Hanova teza o neoliberalnoj politici kao psihopolitici u fokus stavlja inflaciju zanimanja za emocije i rašireni diskurs o njima, koji se preko masovnih medija i društvenih mreža odavno prelio i na akademsku razinu. Izgleda da smo se definitivno oprostili od čovjeka kao animal rationale – dakle, ujedno i od aristotelovskog nasljeđa, kako u medievalno-skolastičkoj (Toma Akvinski), tako i u modernoj racionalističkoj inačici (Descartes) – i zamijenili ga svojevrsnom sentimentalnom kreaturom. No, kako primjećuje Han, specijalizirani znanstveni istraživači emocija tematski su i metodički isuviše ograničeni – nesumnjivo, bar dijelom, i uvjetovani od korporativnih interesa farmaceutske industrije – a da bi mogli odgovoriti na pitanje: odakle sav taj interes za emocije? Ne samo da je većini promaklo kako je emocionalni boom proizišao iz matrice neoliberalnog ekonomskog procesa, već i na svakodnevnoj i na akademskoj razini prevladava potpuna konceptualna konfuzija: većina koristi „emocije“, „osjećaje“ i „afekte“ krajnje liberalno, upravo promiskuitetno.
No, osjećaji i emocije nisu isto – jer, primjerice, možemo imati osjećaj za neki strani jezik ili stolni tenis, ali nitko nema takvu emociju. Isto tako, ne postoji „su-afekt“ već suosjećanje ili sućut. Bizarno je govoriti o afektu ili emociji sažaljenja ili žalovanja: afekti i emocije, strogo uzevši, izrazi su subjektivnosti, dok osjećaj upućuje na nešto objektivno. Osjećaj možemo uobličiti u odgovarajuću narativnu strukturu i prepričati; nasuprot tome, aktualnu krizu osjećaja Han prepoznaje u „bučnom kazalištu afekata“, u kojemu bi nedostatak priče trebalo zamijeniti „gomilanje afektivne mase na pozornici“.[1] Afektivno i emotivno danas su posebno potaknuti i pojačani digitalnim „afekt-medijima“, koji oslobađaju direktan izljev afekata, koji opet nerijetko prerasta u masovne kumulacije i bujice: shitstorms,taj karakterističan fenomen digitalne komunikacije. Nadalje, za razliku od osjećaja, emocije i afekti su performativi – oni referiraju o činovima i djelima, i to s obzirom na namjeru i neki cilj. S druge strane, osjećaj tjeskobe – kako je to u filozofiji prvi objasnio Kierkegaard, i zatim čitava filozofija egzistencije na njegovu tragu – nema konkretan objekt, nema namjeru ni cilj. Za umjetnost i filozofiju romantizma bitan je bio „osjećaj kozmičkog jedinstva“, poznat još kao „oceansko osjećanje svijeta“ (ein kosmisches Mitgefühl, ein ozeanisches Welt-Gefühl). Ovi osjećaji nisu usmjereni ni na što – ni na bilo koga – posebno.
Han svoju analizu neoliberalne instrumentalizacije emocija gradi kroz kritički osvrt na knjigu Eve Illouz, naslovljenu Hladne intimnosti: stvaranje emocionalnog kapitalizma (2007.).
Osnovna zamjerka – pored one zbog brkanja osjećaja i emocija, tjeskobe i straha – upućena je tome što izraelska sociologinja početak emocionalnog kapitalizma datira još u vrijeme njegovih početnih stadija, naime onih koje je na legendaran način analizirao Max Weber u knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma (1905.). Han ispravno primjećuje da kalvinistički asketizam rane kapitalističke akumulacije slijedi kudikamo više racionalnu logiku negoli emocije. No, to i nije toliko veliko otkriće, uzmemo li u obzir da je, primjerice, Daniel Bell u svojim Kulturnim kontradikcijama kapitalizma (1976.) ukazao na racionalnu osnovu puritanske karakterne strukture, i to u radikalnoj opreci prema kulturnim i sociopsihološkim posljedicama niza kulturnih revolucija koje se odvijaju tijekom dvadesetog stoljeća. Jedino potrošački kapitalizam – onaj koji profit izvlači iz manipulacije emocijama – može predstavljati uzorni emocionalni kapitalizam. Tek konzumeristički kapitalizam bitno operira putem trgovine i potrošnje značenja i emocija, s one strane uporabne vrijednosti roba. O emocionalnom kapitalizmu stoga je moguće govoriti tek nakon prijelaza na nematerijalnu proizvodnju; drugim riječima, ne prije našeg vremena.
Tek neoliberalni režim instrumentalizira emocije kao bitan resurs u svrhu povećanja proizvodnih rezultata. Racionalnost pripada prethodnom stadiju disciplinarnog društva, i ona danas ispada kao takva krutom i nefleksibilnom, pa se odbacuje poput pukog ograničenja i suvišne smetnje. S druge strane, emocionalnost – u čije se ime racionalnost odbacuje – nastupa pod egidom „slobode“ i „autentičnosti“. Dok aktualno shvaćanje slobode podrazumijeva nesputanu slobodu emocija, ta „nova“ subjektivnost zapravo nije više od predmeta eksploatacije od strane neoliberalne instrumentarne moći. Dok racionalnost karakteriziraju objektivnost, općost i postojanost, emocionalnost je subjektivna, ovisna o situaciji i nestalna. Kako neoliberalnoj ekonomiji ne odgovaraju stabilnost i kontinuitet, ona sve više potiče emocionalizaciju proizvodnih snaga, koristeći tako nestabilnost kao sredstvo podizanja produktivnosti. Jedan takav vid poticanja emocionalizacije je i ubrzavanje komunikacije: racionalnost je kudikamo sporija, i stoga nepotrebna. Sve u svemu, Han zaključuje da „pritisak akceleracije sada vodi u diktaturu emocije“.
Postoji niz načina kojima potrošački kapitalizam instrumentalizira emocije kako bi generirao što više želja i potreba. Tu je i emocionalni dizajn, koji – usprkos tome što za većinu izgleda vrlo cool – ukalupljuje emocije u obrasce potrebne za maksimiranje potrošnje. I dok se stvari ne mogu trošiti beskonačno – dapače, starenje mnogih proizvoda je programirano – emocije lako prerastaju svaku upotrebnu vrijednost, bezgranično šireći polje potrošnje. S druge strane, danas dominantni, nematerijalni način proizvodnje, nezamisliv je bez rastuće uloge komunikativne interakcije, koja sa sobom donosi imperativ emocionalne i socijalne kompetencije. Problem je što taj imperativ tendira uključivanju čitave osobe u proizvodni proces. Naime, predmet eksploatacije postaju društvenost i komunikacija kao takvi, uključujući i individualno ponašanje u svakodnevici. Drugim riječima, emocije su za korporativno komuniciranje sirovi materijal raspoloživ za „optimizaciju“, i otuda kreću afektirane priče o optimalnim međuljudskim odnosima i komunikativnom duhu koji kao da je moguće „udisati“. Racionalne tehnike menadžmenta – tipične za ranije disciplinarno društvo, dakle jednu drugu krajnost – nametale su model bezosjećajnog stroja, i utoliko je emocija predstavljala svojevrsni poremećaj; nije se znalo što i kuda s njome. No, danas je smjena paradigme menadžmenta najvećim dijelom dovršena, pa menadžeri sve više sliče motivacijskim trenerima. Naravno, čitav proces nije od jučer, kao što je ukazano u prethodnom nastavku ovog serijala (vidi: Norman Vincent Peale i „moć pozitivnog mišljenja“).
Bitno je su emocije sklonosti koje predstavljaju energetsku osnovu za djelovanje; one su performativne. Njihovom senzornom i senzualnom prirodom upravlja limbički sustav u mozgu, koji je ujedno i sjedište nagona. Dakle, emocije oblikuju psihičko-intelektualnu razinu djelovanja – predrefleksivnu, polusvjesnu – koja u svakom slučaju izmiče punoj svjesnosti. Psihopolitika neoliberalizma djeluje na toj razini – zasijecajući i operirajući duboko „unutra“ – kako bi utjecala na djelovanje ljudi i tako ostvarila svoje ciljeve. Utoliko je emocija najefikasniji medij za psihopolitičko usmjeravanje – ili, kako se to staromodno kaže, manipuliranje – integralnom osobom.
Očito je neoliberalizam krajnje inteligentan i efikasan sustav iskorištavanja slobode. Sve što pripada slobodi i spontanitetu – od emocije, igre, društvenosti i komunikacije – on je u stanju podrediti sebi i eksploatirati. U usporedbi s time, disciplinarno iskorištavanje ljudi suprotno njihovoj volji – alo-eksploatacija – pokazalo se neefikasnim i nedovoljno isplativim. Pa opet, kako bi bolje shvatili neoliberalnu psihopolitiku i njen princip pozitivnosti – ili, ono što Zuboff naziva instrumentarijanizmom – nužne su i usporedbe s ranijom vrstom moći: totalitarizmom, i njegovim principom negativnosti, literarno ovjekovječenim u Orwellovoj 1984-oj. I o tome više u idućem nastavku.
[1] I u ovome nastavku Hanovi su navodi prema: Byung-Chul Han, Psychopolitics: Neoliberalism and New Technologies of Power.