„Kako je moguće da ozbiljni ljudi nastavljaju vjerovati u progres, suočeni s nagomilanim dokazima od kojih bi se moglo očekivati da pobiju ideju progresa jednom zauvijek?“
(Christopher Lasch, The True and Only Heaven: Progress and Its Critics)
O njemačkom neuroznanstveniku i psihijatru Manfredu Spitzeru počelo se kod nas stidljivo govoriti negdje od kraja 2018., kada je u predvečerje kurikularne reforme prevedena i u Zagrebu javno predstavljena njegova knjiga Digitalna demencija (2012.). U prevladavajućoj medijsko-političkoj euforiji – potpomognutoj tadašnjim štrajkom prosvjetnih djelatnika – oko predstojećih školskih reformi, knjiga je zapažena ponajviše kao poslovični glas skeptika, ili rutinski ignorirana kao suvišni luksuz potreban jedino dokonim kultur-pesimistima. Kako se kod nas često može čuti, počevši od vodećih političara pa naniže: mi „ne filozofiramo“, mi „radimo dobar posao“, mi „delamo“. Godinu dana kasnije prevedena je i predstavljena iduća Spitzerova knjiga: Usamljenost: neprepoznata bolest (2018.). U proljeće 2021. godine prevedena je još jedna njegova knjiga, koja se naročito prvim dijelom svojeg naslova Epidemija pametnih telefona: prijetnja zdravlju, obrazovanju i društvu (2018.), dobro uklopila u aktualnu situaciju. Od objavljivanja Digitalne demencije proteklo je skoro čitavo desetljeće, i stoga je važno istaknuti da je Spitzer nastavio razvijati svoju paradigmu, nadograđivati je i empirijski potkrepljivati, interpretirajući pritom taj krajnje dinamičan fenomen u sve širem sociopsihološkom i kulturološkom kontekstu.
Ono što Spitzera izdvaja iz širokog kruga kritičara kulta interneta i novih digitalnih medija, njegov je stav da „postoji nešto daleko više od pukih opisa doživljaja i empirijskih studija iz domene istraživanja djelovanja medija“.[1] Spitzerov adut u istraživanju opasnosti koje donose novi digitalni mediji, definitivno su neurobiologija i najsuvremenija istraživanja mozga. Dakle, njemački znanstvenik ne zastaje na kritici društvenih medija. Radije, njegova kritika digitalnih društvenih mreža posljedica je dublje utemeljene kritike nepromišljenog klanjanja – dakle, danas dominantnog „stava“ – pred silnim gadgetima i nebrojenim aplikacijama koje naviru iz Silicijske doline (i, sve više, raznih drugih punktova). Fanaticima digitalne tehnologije, kao i svima kojima nije drago čuti što ovaj znanstvenik ima za reći, vjerojatno teško pada to što se Spitzer bavi strogom empirijskom znanošću; drugim riječima, on svoje teze čvrsto temelji na onome što se obično naziva hard science.
Kako prenosi Spitzer, ta znanost daje obilje razloga za zabrinutost glede korištenja digitalnih medija. Prema analogiji s doprinosom biokemije razvoju našeg pogleda na bolesti metabolizma i prehranu, Spitzer znanstveni doprinos neurobiologije vidi poglavito u razumijevanju mehanizama učenja, pamćenja, pažnje, i razvoja. Naime, budući se mozak nalazi u trajnom procesu promjene, svakodnevno – točnije, gotovo neprestano – korištenje digitalnih medija mora imati čitav niz posljedica. Gorući problem sastoji se u tome što te posljedice poglavito pogađaju mlade i najmlađe korisnike – dakle, one čija sraslost s tim medijima daje razlog da čitavu generaciju nazovemo prema nezaobilaznom tehnološkom prefiksu: „iGeneracija“ (iGen).[2]
I nije riječ tek o pukoj zaboravnosti, ili sve slabijoj pažnji: „radi se o kognitivnoj učinkovitosti, mišljenju, sposobnosti kritičkog razmišljanja, o pregledu nad ‘gustom strujom informacija’“.[3]
Na uobičajeni argument – iz poznatog arsenala „zdravo za gotovo“ – po kojem su novi mediji srasli sa svakodnevnicom, i stoga djecu treba jednostavno priviknuti na njih, Spitzer odgovara vrlo uvjerljivo. Posrijedi je, naime, puka „marketinška buka“, kojoj nužno treba suprotstaviti sljedeće:
„novi mediji imaju ovisnički potencijal poput alkohola, nikotina i drugih droga. Ovisnost o računalu i internetu ovdje je u međuvremenu postala čestim fenomenom s razornim posljedicama za ovisnike. Moglo bi se, dakle, tvrditi i ovo: ‘Pivo i vino sastavni su dijelovi našeg društva i kulture. Moramo djecu još u dječjem vrtiću naučiti da se prema njima odnose kritički.’ Cijela industrija radovala bi se takvim preporukama, mnogi ljudi, a i društvo u cjelini, imali bi, međutim, od toga veliku štetu.“[4]
Povijesni primjer za posljedice takve izopačene logike je priča o pedoskopu, koji je kroz najveći dio prošlog stoljeća – naročito u SAD-u, kao i još nekim drugim najrazvijenijim zapadnim zemljama – omogućavao kupcima promatranje kostiju vlastitih nogu prilikom kupovine cipela.
Pritom je reklama igrala na strah kupaca od neodgovarajućih cipela, posebno „brinući“ za osjetljivu dječju nogu, podsjećajući pritom na gospodarsku krizu – usred koje, eto, čudesni gadget može pomoći kućnom budžetu. Kako komentira Spitzer,
„Sličnosti s masovnim uvođenjem računala na području obrazovanja zapanjujuće su: prema postojećim znanstvenim spoznajama, računalo je za učenje podjednako nepotrebno kao i bicikl za plivanje ili rendgenski uređaj za isprobavanje cipela. … (R)ačunala ne potiču obrazovanje mladih ljudi. Prije bi se reklo da ga sprečavaju ili u najboljem slučaju na njega nemaju nikakav utjecaj… Industrija, dakle, vješto operira strahom roditelja iz nižih društvenih slojeva kako bi im iz džepa izvukla i posljednju paru.“[5]
Nekome tko nije navikao na ovakvu oštrinu, prirodno se nameće pitanje koje sam autor postavlja, i odmah na isto odgovara:
„Zašto se nitko ne odupire svakodnevnom zaglupljivanju?… Postoji mnogo ljudi koji na digitalnim proizvodima zarađuju velik novac i koji ne mare za sudbine drugih ljudi, prije svega djece. Za usporedbu, bez daljnjeg se mogu navesti proizvođači i trgovci oružjem, čiji je posao, kao što se zna, smrt drugih ljudi.“[6]
Spitzer ovdje navodi poznate primjere napora duhanske i prehrambene industrije da plasiraju svoje „smrtonosne proizvode“. Zuboff u poznatom dokumentarnom filmu Društvena dilema (2020.) zvuči još radikalnije:
„Ta tržišta potkopavaju demokraciju i slobodu. Trebalo bi ih zabraniti. To nije radikalan prijedlog. Zabranili smo i druga tržišta. Zabranili smo trgovinu ljudskim organima. Zabranili smo trgovinu robovima. Jer njihove su posljedice neizbježno destruktivne.“
U svakom slučaju, Spitzer ne govori uvijeno i ne okoliša:
„Intel, Apple, Google, Facebook i druge velike tvrtke žele zaraditi novac i zato lobiraju. Spretno šire pogrešne informacije, poput pušačkog lobija sedamdesetih godina (da pušenje nije opasno, da znanost u vezi s tim nije jednoglasna itd.). Oni izvrću činjenice, zamagljuju i zatamnjuju. I dokle god se nitko ne uzrujava, ništa se neće ni dogoditi.“[7]
Ne čudi ga što se od medijskih pedagoga i medija slabo čuje kritička riječ (uostalom, prvi žive od drugih, a ovi od soundbiteova i clickbaitova). Nadalje, nipošto ne ostaje dužan ni Crkvi, političarima, ministarstvu zdravstva, ministarstvu znanosti i obrazovanja, kao ni brojnim ad hoc komisijama. Od svih se, „bez imalo kritičkog odmaka“, mogu čuti samo „hvalospjevi digitalnim medijima“. Po Spitzerovu mišljenju, najopasnije je što ovi potonji institucionalni akteri
„ne samo da ne uzimaju na znanje spoznaje znanosti nego svjesno šire lažne informacije pretvarajući time naposljetku i sami sebe u lobiste.“[8]
Na nizu primjera moguće je ustanoviti da u jednom važnom smislu mozak funkcionira slično mišićima: korištenjem on raste. No, ne koristi li se, on jednostavno zakržlja – drugim riječima, nastupa razgradnja neurološkog hardvera. Mentalna učinkovitost ovisi o treningu, odnosno izloženosti povišenom mentalnom naporu, do kojeg dolazi primarno u aktivnom sučeljavanju sa svijetom. Obrazovanje je bitno, smatra Spitzer, naročito stoga što oslobađa od stega neposrednosti. Tek se obrazovana osoba može kritički odnositi prema sebi i prema okolini – dakle, na način da nije tek rob potonje koji trenutno i nepromišljeno reagira, već je u stanju uspostaviti distancu, i na taj način reducirati stres – uništavatelj živčanih stanica. Utoliko je obrazovanje i ključni čimbenik čovjekova zdravlja, čiji se temelji uspostavljaju od djetinjstva. Kako argumentirano tvrdi Spitzer, problem je što se to najčešće – iz niza razloga kojima se autor bavi – svjesno ili nesvjesno zanemaruje i previđa. Konkretnije,
„korištenje interneta… vodi i do pogoršanja pamćenja te, unatoč čestim suprotnim tvrdnjama o sposobnostima digital nativesa, i do smanjenja sposobnosti traženja informacija, a dugoročno nerijetko i do ovisnosti o internetu. Uvođenje digitalnih medija u dječje vrtiće i osnovne škole stoga zapravo nije ništa drugo nego neka vrsta navlačenja na drogu. U Južnoj Koreji, primjerice, zemlji s najvećom gustoćom zastupljenosti digitalnih medija u školama, prema podacima tamošnjeg nadležnog ministarstva, već je 2010. dvanaest posto svih učenika bilo ovisno o internetu. Ne dolazi izraz digitalna demencija uzalud upravo iz te zemlje.“[9]
Računala ne mogu biti idealna sredstva za učenje, iz jednostavnog razloga što preuzimaju našu mentalnu aktivnost, dok učenje pretpostavlja samostalnu mentalnu aktivnost, tijekom koje se određeni sadržaj mentalno više i dublje obrađuje. Prema Spitzeru, glavni efekti primjene moderne informatičke tehnologije u školi su površnije mišljenje, odvraćanje pažnje (distrakcija), kao i čitav spektar neželjenih nuspojava. Primjerice, kada izmještamo našu mentalnu aktivnost na digitalni nosač podataka ili u oblak – u želji da uštedimo vrijeme i napor – time lakše gubimo motivaciju za usvajanje novih sadržaja, i postajemo spremniji iste brže zaboraviti. Efekt digitalnih medija očituje se tako u stavu da „ionako sve možemo uvijek iznova pronaći na mreži“, pa čemu onda usvajanje sadržaja? Kao što je Slavoj Žižek odavno primijetio, iza famozne interaktivnost skriva se vladavina interpasivnosti. Zanemaruje se da usput nestaje stručno znanje, a s njime i opća obrazovanost koja je nužna za smislenu mentalnu aktivnost na mreži i uopće. Pasivnim prepuštanjem mreži slabi naš potencijal za samostalnu aktivnost i pamćenje. U konačnici, posljedica je gubitak nadzora nad sobom i vlastitom svjesnom mentalnom aktivnošću.
Poseban problem predstavljaju društvene mreže, čije intenzivno korištenje – drži Spitzer – ipak neće bitno smanjiti socijalnu kompetenciju odrasle osobe. S druge strane, korištenje Facebooka u osjetljivim godinama lako vodi u ovisnost, koja je – zbog postupnog odvikavanja od izravnih socijalnih kontakata – neodvojiva od društvene frustracije. Smanjenje broja prijateljstava u stvarnom životu zbog intenzivnog korištenja online društvenih mreža, smanjuje socijalnu kompetenciju, gomila stres, i povećava gubitak samokontrole. Anticipirajući kasnije Zuboffino istraživanje, kao i dokumentarni film Društvena dilema – dakle, argumentiranu opservaciju o destruktivnome „društvenom zahlađenju“ ili social coolingu – Spitzer ovaj proces naziva „silaznom društvenom spiralom“. Što se mladih dalje tiče, sve manje imaju prilike rješavati probleme u realnom svijetu i u izravnom kontaktu; ne čudi stoga da su ta djeca „zbunjenih roditelja“ (Sloterdijk) sve zbunjenija, i da „sve manje znaju što trebaju raditi, što mogu postići i što zapravo žele“.[10] Zamjena izravnih međuljudskih kontakata digitalnim društvenim mrežama povezana je s narastajućim manjkom samokontrole, usamljenošću, depresijom – sve odreda bitnim uzročnicima stresa. Dakle, posljedica je odumiranje živčanih stanica i smanjenje socijalnog mozga, što naročito pogađa mlade. Proces je u osnovi analogan postupnom oboljevanju od dijabetesa, počevši od navlačenja na rizičnu hranu još u djetinjstvu – s nezaobilaznom ulogom reklamnog bombardiranja na tom putu. Spitzer se čudi kako multinacionalni koncerni uvijek iznova uspijevaju zavarati generaciju za generacijom ljudi u nizu zapadnih zemalja. Jedan primjer su glasoviti Teletubbiesi, čije gledanje dokazano vodi do jezičnih deficita kod djece – što nije spriječilo autoricu i producenticu Anne Wood da svoje zasluge u promicanju britanske kulture okruni viteškom titulom dobivenom od engleske kraljice.
Što se tiče priče o posebnim sposobnostima digital nativesa – djece i mladih rođenih nakon 1995., dakle, iGeneracije (Twenge) ili generacije „Z“ – za njemačkog je neurobiologa bitno da su neuroplastične promjene tijekom njihova odrastanja suodređene tehnologijom čijim korištenjem „jedva da nastaju senzomotorički utisci“.[11] Spitzerov zaključak po tom pitanju ne ostavlja mjesta bezrazložnom optimizmu:
„Predodžba o digitalnom urođeniku, koji je poznavanje računala i interneta takoreći upio s majčinim mlijekom, razotkriva se kao mit. Za učenje neophodna dubina mentalne aktivnosti nadomještena je digitalnom površnošću.“[12]
Jedan oblik digitalne površnosti je famozni multitasking, koji se nerijetko još uvijek predstavlja kao znak napredne adaptivnosti u tehnološkom okružju. Spitzer na temelju istraživanja ustanovljuje kako multitaskeri pokazuju probleme s kontrolom vlastitih misli, zbog čega u konačnici pokazuju „znakovito lošije rezultate od ne-multitaskera“.[13] Iako se razvoj pozornosti može mijenjati učenjem, „kronično intenzivno korištenje medija“ svejedno rezultira poremećajem pozornosti. Učenje multitaskera ne može biti puno više od „stjecanja površnosti i neučinkovitosti“.[14] U svakom slučaju, multitasking ne može biti cilj prema kojemu bi trebalo usmjeravati i poticati mlade. Uostalom, multitasking je nužno povezan i s gubljenjem samokontrole, što se samo uklapa u generalnu tendenciju prepuštanja kontrole ICT gigantima – a takvo odustajanje od autonomije dugoročno neizbježno povećava razinu stresa. Na to se kao opasne posljedice konzumiranja digitalnih medija nadovezuju nesanica, depresija, i razni oblici ovisnosti. Primjerice, kroničan manjak sna ne vodi samo u kroničan umor, već i debljinu i dijabetes – kao što socijalna fobija ne vodi samo u depresiju i izolaciju, već i razna tjelesna oboljenja koja sežu sve do demencije. Depresivna stanja u starosti nerijetko pospješuju demencijske procese, a to što digitalne medije pretjerano konzumiraju djeca i mladi, znači samo da na taj način prouzročena oštećenja imaju dovoljno vremena razviti prave komplikacije.
Zaključno, Spitzer ne dokazuje samo da forsiranje digitalnih medija ograničava razinu koju bi mladi ljudi mogli doseći bez tih medija. Njegova je teza kudikamo dalekosežnija, jer obuhvaća i negativan učinak tih medija na volju, emocije, i nadasve na društveno ponašanje. Navedeni učinci bili su mnogostruko argumentirani i u vrijeme nastanka Digitalne demencije, a brojna nepristrana istraživanja provedena nakon toga samo produbljuju i dodatno potkrepljuju autorove teze – bilo da ta istraživanja dolaze iz Spitzeru najbliže neurobiologije, ili iz drugih znanstvenih područja, polja i grana. U tome pogledu i Spitzer interdisciplinarno napreduje, o čemu svjedoči niz njegovih knjiga, kao i popularnih youtube predavanja.
[1] Manfred Spitzer, Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma, Naklada Ljevak, Zagreb 2018., str. 14.
[2] Vidi prethodni tekst objavljen na ovom blogu: iGen.
[3] Digitalna demencija, str. 17-18.
[4] Isto, str. 19.
[5] Isto, str. 22-23.
[6] Isto, str. 24-25.
[7] Ibid., str. 25.
[8] Ibid.
[9] Ibid., str. 72.
[10] Ibid., str. 122
[11] Ibid., str. 211.
[12] Ibid.
[13] Ibid., str. 223.
[14] Ibid., str. 224.