo evanđelje neograničenog postignuća i optimizacije“.
Kultom samo-optimizacije gospodari propovjednički duh “pozitivnog mišljenja”, čiji je patrijarh pastor Norman Vincent Peale (The Power of Positive Thinking, 1952.). Riječ je vjerojatno najčišćem obliku amerikanizma, čiji je utjecaj na poslovni duh i etiku neoliberalizma nemjerljiv, jer svakako transcendira protestantsko podrijetlo, pa se u okviru globalističke metafizike lako sljubljuje sa sekularnijim i neostoičkim inačicama, uključujući i za new age nezaobilazne orijentalne ingredijente.
No, kako primjećuje Han – inače, dobrim dijelom inspiriran upravo istočnjačkom filozofijom – ljudsku osobnost nije moguće potpuno podvrgnuti diktatima pozitivnosti. Uzaludan je sav teror pozitivnosti, jer – hegelovski rečeno – bez negativnosti život nužno degradira upravo u „nešto mrtvo“. Hegelova dijalektika uči nas moći negativnog mišljenja, tjerajući nas na suočavanje s negativnim i bavljenje njime. Sloboda i individualnost nezamislivi su bez negativnosti, kao i sam život.
Stoga je i bol kao negativan moment konstitutivan za ljudsko iskustvo (Erfahrung), dok je život posvećen traganju za isključivo pozitivnim emocijama i osjećajima – i to unutar njihova zamišljenoga neprekidnog tijeka (flow) – isključivo prevara i iluzija života, života lišenog za upravo ono ljudsko. To da ljudska duša svoju bitnu napetost i dubinu duguje upravo negativnosti, uči nas svaka velika umjetnost i filozofija. Herman Melville u Moby Dicku kaže:
„… jer dok se i u najvećoj zemaljskoj sreći skriva neka jadna neznatnost, dotle na dnu svih duševnih boli leži neko tajanstveno značenje i, u nekih smrtnika, arhanđeoska veličanstvenost.“
Na drugom mjestu u istoj knjizi kaže:
„I stoga smrtnik u kojemu ima više radosti i veselja nego bola i jada ne može biti iskren – on je neiskren ili nerazvijen.“
Nietzsche je to u S one strane dobra i zla izrazio na sljedeći način:
„Ona napetost duše u nesreći, napetost koja odgaja njenu snagu, jezu pred prizorom golemog propadanja, njenu pronicljivost i hrabrost u podnošenju, izdržljivosti, tumačenju i iskorištavanju nesreće, i sve što su joj poklonili dubina, tajna, krinka, duh, lukavstvo i veličina – zar to nije dar patnje, discipliniranja velike patnje?“
No, u svojoj totalizirajućoj ambiciji, imperativ bezgranične optimizacije iskorištava čak i bol! Tako slavni motivacijski guru Tony Robbins, čiji je utjecaj na neoliberalizam – od coachinga celebrityja i poslovnih ljudi, pa sve do zabavljanja domaćica kroz popularne platforme tipa The Dr. Oz Show – uistinu impozantan, u svoje tretmane zna uključiti i fire-walking evente. Tijekom tih šetnji po užarenom ugljenu ne toliko rijetki neofiti znaju završiti i u bolnici…
Naravno, Robbins naglašava da je „nelagoda samo privremena“; dakle, jedina bol koju neoliberalizam može tolerirati je isključivo podređena svrsi funkcionalne optimizacije unutar zadanog sustava. Drugim riječima, bjesomučnoj opsesiji da se postiže sve više i više (neponovljiv primjer daje svojedobni Microsoftov CEO Steve Balmer, i danas jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, sa svojim uistinu viralnim, histeričnim „motivacijskim“ ispadima).
Svejedno, kako uočava Han, nasilje pozitivnosti nije manje destruktivno od nasilja negativnosti. Neoliberalna psihopolitika i njena „industrija svjesnosti“ (consciousness industry) – koja ljudski um reproducira preparirajući ga sukladno potrebama društvenoga statua quo -ljudsku dušu tretiraju kao svojevrsni stroj pozitivnosti (Positivmaschine) – ali time nju mogu samo razarati.
[1] Hanovi navodi u ovome II. dijelu su prema: Byung-Chul Han, Psychopolitics: Neoliberalism and New Technologies of Power, engleski prijevod Erik Butler, Verso Books, Brooklyn 2017., e-book.
[2] Michel Foucault et al., Foucault at the Movies, engleski prijevod Clare O’Farrell, Columbia University Press, New York 2018., str. 185.