„Vidiš… čovjek ne zna točno gdje da se ili kako kreće. Vjeruj mi, to je istina. Svaki čin, svaka prilika, gori su od onih prethodnih – ali samo malo gori. Čekaš sljedeću prigodu, i onda sljedeću. Čekaš jedan potresan događaj, misleći da će ti se ostali – kada taj šok nastupi – nekako pridružiti u tvojem otporu. Ne želiš djelovati sam, pa čak niti pričati; ne želiš ‘skretati sa svojeg puta i praviti probleme’. Zašto ne? – Pa, nisi navikao da to radiš. I nije samo strah – strah od toga da stojiš sam – ono što te obuzdava; također je u pitanju i istinska neizvjesnost.
Neizvjesnost je vrlo važan čimbenik, i – umjesto da opada s vremenom – ona raste. Vani, na ulicama, u široj zajednici, ‘svatko’ je sretan. Nitko ne čuje protest, i zasigurno ga nitko ni ne vidi. Znaš da bi u Francuskoj i Italiji slogani protiv vlade bili ispisani na zidovima i ogradama; u Njemačkoj, izvan velikih gradova, možda, no ovdje nema ni toga. U sveučilišnoj zajednici, u svojoj vlastitoj zajednici, pričaš privatno sa svojim kolegama, od kojih se neki osjećaju poput tebe – ali što oni kažu? Oni kažu, ‘Nije to tako loše’, ili: ‘Priviđaju ti se stvari’, ili: ‘Ti si paničar’.
I ti si paničar. Govoriš da ovo mora voditi do onoga, a ne možeš to dokazati. To su početci, da; ali kako sa sigurnošću možeš znati ako ne znaš završetak, i kako možeš znati – čak i nagađati – završetak? Na jednoj su strani tvoji neprijatelji, pravo, režim, Partija. Na drugoj strani, tvoje kolege odbacuju te kao pesimista, ili čak kao neurotičara. Ostaješ sam s najbližim prijateljima – a oni su, prirodno, ljudi koji oduvijek misle kao i ti.
Ali tvojih je prijatelja sada sve manje. Neki od njih su odlutali nekamo, ili su uronili u svoj posao. Ne vidiš ih više onoliko kao nekada, na sastancima ili okupljanjima. Smanjuju se neformalne grupe; opada i sudjelovanje u malim udruženjima, dok sama udruženja propadaju. I onda, na malim okupljanjima tvojih najstarijih prijatelja osjećaš kao da govoriš samome sebi, kao da si izoliran od stvarnosti. To još više oslabljuje tvoje samopouzdanje, i služi kao daljnje sredstvo odvraćanja od – od čega? Čitavo je vrijeme sve jasnije da ako želiš nešto učiniti, moraš stvoriti priliku za to – a tada očigledno izazivaš probleme. I stoga čekaš, i čekaš.
Ali velika šokantna prilika – kada bi ti se desetine, ili stotine i tisuće pridružile – nikada ne dolazi. U tome je problem. Da posljednji i najgori čin cijelog režima nastupi odmah nakon prvog i najmanjeg, tisuće bi – i da, milijuni – bili dovoljno potreseni, kada bi se, recimo, ubijanje Židova otrovnim plinom iz 1943. dogodilo neposredno nakon pojave naljepnica ‘Njemačka trgovina’ na izlozima nežidovskih dućana 1933. godine. No, naravno da to nije način na koji funkcioniraju stvari. Između toga idu stotine malih koraka – neki od njih neprimjetni, ali svaki te priprema da ne budeš šokiran kada nastupi onaj sljedeći. Korak C nije puno gori od koraka B – i ako nisi zauzeo stav pred korakom B, zašto bi to uradio pred korakom C? I tako do koraka D.
I onda jednog dana, prekasno, svi će se tvoji principi – ako si ih ikada bio svjestan – sručiti na tebe. Teret samozavaravanja postao je pretežak, i jedan manji incident – u mojem slučaju moj sin, jedva više od bebe, kaže ‘židovska svinja’ – ruši sve odjednom, i uviđaš da se sve, baš sve promijenilo, i to potpuno, pred tvojim nosom. Svijet u kojem živiš – tvoja država, tvoj narod – uopće nije svijet u kojem si se rodio. Forme su još prisutne, sve su netaknute i umirujuće – kuće, dućani, poslovi, vrijeme obroka, posjete, koncerti, kino, praznici. Ali duh – koji nikada nisi zamijetio, zato jer si napravio životnu pogrešku poistovjetivši ga s formama – se promijenio. Sada živiš u svijetu mržnje i straha, a ljudi koji mrze i strahuju toga nisu niti sami svjesni; kada se svatko preobrazio, nitko se nije preobrazio. Sada živiš u sistemu koji nema odgovornosti ni prema samom Bogu. Ni sam sustav nije imao takvu namjeru u samome početku, ali kako bi se održao, bio je prisiljen ići do samog kraja.
I ti si sam otišao gotovo do samog kraja. Život je kontinuirani proces, tijek – a nikako uzastopnost činova i događaja. Protekao je na novu razinu, odnoseći tebe sa sobom, bez ikakvog truda s tvoje strane. Na ovoj novoj razini na kojoj živiš, živio si sve komfornije svakoga dana, s novim moralom i novim principima. Prihvatio si stvari koje ne bi prihvatio pet godina ranije, godinu dana ranije, stvari koje tvoj otac – čak i u Njemačkoj – ne bi mogao ni zamisliti.
Iznenada sve se svelo na to, sve odjednom. Vidiš tko si i što si uradio – ili, preciznije, što nisi uradio (jer to je sve što se tražilo od većine nas: da ne uradimo ništa). Sjećaš se onih ranih sastanaka tvojeg odjela na sveučilištu, kada bi se, da se jedan uspravio, svi uspravili – ali nitko se nije uspravio. Sitna stvar, zapošljavanje toga čovjeka ili onoga, i ti si zaposlio radije ovoga nego onoga. Sada se sjećaš svega, i tvoje se srce lomi. Prekasno. Kompromitiran si bez nade u popravak.“[1]
Tako američki novinar Milton Mayer opisuje postupan proces normalizacije življenja pod Trećim Reichom u svojoj knjizi Oni su mislili da su slobodni: Nijemci, 1933.-1945. (1955.). Knjiga je nastala na temelju Mayerovih intervjua s desetak „običnih“ Nijemaca iz Marburga, i do danas predstavlja – usprkos kasnijim primjedbama iz perspektive uznapredovalog sociološkog znanja – nezaobilaznu studiju o mogućim posljedicama konformističkog uljuljkivanja u lažni osjećaj sigurnosti i normalnosti. Kad smo već kod američkih kritika nacističkoga ekstremnog konformizma, svakako vrijedi spomenuti i The Mortal Storm, vrhunski antifašistički film iz 1940. Kroz sudbinu mladoga slobodnomislećeg Bavarca – kojega, u jednoj od svojih najboljih uloga, interpretira James Stewart – imamo priliku osjetiti neumoljivo kapilarno uzdizanje nacističke plime, koja na bolan i tragičan način razara sve slobodne ljudske veze koje joj se nađu na putu.
Svaka ozbiljnija kritika nekoga društvenog fenomena, trenda – ili možda čak nepovratno uznapredovalog procesa – suočava se nužno s protuargumentima kojima se želi umanjiti opasnost na koju kritičar upozorava. U konačnici, svi se takvi pokušaji svode na tezu o „normalnom“ stanju života koji vodimo. Prihvaćanje stvarnosti kao „normalne“ nameće se kao racionalni imperativ da bi mogli „ostati normalni“ u određenoj društveno-povijesnoj situaciji i njoj odgovarajućem konstruktu normalnosti. Kada stvari oko nas teku normalno, i to prihvaćamo zdravo za gotovo, kao u najgorem slučaju benigni problem – usprkos svim suprotnim znakovima – mi tada jednostavno lakše dišemo i funkcioniramo. Tako pokušavamo izbjeći zloglasne negativne misli i emocije, i time stres, koji umanjuje našu radnu sposobnost i radne performanse unutar nekoga neoliberalnog sustava koji podliježe neprestanom mjerenju i optimizaciji.
No, povijest, društvene znanosti i psihologija, pokazuju kako naša zaljubljenost u normalnost često nije sazdana na pouzdanim temeljima. Dva autora s Yalea – filozof Joshua Knobe i psiholog Adam Bear – u svojem radu iz 2017. dokazuju da su naši sudovi o normalnosti podjednako pod utjecajem onoga što ljudi misle da je statistički normalno, kao i, s druge strane, onoga što ljudi misle da je idealno normalno (tj. zdravo i pravilno).[2] Konkretnije, to primjerice znači da će se bizarno ili agresivno ponašanje neke osobe na vodećem položaju u kontinuitetu doživljavati kao sve normalnija pojava – i time sve manje vrijedna zgražanja i prosvjeda.
Neumoljivu tendenciju populacije da normalizira ono što je nekoć bilo nezamislivo, američki filozof Jason Stanley ilustrira navodeći primjer svoje bake Ilse, koja je Berlin napustila tek u srpnju 1939. Naime, Ilse Stanley se kroz tri godine unatrag preodijevala u nacističku socijalnu radnicu, posjećujući koncentracijski logor Sachsenhausen, i spašavajući postupno stotine zatvorenih Židova od izvjesne smrti. U svojim poslijeratnim memoarima (The Unforgotten, 1957.), jasno je istaknula upadljivi nesklad između ekstremne patnje kojoj je svjedočila u logoru, i normalizacije života pod nacističkom vlašću unutar židovske zajednice u njemačkoj prijestolnici. Kako su pripadnici potonje racionalizirali tragičnu realnost, autorica izražava na sljedeći način:
„Još smo mogli izići iz države; još smo mogli živjeti u našim domovima; još smo mogli odlaziti u naše hramove; bili smo u getu, ali većina našeg naroda još je bila živa. … Za prosječnog Židova, to je bilo dovoljno. On nije shvaćao da svi čekamo kraj. … Godina je bila 1937.“[3]
Puno kasnije, autoričin unuk Jason uspijeva izdvojiti bitnu stvar:
„Normalizacija znači da se ideološki ekstremni uvjeti koji se polako uklapaju ne prepoznaju kao takvi, jer su se počeli činiti normalnim. Optužba za fašizam uvijek će zvučati ekstremnom; normalizacija znači da će se granica za legitimno korištenje ‘ekstremne’ terminologije neprestano udaljavati.“[4]
Mogli bi dodati da isto nedvojbeno vrijedi i za optužbe za totalitarizam. No, pozabavimo se dalje fenomenom koji je u korijenu svih društveno-političkih opresija.
Poslužit ćemo se u tu svrhu djelom jednoga uglednog američkog profesora prava, koji u svoj CV može ubrojiti i utjecajno političko savjetništvo, okrunjeno visokim položajem u administraciji predsjednika Baracka Obame. Dakle, riječ je o izrazitom predstavniku zapadnjačkog mainstreama, miljama daleko od „ekstremizma“ i „pesimizma“ – etiketa s kojima se već po refleksu nerijetko dočekuju kritike konformizma ili zagovori nonkonformizma.
Cass Sunstein Konformizam (2019.) započinje oprezno, podsjećajući na konstantnost ove bitno ljudske slabosti, njenu centralnu ulogu u širenju svjetskih religija, kao i funkciju „svojevrsnog socijalnog ljepila“ koje uopće i omogućuje niz osnovnih moralnih fenomena poput „srdačnosti, ljubaznosti, brige za ranjive skupine, obzirnosti, zaštite privatnog vlasništva, poštovanja ljudskog dostojanstva“.[5] No, daleko od toga da Sunstein svoju studiju pretvara u hvalospjev, ili relativizaciju konformizma. Već od drugog pasusa Predgovora, pa sve do zadnjih rečenica, djelo iznosi mnoštvo kritičkih argumenata koji konformizam pokazuju u njegovom pravom svjetlu kao radikalnu prijetnju.
Konformizam Sunstein u osnovi svodi na dvije ideje. Prva je ona po kojoj djela i izjave drugih ljudi – recimo, naših prijatelja i susjeda – pružaju mjerodavnu informaciju o tome što je istinito i ispravno. Prema drugoj, djela i izjave drugih ljudi govore nam o tome što bi mi trebali raditi ili govoriti, a kako bi nam oni bili naklonjeni. To onda znači da je usprkos dubokom neslaganju, bolje sebe stišati – ili se čak složiti s tim ljudima u njihovu prisustvu. Uostalom, nakon toga čina, vjerojatno će se u nama dogoditi unutarnja promjena koja će konačno dovesti do toga da doista djelujemo i mislimo kao oni.
Što se prve ideje tiče, konformizam najčešće funkcionira na osnovi sklonosti ljudi da slijede one koji ostavljaju dojam samopouzdanja („the confidence heuristic“), zatim one koji imaju posebna stručna znanja, one koji su nam najsličniji, konačno, i one koji u životu prolaze dobro. Što se tiče druge ideje, potreba ljudi da zadrže dobar položaj u očima drugih, gaji konformizam i suzbija neslaganje. To osobito vrijedi u slučaju grupa koje su povezane predodžbama o vjernosti i privrženosti, iako i bez tih poveznica ova sklonost „sprječava učenje, ukorjenjuje laž, povećava dogmatizam, i slabi uspješnost grupe“. Kako usko povezane skupine po svojoj prirodi nužno obeshrabruju sukob i neslaganje, kvalitetni rezultati uglavnom izostaju. Tomu je tako jer pretjerani utjecaj socijalnog aspekta bitno umanjuje opću razinu informiranosti unutar svake takve skupine. Drugačije mišljenje moglo bi biti važan korektiv skupine, no to se rijetko događa. Ovako socijalna dinamika „većinom vodi pojedince i ustanove u krivom pravcu“.
Sunsteinova studija nadovezuje se u stvari na podužu tradiciju kritičkog bavljenja „skupnim mišljenjem“ (groupthink) u američkim društvenim znanostima. S time je započeo Leon Festinger pedesetih godina prošlog stoljeća, prepoznajući u ovom fenomenu nadasve iznuđeni odgovor na jedan fenomen koji ljudi obično doživljavaju kao veću opasnost: kognitivnu disonancu. Ako ih se lukavo usmjerava (bolje: manipulira), mnogi će instinktivno pohrliti za stanjem unutarnje harmonije, prigrljujući se ujedno kao puke pristaše uz uski konsenzus grupe i njen determinirani slijed odlučivanja – sve radije negoli trpjeti izazov autonomije i zbunjujuće suočavanje s konfliktnim setovima informacija. Dok nesposobnost rješavanja potonjih paralizira, groupthink je autocesta koja obično vodi prema lošim odlukama. U SAD-u se naročito investiralo u društveno-znanstvena istraživanja o njegovim štetnim posljedicama u vanjskoj politici, s osobitim obzirom na to kako pojedini predsjednici barataju informacijama i upravljaju administracijom. Psiholog Irving Janis detaljno je opisao 1977. godine praksu groupthinka, što ovdje donosimo maksimalno sažeto i prepričano:
„Članovi ignoriraju očite opasnosti, pretjerano riskiraju i neskriveni su optimisti; članovi diskreditiraju i otpisuju upozorenja koja se suprotstavljaju groupthinku; članovi vjeruju da su njihove odluke moralno ispravne, i ignoriraju moralne posljedice svojih odluka; grupa konstruira negativne stereotipe o rivalima izvan grupe; članovi pritišću svakoga tko unutar grupe iznese argumente protivne stereotipima, iluzijama i obvezama grupe, gledajući na takvu oporbu kao nelojalnost; članovi svoja različita stajališta i protuargumente zadržavaju za sebe; članovi pogrešno vide da se svatko slaže s odlukama grupe, tišina se shvaća kao pristanak; neki članovi si uzimaju za zadaću zaštite grupe od štetnih informacija koje bi mogle ugroziti njenu samodopadnost.“[6]
Godinu dana prije Janisa, britanski psiholog Norman Dixon ovako je procijenio uzroke nekih vojnih pogrešaka SAD-a u Drugom svjetskom ratu, i tijekom hladnog rata – naročito tijekom Vijetnamskog rata:
„Ove američke katastrofe vrlo jasno pokazuju da čak i ‘kombinirani’ umovi i specijalizirano znanje visoko inteligentnih i predanih ljudi, nisu jamstvo protiv odluka koje su toliko nerealistične da poslije u to ne mogu vjerovati ni oni koji su ih donijeli. Daleko od toga da smanjuju izglede za nesposobnost, grupa u stvari naglašava učinke upravo onih osobina koje pojedinačne zapovjednike vode prema nesposobnosti.“[7]
Iako zasigurno ne nedostaje i još novijih primjera, slučaj administracije predsjednika Georgea W. Busha predstavlja izvrstan primjer kulture poslušnosti i netolerancije prema neslaganju. Niz studija ukazalo je da osim nagrađivanja istomišljenika, takve grupe upropaštava i formalna struktura koja se obično preuzima iz svijeta biznisa – gdje je broj nepoznanica i opcija pri odlučivanju ipak nešto manji. S obzirom na pozadinu aktera u poslovnoj karijeri, u slučaju Busha mlađeg i njegova tima radi se i o tom problemu. U svakom slučaju, dva filma – ujedno na vrlo zabavan način – ilustriraju zgode i nezgode spomenute administracije: W (2008.) Olivera Stonea, u kojem je fokus na predsjedniku (popularni nadimak „Dubya“, tj. „w“), kao i Vice (2018.) u kojemu Christian Bale izvrsno utjelovljuje predsjednikovu desnu ruku, Dicka Cheneyja.
Sunstein nadalje u istoj knjizi izdvaja istinu o kojoj se rijetko govori:
„Konformisti se švercaju (free riders), dok disidenti drugima donose korist. Privlačno je voziti se besplatno.“
S druge strane, društveni pritisak grupu istomišljenika lako vodi do prihvaćanja ekstremnih stajališta. Kada skupinu obuzme mržnja i nasilje, u pitanju su najčešće posljedice konformističkog modela prihvaćanja informacija i utjecaja. Drugim riječima, ekstremizam je bitno rezultat „invalidne spoznajne teorije (crippled epistemology)“: ekstremisti tek reagiraju, i to ovisno o „malom podskupu relevantnih informacija“ koje dalje razmjenjuju među sobom.
No, nije riječ samo o političkom ili religijskom ekstremizmu, iako i naše vrijeme i podneblje ne oskudijevaju i takvim povodima za bavljenje ekstremizma. Zbunjuje što i najsofisticiranija tehnologija digitalnih društvenih mreža ima svoje prste u prilagodbi konformizma uvjetima 21. stoljeća. U svakom slučaju, valja nam se još vratiti na ovu temu.
[1] Milton Mayer, They Thought They Were Free: The Germans, 1933-45, The University of Chicago Press, 2017., str. 169-171.
[2] Adam Bear and Joshua Knobe, “Normality: Part Statistical, Part Evaluative,” Cognition, vol. 167 (October 2017): 25–37.
[3] Navod prema: Jason Stanley, Kako funkcionira fašizam: politika „mi protiv njih“, 24 sata, Zagreb 2018., str. 152.
[4] Ibid., str. 153.
[5] Cass Sunstein, Conformity: The Power of Social Influences, New York University Press, 2019., ebook.
[6] Navod prema: Andrew Wheatcroft, Infidels: A History of the Conflict Between Christendom and Islam, Random House, New York 2005., str. 344. Vidi Irving L. Janis i Leon Mann, Decision Making: A Psychological Analysis of Conflict, Choice and Commitment, Free Press, New York 1977.
[7] Norman F. Dixon, On the Psychology of Military Incompetence, Jonathan Cape, London 1976., str. 399.