Usporedba suvremene neoliberalne inačice kapitalizma – ili, nadzorne (surveillance), kako to preciznije naziva Zuboff – s Orwellovom 1984-om, nipošto nije ekstremistički eksces. Naime, praktično svatko tko se teorijski suočava s ovom novom vrstom moći, u pokušaju da se interpretira novo i još nedovoljno poznato, nužno pribjegava pogledu kroz „stare naočale“. Kao što primjećuje Zuboff,
„(n)ema povijesnog presedana za instrumentarijanizam, ali postoji jasan presedan za ovu vrstu susreta s ranije nezabilježenom vrstom moći“.[1]
Ništa manje, poistovjećivanje neoliberalne instrumentarne moći (Zuboff) s totalitarizmom, otežava razumijevanje ovoga bitno novog fenomena – a samim time, ometa i slabi našu sposobnost otpora. Da bismo lakše uočili razliku, ali i srodnost ovih fenomena koje odvaja cijeli niz desetljeća, dobro je poslužiti se slikom. (Naravno, ne pristajući olako na narodnu mudrost koja ovu izjednačuje s tisućom riječi – dakle, odbacujući progresističku tezu o nadmoći civilizacije slike nad civilizacijom pisma, tezu koju je Finkielkraut odavno razotkrio kao aktivnu „likvidaciju nasljeđa“).[2] Bez pretenzija na originalnost, podsjetit ću na reklamu iz 1984. godine, koju teoretičari – suočeni s teorijskim naznačenim škripcem – nerijetko prizivaju kako bi lakše objasnili ono što žele reći. Riječ je o legendarnoj Apple-ovoj reklami – i, sudeći po reakciji tržišta, jednoj od najuspješnijih ikada – koja je prvi i jedini puta službeno emitirana u najudarnijem terminu tijekom Super Bowla, a režirao ju je nitko drugi nego Ridley Scott, ultimativni redatelj postmoderne.
Kompanija koja je tada uzela zalet prema vječnosti, uspješno se predstavila kao nezaustavljiva sila oslobađanja. Naime, reklama prikazuje mladu, atletski građenu ženu s ogromnim čekićem, koja u jednom trenutku stane i zavitla čekić u gigantski ekran – sve kako bi spasila društvo od totalitarnog tiranina i posvemašnjeg sumraka orvelovske države nadzora. Djevojku u stopu prati Misaona policija (Thought Police), ali uzalud. Prije ulaska djevojke na scenu, apatični i bezvoljni radnici – sve redom muškarci! – vojničkim korakom marširaju u ogromnu halu, sjedaju, i kao zavareni fotonskim snopom hipnotizirano pilje u telekran, slušajući fanatično-patetične deklamacije Velikog Brata. Nakon oslobađajuće eksplozije, gledatelji konačno saznaju da će Apple 24. veljače promovirati originalno Macintosh osobno računalo– što prati dodatno, ohrabrujuće upozorenje:
„I vidjet ćete zašto 1984. godina neće biti kao 1984.“
Iako spomenuti reklamni navod danas odzvanja ironijom, nije teško uočiti niz svojstava ICT tehnologije koji se ne sljubljuju s Orwellovom vizijom, već radije s nekim drugim, više „soft“ distopijskim scenarijem – Huxleyjevim Vrlim novim svijetom (1932.), primjerice. Ironija povijesti je socijalista Orwella uzdignula u svojevrsnoga antikomunističkog „sveca zaštitnika hladnog rata“, a slično je izokrenuta i njegova prognoza o monolitnom panoptikonu Velikog Brata.[3] Naime, u stvarnosti već dugo imamo posla – kako je 2002. godine primijetila Jodi Dean – s „globalnom mrežom Male Braće“ trgovaca informacijama u „komunikativnom kapitalizmu“. Za razliku od Velikog Brata – kao „ikone tehnokracije“ koja podrazumijeva „centralizirani razum, efikasnost i kontrolu“ – Little Brothers su ikone „tehnokulture“ koje utjelovljuju „fluidnost, anarhičnost i individualizam“, „fleksibilnu kreativnost, afektivno sudjelovanje i neuhvatljivost istine“.[4]
Iako su se radnici iz reklame odmah probudili nakon zasljepljujuće eksplozije telekrana, daleko od toga da je povijest brainwashinga okončana s time. Kako primjećuje Byung-Chul Han, stvarna 1984. godina, utjelovljena u poruci Scottove reklamne uspješnice,
„nije signalizirala kraj države nadzora. koliko početak nove vrste društva kontrole – jednoga čije operacije nadilaze Orwellovu državu preko svih granica. Sada, komunikacija i kontrola bezostatno postaju jedno. Sada je svatko svoj vlastiti panoptikon.“[5]
Dok je bentamovski Velik Brat bio nevidljiv, a orvelovski vidljiv s telekrana – od onih većih na javnih mjestima, do manjih po stanovima – u oba je slučaja bio posvuda, interioriziran u svijesti zatočenika. Za razliku od tih pionirskih fantazija, stanari današnjega globalnoga digitalnog panoptikona nisu stvarno ni svjesni da su izloženi promatranju. Zapravo, ni ne žele znati, a ako i znaju, to potiskuju i zaboravljaju. Stoga, ako se već golema većina pritom osjeća slobodnom, onda „država nadzora“ (surveillance state) – kao i „kapitalizam nadzora“ – nisu sasvim adekvatni nazivi za aktualno stanje stvari. No, prividno paradoksalno, baš je taj osjećaj slobode – po definiciji sasvim stran Orwellovoj viziji – postao istinski problem. Naime, kako današnji digitalni panoptikon raste i cvate iz dragovoljnog samorazotkrivanja i samoiskorištavanja svojih stanovnika, nije potreban Veliki Brat koji bi silom izvlačio priznanja ili ih tjerao na rad. Pored interneta, smartfona, i niza drugih konektiranih gadgeta, suvišni su telekranovi i sale za mučenje, elektrošokovi, i čitava arhitektura Orwellove države nadzora. Iluzija bezgranične slobode u formi digitalnog komuniciranja – bitno ovisnog o afektivnom i nagonskom, transparentnog i razbijenog u beskonačni kaos informacija – suvišnim čini ne samo torturu, već i „Ministarstvo Istine“. Kao da pada u vodu znamenita Orwellova teza o tome da kontrola nad sadašnjošću uvjetuje kontrolu nad budućnošću, putem kontrole nad prošlošću – jer za novu instrumentarnu moć nije bitna kontrola prošlosti, već „psihopolitičko usmjeravanje budućnosti“. Umjesto zabrane, zaštite i suzbijanja: očekivanje, dopuštanje i projiciranje. Dok „novogovor“ u 1984.-oj svake godine reducira broj riječi, i kao svoj osnovni cilj ima ograničavanje slobode mišljenja, naše informacijsko društvo obilježava beskonačno umnažanje informacija. Nema nestašice ni racionirane potrošnje: stvara se preobilje pozitivnosti koje prerasta u svojevrsni teror i tiraniju. Svatko je 24/7 izvrgnut uvjeravanju i manipulaciji da što više komunicira i troši. To podrazumijeva da se potrebe samo stimuliraju i amplificiraju, a nipošto ne potiskuju i ograničavaju. Han bez okolišanja ukazuje na sljedeći aspekt našeg vremena, koji se u pravilu lijeno ignorira:
„Smartfoni su zamijenili sobe za mučenje. Veliki Brat sada nosi prijateljsko lice. Njegova druželjubivost je ono što nadzor čini tako efikasnim.“
I tako je taj Eric Arthur Blair – alias George Orwell – prevario sam sebe i nas; kao da mu nije palo na pamet da nasilje i diktatura nisu nužni za kontrolu stanovništva. A još je u šesnaestom stoljeću – dakle, u ranome dobu apsolutizma – Étienne de La Boétie ukazao na insuficijenciju savjesti podanika tiranske vlasti:
„Ptica se ne bi tako lako uhvatila u zamku, niti bi riba tako žurno progutala udicu, kao što jedan narod pušta da bude zaveden u ropstvo, samo ako bi mu se malo zasladila pilula.“
Apsolutistički princip ipak previše podsjeća na koncept Velikog Brata, kao što birokratska organizacija kakvu je prije stotinjak godina opisao Max Weber – „željezno čvrsto“ utemeljena na tehnološkoj racionalnosti i kontroli – ostaje u bitnim okvirima vezana uz imaginarij 1984.-te, i stoga ne odgovara dovoljno našoj aktualnoj situaciji. Kako primjećuje Hans Magnus Enzensberger, i „zatvor“ se u međuvremenu preobrazio u „relativno udobniji“ i „elastičniji“ smještaj:
„Naši čuvari nam se približavaju na vršcima prstiju. U maksimalnoj tišini slijede svoje najvažnije strateške ciljeve, totalnu kontrolu i eliminaciju privatne sfere.“[6]
Ti čuvari ne nose uniforme već građanska odijela, svoj posao obavljaju u klimatiziranim uredima, a nazivaju se menadžerima ili povjerenicima. Ne koriste pendrek i ponašaju se skroz humano: svojim zatočenicima pružaju sigurnost, pomoć, udobnost, i potrošnu robu. Pritom se čuvari mogu osloniti na prešutni sporazum, što pokazuje „činjenica da njihovi štićenici revno pritišću nevidljivi gumb na kojem piše ‘Sviđa mi se’“ – ipak, korigirajmo Enzensbergera: taj gumb je najčešće itekako vidljiv… Nadalje, ni Weberova vjera u snagu i sposobnost države ne odgovara našem vremenu: ni vlade najvećih država ne mogu same kontrolirati svoju ukupnu populaciju. Drugo lice te nemoći je njihova ovisnost o ICT multinacionalkama – nadasve je riječ o „kartelima“ (Enzensberger) kao što su Google, Microsoft, Apple, Amazon i Facebook.
Udruženi kapaciteti svih totalitarnih država prošlog stoljeća čine samo promil tehničkih mogućnosti Big Tech-a: konstantan CCTV nadzor, automatizirana kontrola telefonske i e-mail komunikacije, satelitske snimke visoke rezolucije, biometrijska identifikacija lica, i sve ostalo što se pohranjuje u neograničene banke podataka, ili po potrebi u trenu izvlači iz njih. GDPR iz 2016. trebao bi možda biti znak da je Enzensberger pretjerao kada je 2012. konstatirao da su u „cyber-ratu koji se vodi protiv stanovništva nemoćni zaštitnici podataka već bacili spužvu u ring“. Ovaj poznati njemački intelektualac konstatira da je Orwell ipak imao pravo što se tiče „novogovora“, koji je danas zadobio status „službenog sociolekta“. „Takozvane ‘usluge’“ dostupne online ne vole Ustav i „teško ih je razlikovati od računalnog kriminala“. Praktično posljednji ostatak privatnosti predstavlja novčana gotovina – no radi se i na njenoj eliminaciji, kako bi se postigla totalna kontrola svih transakcija:
„Za ovo su podjednako zainteresirani državni proračun, nedruštvene mreže, online trgovina, kreditna ekonomija, oglašavanje i policija.“
Na kraju krajeva, ono što čitavu stvar i za najotpornije čini podnošljivijom, je jednostavna cost-benefit računica kojom se služe čuvari: naime, oni su na čisto oko toga da je dovoljan nadzor od 95%. Ići do kraja samo zato da bi se eliminirala šačica tvrdoglavih proroka koji odbacuju obećanja digitalne ere – čemu to, ako njih može biti maksimalno 5%? Nije li Enzensbergerova procjena te manjine iz 2012. prenapuhana?
Kao uistinu kreativan autor, Enzensberger razumljivo jadikuje i nad nepoštovanjem copyright-a – što je omogućila ICT industrija, nesposobna razlikovati stvaralaštvo i „Content“. Vijugav je to put koji, stepenicu po stepenicu, autore vodi u sve dublji besmisao:
„U budućnosti će oni koji su nekada nazivani autorima, morati raditi besplatno; zauzvrat će moći tvitati, čatati i blogati po volji.“
[1] Shoshana Zuboff, The Age of Surveillance Capitalism: The Fight for a Human Future at the New Frontier of Power, PublicAffairs, New York, 2019., e-book.
[2] Vidi Alain Finkielkraut, „Likvidacija nasljeđa“, u: Europski glasnik 3/1998.
[3] Vidi Evgeny Morozov, The Net Delusion: The Dark Side of Internet Freedom, PublicAffairs, 2011., New York, e-book.
[4] Jodi Dean, Publicity’s Secret: How Technoculture Capitalizes on Democracy, Cornell University Press, str. 80.
[5] I u ovome nastavku Hanovi su navodi prema: Byung-Chul Han, Psychopolitics: Neoliberalism and New Technologies of Power.
[6] Navodi spomenutog autora u ovom tekstu su iz: Enzensbergers Panoptikum. Zwanzig Zehn-Minuten-Essays, Suhrkamp Verlag, Berlin 2012.