„Ne nudimo rješenja. Mi samo kritiziramo. Potpuno smo cinični. Potpuno skeptični.“
(Hugh Cornwell, The Stranglers)
U „zlatnom dobu“ modernog školstva, građanstvo se obrazovanjem borilo protiv povlastica plemstva, čvrsto vjerujući da je ono otvoreno svima, i da se upravo kroz školovanje mogu transcendirati granice vlastitoga socijalnog podrijetla. No, shvaćanje po kojemu o vrijednosti pojedinca treba odlučivati njegov duh, a ne socijalni status, kao da gubi smisao u našem postmodernom društvu, u kojemu ubrzano nestaje obrazovano građanstvo. Talijanski filozof Costanzo Preve takvo je društvo nazvao „ultraoligarhijskim“ i „postburžujskim ultrakapitalizmom“, čiju radikalizaciju s druge strane – kao uostalom i koncem antike – dopunjuje po svemu kompatibilna „postproleterska“ figura siromaha (Povero). Naime, prije kojih stotinu ili sto pedeset godina, postojao je evidentni rascjep između buržoazije kao konzervativnog faktora na jednoj strani, i kapitalizma kao inovativno-produktivnog čimbenika na drugoj strani. U tom relativno širokom međuprostoru, mogle su se umetati i nadmetati razne filozofske kritike buržujske svijesti, među kojima su najpoznatije bile Nietzscheova i Marxova. No, kako tumači Preve, završilo je vrijeme velikih ideoloških sukoba koji su ranije vođeni poglavito između dijelova srednje klase i organiziranog proletarijata. Nasuprot najavi Nadčovjeka (Übermensch), pobjeđuje jedna druga Nietzscheova figura: „Posljednji čovjek“ (Letzter Mensch) – samozadovoljno biće potrošačkog društva koje nadasve teži sigurnosti i komforu.
No, u tom biću ipak nije nestala svaka strast, ambicija, ili sklonost prema „višem“; iako to više nema veze s onim starim distinktivnim duhovnim vrijednostima humanistike – specifične kulturne, literarne, duhovne i intelektualne sklonosti, obrazovanost, erudicija, profinjeni ukus, elokvencija, uglađeni maniri, suptilna senzibilnost itd. – koje su literate, umjetnike i filozofe, zajedno s visokom buržoazijom, razlikovale od neotesane radničke klase i prezira vrijednog filistarskog malograđanstva. Naime, u novim uvjetima – a definitivno nakon neoliberalne (kontra)revolucije od prije preko četrdeset godina – buržoazija svoj simbolički i intelektualni kapital ne akumulira radikalno odvojeno od akumulacije ekonomskog kapitala. To znači da današnjem građanstvu prestiž ne donosi humanističko obrazovanje, odlazak u kazalište, poznavanje filozofije i slušanje Wagnera, već kudikamo više informiranost o tržištu i praćenje indeksa na burzi, kao i određena razina i stil potrošnje luksuznih dobara (automobili, smartfoni, all inclusive turistički paket aranžmani itd.). Stoga, poslovna i financijska erudicija mogu izazvati divljenje, no nezaposleni humanistički znanstvenici će sa svom svojom kulturom prije naići na podsmijeh i prezir. Ovu je transformaciju izvrsno opisao slovenski sociolog Primož Krašovec u Zarezu, u temi broja 306 iz 2011. godine. Što se tiče postproleterske figure, i ona se može u nizu slučajeva svom silom upirati da prijeđe relativnu granicu i uđe u posvećeno područje postburžujskog. To vrlo često biva kroz reality show, ili neke druge oblike promocije putem društvenih mreža. U tom je smislu ilustrativan tragikomični lik Rickyja (Riccardo Canevali) – radničkog sina koji „mora“ postati celebrity – iz dokumentarca Videocracy (2009.), o kojem će još biti riječi pri kraju ovog teksta (Rickyja se može vidjeti i ovdje, na screenshotu). U svakom slučaju, Rickyjeva borba još uvijek traje, i čini se da je otada napredovao…
…
Sa stajališta obrazovanja, problem je u tome što škola postupno prestaje biti šansa za proboj iz ograničenosti naslijeđenog socijalnog podrijetla. Naravno, škola je dio globalnoga sociokulturnog sustava, koji je ovdje malo iznad upravo naznačen; činjenica, iz killjoy perspektive, ali s težnjom prema istini i s ciljem da poruka bude ozbiljno shvaćena. Kako bilo, u ime „jednakih mogućnosti“ na djelu je eliminacija funkcije društvene selekcije koju je nekada obavljala škola. Kako primjećuje Konrad Paul Liessmann (i dalje prema: Obrazovanje kao izazov), mnogima je nasljeđivanje realnih materijalnih životnih osnova poput vlasništva i novca moralno manje upitno od toga da se i „dispozicije za obrazovna iskustva mogu nasljeđivati“. Što bi zapravo u kontekstu obrazovanja trebala značiti sintagma „jednake mogućnosti“? Zasigurno ne to da djeca ne bi smjela dobiti više obrazovanja nego što ga pružaju službene obrazovne ustanove. Primjerice, tome proturječi već samo postojanje roditelja koji čitaju svojoj djeci, i s njima posjećuju kulturne događaje – razvijajući u djeci spomenutu dispoziciju za obrazovna iskustva, i općenito drugačiji odnos prema kulturi. Kao i uvijek, mogućnosti ovise o nizu slučajeva i vjerojatnosti, no paradoksalno je da u raspodjeli društvenih položaja odlučujući čimbenici danas sve više postaju obitelj, novac, veze i članstva u elitnim ustanovama. Uostalom, tako pokazuju meritorna istraživanja Thomasa Pikettija – u svojevrsnoj neofeudalnoj revoluciji, kroz zadnjih pola stoljeća raspodjela bogatstva i socijalnih položaja postaje sve ekskluzivnija. Obrazovanje nikako ne može biti dovoljno sredstvo za preokretanje ove tendencije, ta je priča jednostavno previše naivna, no – u nedostatku pravih rješenja – uporno se vrti kao mantra.
S obzirom na inflaciju visokih ocjena u osnovnim i srednjim školama, sveučilišnih diploma i doktorata, certifikati o završenom obrazovanju ne signaliziraju toliko određeni uspjeh, koliko pobuđuju sumnju u njihovu realnu težinu. Legendarni francuski postmodernist Jean Baudrillard ovako 1981. godine opisuje stanje u visokom obrazovanju:
… sveučilište ostaje mjesto beznadne inicijacije u praznu formu vrijednosti; oni koji to proživljavaju posljednjih godina poznaju taj čudan rad, istinsku zdvojnost ne-rada, ne-znanja. Jer sadašnji naraštaji još snivaju o čitanju, učenju, suparništvu, ali je nestalo oduševljenja – u cjelini, asketski kulturni mentalitet je posve potonuo. Zbog toga štrajk ne znači više ništa. … Zbog toga smo i prevareni, sami smo se prevarili nakon ’68. dajući diplome svakome. Subverzija? Nipošto. Još jedanput, mi smo bili zastupnici napredne forme, čiste forme vrijednosti: diplome bez rada. Sustav ih više ne želi, ali želi ovo – vrijednosti djelatne u praznini – i mi smo mu označili početak u obrnutoj iluziji (Simulakrumi i simulacija).
Liessmann na tom tragu navodi jednoga „nepravedno zaboravljenog“ filozofa odgoja i obrazovanja: Heinz-Joachima Heydorna, koji još 1974. – dakle, na samom početku izbijanja krize zapadnih društava – ustvrđuje kako je „ekonomska relevantnost institucionaliziranog obrazovanja precijenjena“. Ovaj frankfurtski autor vrlo rano i nepogrešivo prepoznaje nezaustavljive trendove: ograničenje škole na „opće mjere kondicioniranja, na posredovanje civilizacijskih tehnika, terapiju i selekciju uz veliko apstrahiranje sadržaja“. I dok ovom „kvalitativnom ekspanzijom“ svoje vrste škola gubi veliki dio svojega tradicionalnog značenja, „u prvi plan dolazi nešto drugo, a to je potreba za predimenzioniranim zavodom za čuvanje djece“. Liessmann nakon više od četiri desetljeća u potpunosti ustanovljuje uspješnost Heydornove prognoze:
… to da se škole, baš zbog perspektive u kojoj su važne samo još kompetencije, a ne znanje, i sve je usredotočeno na primjenjivost, a ne na razumijevanje, mijenjaju u zavode za čuvanje djece, više je nego očito. Danak takvom razvoju jest i zahtjev da se profesori od fakultetski obrazovanih stručnjaka pretvore u socijalnopedagoški školovane coacheve i pomoćnike u učenju.
U tom „svjetlu“ valja nam promatrati i zamah digitalizacije i automatizacije kroz zadnjih pola stoljeća – napredak koji je u „pozitivnijem svjetlu“ digitalne elektronike poznat i kao Mooreov zakon, koji ukazuje da se broj komponenata po integriranom krugu udvostručuje svake godine. No, problem je u tome što se optimistična predviđanja ekstrapolirana iz tehnološke sfere ne mogu olako prepisivati u društveno područje. Naime, paradoksalna je činjenica da razvoj individualnog talenta i rast konkurentnosti nekog nacionalnog gospodarstva, u konačnici – dakle, strogo statistički gledano – imaju destruktivne učinke na profesije koje su do sada zahtijevale tercijarnu obrazovnu kvalifikaciju (fakulteti, visoke i više škole). Umjetna inteligencija ponajviše zamjenjuje visoko školovanu radnu snagu. S druge strane, kako su u svojoj studiji iz 2008. istaknula dvojica istraživača, u američkoj inačici „društva znanja“ na svakog IT eksperta dolaze tri osobe koje zagrijavaju smrznuto meso u McDonaldsu (S. Sweet i P. Meiksins, Changing Contours of Work: Jobs and Opportunities in the New Economy). Vjerovanje da će bolje tercijarno znanje u „društvu znanja“ i „školi za život“ osigurati dovoljno dobro plaćenih radnih mjesta i socijalni mir, trenutno se kreće negdje između prenategnutosti i opasne iluzije. Usporedno s brojem visoko obrazovanih, posvuda raste i nezaposlenost upravo fakultetski obrazovanih osoba. Druga strana neporecive akademske nesigurnosti – slaba utješna nagrada – rast je tržišnih potreba za slabo plaćenim radnim mjestima u industriji i uslužnom sektoru.
Dijalektika povijesnog razvoja individualnih talenata i ekonomske nužnosti – odnosno, između širenja obrazovne ponude iz menu u à la carte mod, i načela konkurentnosti – čini se da vodi prema situaciji u kojoj će masa fakultetski obrazovanih raditi za mizernu plaću (kognitarijat). U svakom slučaju, iako je nemoguće preciznije predvidjeti brzinu kojom će umjetna inteligencija zamjenjivati humani kapital, uzmemo li u obzir ono što znamo o (post)modernim obrazovnim politikama, uopće nije isključeno da će i borba za talente – uključujući i njen krajnje pragmatičan oblik tržišno-korporativne jagme za „mozgovima“ – sve više postajati stvar prošlosti. No, kad je krenula priča o Školi za život, učitelji i nastavnici imali su prilike slušati o tome kako njihovo zanimanje nedvojbeno ima veliku perspektivu u budućnosti, samo što se eto, htjeli-ne htjeli, i u interesu općeg progresa, oni moraju pripremati kako bi mogli pripremati svoje učenike – ili, bolje, „učiti ih kako se uči“ – za zanimanja poput sljedećih: menadžer virtualne trgovine, serviser holograma, trener robota, kontrolor prometa dronova, dizajner proširene stvarnosti itd. Još prije te obrazovno-reformne faze s kraja desetih godina, sa tom se futurološkom grandioznošću našalio Neven Jovanović – redoviti profesor s Odjela za klasičnu filologiju zagrebačkog filozofskog – u svojoj kolumni („Noga filologa“) u Zarezu. I nema sumnje da je na Jovanovićevu „dozu zločestoće“ i „cinizma“ naročito utjecao Liessmann. Jovanović u spomenutom članku iz 2012. na sljedeći način zaključuje svoju duhovitu kritiku „ringišpila površnosti“ koji se uvijek vrti u sličnim prezentacijama:
Ne znam kakvi će biti poslovi koji još ne postoje, poslovi iz 2023. ili 2032. Znam, međutim, kako ću ja obrazovati ljude za te još nepoznate poslove: isto onako kao što su činili učitelji generacijama prije mene. Inzistirajući da površnosti ne smije biti. Inzistirajući da se posao ne radi dovoljno dobro – nego dobro. I točka.
Škola za život je apsolutno naglasila i vještine koje bi trebalo razvijati, jer su navodno najpotrebnije za školu=život: rješavanje složenih problema, kritičko mišljenje, kreativnost, prosuđivanje i donošenje odluka, upravljanje ljudskim resursima, suradnja, emocionalna inteligencija, usmjerenost na korisnika, pregovaranje, spoznajna prilagodljivost itd. Slično Jovanoviću, prosuđujući aktualnu strategiju profesionalizacije nastavničkog poziva i prateće megatrendove, Liessmann sa svoje strane zaključuje da
… profesionalizacija ne znači do sada obavljanu pedagošku djelatnost možda učiniti boljom, uz više činjenica, dosljednijom ili, riječju, obavljati je profesionalnije nego dosad, nego znači da će se raditi nešto posve drukčije.
Kako diskursi o profesionalizaciji nastavničkog poziva uglavnom ignoriraju struku – valja naglasiti: u smislu znanosti i predmeta koji učenicima posreduje određenu znanost – fokus je premješten na „reflektiranje emocionalnog odnosa profesora i učenika i o upravljanju i vladanju procesima i razredom“. Oštrica procesa profesionalizacije usmjerena je prema brušenju općenito koncipiranih kompetencija – s progresivnim naglaskom na socijalnim kompetencijama – što nastavničke studije postupno udaljava od matične znanstvene discipline, svodeći ih „pod primat takve didaktike kojoj više nije cilj posredovanje stručnih sadržaja“. Liessmann zna pogoditi stvar:
Fetišizam prakse, koji se razmahao ponajprije u obrazovanju nastavnika, uništava sposobnost i spremnost da se uopće jednom uhvatimo u koštac s nekim predmetom kao strukom, neovisno o pitanju što bi od toga moglo biti relevantno u sklopu nastave. Tko svoj nastavnički studij počinje vježbama iz školske prakse i tečajevima iz predmetne didaktike, a još nema pojma što njegov predmet uopće može značiti u smislu znanstvene discipline, neće biti dobro, već iznimno loše pripremljen za svoj budući poziv – iako duh vremena želi drukčije.
Također, Liessmann ne oklijeva identificirati problem u „uvijek iznova postavljenom zahtjevu da posao nastavnika primarno nije posredovanje nekog predmeta već pedagogija“. U krajnjoj liniji, preobrazbom nastavnika u socijalne radnike ostvaruje se, na širem planu, transformacija obrazovnih ustanova u „socijalnopedagoške zavode“. U svakom slučaju, riječ je o zaokretu koji vodi s one strane povijesno poznatih rubova smisla akademskog i gimnazijskog obrazovanja. Kako ističe Liessmann, dogodila se prava promjena paradigme – koju, još jednom, opisuje na sebi svojstven način:
Viši su se razredi gimnazije donedavno razvijali u tijesnoj povezanosti sa sveučilištem, o čemu svjedoči sve do danas u osnovnim crtama vrijedeća paralelnost studijskih smjerova i školskih predmeta, koja postaje sve upitnija. I zaista, gimnazijski profesor 19. stoljeća još se smatrao znanstvenikom koji je u višoj školi vidio instituciju za posredovanje znanosti. Koliko taj jasni model znanosti i njezine propedeutike više ne određuje školu, predmeti se brišu, kompetencije uvode, socijalna pitanja dolaze u prvi plan, a znanje u pozadinu, toliko je i znanost kao predmet obrazovanja nastavnika očito zaista nepotrebna.
Kad je riječ o gimnazijskim profesorima koji su bili priznati znanstvenici, spomenimo da je iznad citirani, svjetski poznati talijanski filozof Preve, umirovljen 2002. nakon što je trideset tri godine predavao filozofiju i povijest u jednoj torinskoj gimnaziji…
…
Ovdje se ipak ne bavimo detaljnom analizom diskursa obrazovnih reformi – poglavito ne još i komparativno – dok u isto vrijeme problem postavljamo poglavito na onoj „progresivnijoj“, europejsko-zapadnjačkoj razini. Na tom tragu, potrebno je uraditi još jedan korak dalje. Do sada je, nadamo se, već postalo jasno kako duhovno-povijesnoj situaciji suvremenog obrazovanja ne možemo ozbiljno pristupiti izvan puno šireg okvira sociokulturnog sustava, unutar kojega škola funkcionira kao samo jedan njegov aspekt i dio. Kako to na svoj osebujan način kaže John Taylor Gatto:
Princip građanskog nadzora postao je dio velike iluzije školstva, dio kuće s ogledalima unutar koje su razredi učinjeni otpornima prema nastavnicima; škole otpornima prema ravnateljima; školski okruzi otpornima prema inspektorima. Odgovornost je emigrirala drugdje, ali malo tko zna točno gdje. U svim važnim stvarima, ministarstva obrazovanja saveznih država nisu više od marionete, Savezno ministarstvo obrazovanja – također. … Što se mene tiče, davno sam zaključio da je promišljena namjera djelovala (i dalje djeluje) na instituciju škole, da ona operira daleko od javnosti i, dok se s njom otvoreno ne suočimo, „reforma škole“ nema značenja. Dok se ciljevi tog djelovanja ne izlože sudu javnosti i njegove seksualne veze s ekonomijom i društvenim menadžmentom ne rasvijetle i prekinu, svaki će pokušaj reforme biti još jedna iluzija, još jedna soba dodana nacionalnoj kući s ogledalima.
Citat je uzet iz Gattovih Oružja za masovno poučavanje. Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja (2009.), izrazito polemičkog štiva – kojemu, doduše, ne bi bilo teško pronaći ozbiljne mane, poput ignoriranja ili iskrivljavanja važnih aspekata povijesti europskog – napose njemačkog – gimnazijskog obrazovanja. Ipak, u zadnjem dijelu ovog teksta nećemo se osloniti na ovoga provokativnog i kreativnog njujorškog učitelja godine za 1989., 1990. i 1991., već ćemo povjerenje pokloniti švedskom stručnjaku za menadžment, Matsu Alvessonu. Čime je taj profesor poslovne administracije sa sveučilišta u Lundu to zaslužio?
Važno je – kao i kod, recimo, Zuboff – naglasiti da je riječ o autoru koji dolazi iz intelektualnog i akademskog mainstreama, ali koji zvuči kao radikalni kritičar duha vremena; dakle, kao kulturni pesimist. Za nevjerne Tome: to znači da nije riječ o nekom – u neoliberalnom imaginariju poslovičnom – „napušenom“ kritičaru neoliberalizma „s filozofskog faksa“. Alvesson je zaslužio našu pažnju upravo time što je problematiku obrazovanja smjestio u kontekst obuhvatnije dijagnoze duhovno-povijesne situacije… Činjenica, s obzirom na Alvessonov habitus, radi se poglavito o visokom obrazovanju. Iako je ovdje u prethodna dva nastavka bilo ponajviše riječi o suvremenoj sudbini gimnazijskog obrazovanja, čitavo je vrijeme prisutna implicitna pretpostavka da srednje školstvo s onim visokim čini cjelinu, gdje se promjene unutar jednog sustava bitno reflektiraju na onaj drugi. Gotovo bi se moglo reći da koordinacija ovih sustava funkcionira prema zakonu spojenih posuda.
Sve u svemu, Alvesson u temelju političkog forsiranja važnosti obrazovanja tijekom posljednjih desetljeća – „društvo znanja“ i sl. – detektira iracionalni kult „grandioznosti“ koji sa samom stvari obrazovanja i nema previše veze. Skup ključnih vrijednosti u takvom društvu nužno uključuje ekspertizu i kvalifikacije, razvoj kompetencija i profesionalizaciju, promociju statističke jednakosti i različitosti, neizbježnu mantru o presudnosti kvalitetnog leadershipa za dobar poslovni život i učinkovitu organizaciju, gospodarstvo utemeljeno na znanju, dogmu o ekonomskom rastu i napretku materijalnog standarda i potrošnje itd. Kako ironizira Alvesson, „grandioznost za svakoga“ – tako bi mogao glasiti politički slogan našeg doba. Ovdje je interesantno napomenuti da se prema kultur-pesimističkoj kritici (post)moderniteta kritika „gigantizma i kulta kvantiteta“ (Pitirim Sorokin) redovno ističe među glavnim obilježjima civilizacijske dekadencije – tako kod Spenglera, Heideggera, Simmela, Toynbeeja i dr. Može se k tome primijetiti da je spomenuti kult nekada podrazumijevao čvršće poveznice sa stvarnim fenomenima, dok današnji projekti više ostaju visjeti „u zraku“, ili nadasve blješte s ekrana. U svakom slučaju, usred optimističkog – i opsesivno optimizirajućeg – diskursa o posvemašnjem napretku, ipak postoji fundamentalni problem, čijom se analizom Alvesson bavi u svojoj knjizi Trijumf praznine: potrošnja, visoko obrazovanje i organizacija rada (2013.). Autor u temelju diskursa društva znanja uočava tek vrlo ograničenu realnost, što s druge strane nužno prati i omogućuje „znatna količina obične prevare i samozavaravanja“. Štoviše, riječ je o fundamentalnom uvjetu suvremene egzistencije, koji prožima gotovo sve ustanove i djelovanje pojedinaca – u tolikoj mjeri da je manja ili veća svijest o logici grandioznosti, inače prisutna kod mnogih, u konačnici irelevantna za njezino nesmetano funkcioniranje. Kako imamo posla s „duhom vremena“ (Zeitgeist) ili ideološkom hegemonijom jedne inačice neoliberalizma, pojedincu je najlakše pristati na igru simulakruma koji tvore efekt grandioznosti. I dok je kritičko promišljanje (critical thinking) kooptirano u hegemonski diskurs, i kao jedan od pomodnih slogana (buzzword) svedeno na vlastitu karikaturu – ili, u suprotnom, marginalizirano ili ugašeno autocenzurom – pojedinačni doprinosi logici grandioznosti najvećim dijelom daju se svesti na puku it-should-look-good razinu („to treba izgledati dobro“). Dakle, u pozadini dojma grandioznosti koji prati diskurs društva znanja, nadasve se kriju „iluzionistički trikovi u formi pseudo-aranžmana i imagološki trikovi“. No, pravi je problem u tome što je nemoguće napustiti igru simulakruma grandioznosti, a da to ne bude skupo plaćeno; u općoj inflaciji ocjena, stupnjeva i titula, nikome se ne isplati zaostati za drugima. Kako u epohalno značajnoj dokudrami The Social Dilemma (2020.) kaže Jaron Lanier, američki informatičar, filozof i umjetnik iz Silicijske doline,
Stvorili smo globalni naraštaj ljudi odgojenih u kontekstu koji suštinsko značenje komunikacije i kulture svodi na manipulaciju. Prijevara i podlost u središtu su svega što radimo.
Usprkos svim ingenioznim dovijanjima, digitalno vrednovanje na daljinu i normalizacija online provjera, utjecali su da inflacija ocjena probije sve ranije poznate plafone. Učenici se uzajamno uspoređuju i istražuju nedosljednosti i relativizam kriterija; ako i ne detektiraju nešto takvo, nastavnik u međuvremenu može sebi pojednostaviti problem i jednostavno spustiti kriterij.
Ono što smo ranije susreli kod Shoshane Zuboff – socijalno uspoređivanje kao presudna motivacija za ponašanje pojedinaca – otkriva se i kod Alvessona kao bitno. U rječniku švedskog autora, to je pitanje zaokupljenosti vrijednostima (robe, usluge) pozicijske naravi, kada u igri nultog zbroja (zero-sum game) zadovoljstvo pojedinca ovisi o tome kako on ili ona prolaze u odnosu prema drugima. Drugim riječima, nastojanje oko famozne „izvrsnosti“ mora donijeti benefite koji će druge pojedince i grupe ostaviti kratkih rukava. Stvaranje vrijednosti za neke znači razaranje vrijednosti za druge; efekt gubitništva samo pojačava zaglupljujuća buka masovnih medija i šarenilo slika koje to prate. Iz bolnog doživljaja inferiornosti izvire demon neutažive potrebe za potvrdom identiteta, što spremno dočekuju ekonomija koja se svodi na dilanje grandioznosti i taktiku uvjeravanja u smislenost svojeg ispraznog proizvoda. Prednosti koje pritom mnogi stječu, iz šire društvene perspektive otkrivaju se potom vrlo lako kao puke iluzije – od čega korist izvlače jedino „imagolozi“. Sjajni i privlačni projekti koji zasjenjuju sve ostalo i zasljepljuju promatrače, najčešće završavaju ne ostavljajući iza sebe bilo kakav znak vidljivog napretka. Kako na samom kraju knjige piše Alvesson,
Čak i ako se protegneš i stojiš na prstima, nećeš vidjeti ništa bolje ako već svatko drugi radi isto tako. … U temelju iluzionističkih trikova grandioznog društva je trijumf praznine.
Autor svoju tezu temelji na brojnim primjerima iz područja menadžmenta i visokog obrazovanja, a većina njih svodi se na dezorijentaciju u ustanovama bez jasnih i pouzdanih kriterija. To vrijedi kako za pojedince, tako i za brojna zanimanja, organizacije i društveno-političke elite. Rezultat neograničenog rasta broja diploma može se mjeriti i kao sve veća frustracija pojedinaca koji nisu ostvarili status koji je ta diploma svojedobno obećavala. Nabrijani CV-ovi, popabirčene zvučne titule i naslagani projekti često nisu više od šuplje retorike i puke dekoracije izloga (window-dressing) prema javnosti. Iza grandioznih vizija i narcisoidnih snova, malo toga na kraju ostaje da bi opravdalo očekivanja i investicije. S druge strane, grandiozni projekti okupiraju sve veći udio vremena i resursa upravo onim „dionicima“ (stakeholders) koji su ključni nositelji društvene odgovornosti: političari, razne elitne skupine, medijske strukture, čelnici i menadžeri, direktori i ravnatelji, šefovi sindikata, voditelji profesionalnih vijeća itd. Na kraju čitavog niza ostaju destruktivne sociopsihološke posljedice igara grandioznosti, poput pada kvalitete u korist kvantitete, narušavanja povjerenja, ili narcisoidnosti koja gubi vezu sa stvarnošću dok uzalud traga za društvenom potvrdom vlastite (i)relevantnosti. No, daleko najzanimljivija posljedica je ona koju Alvesson originalno formulira kao „funkcionalnu glupost“ (functional stupidity). U radu iz 2012. koji je u svojstvu koautora potpisao i Andre Spicer, navedeni fenomen opisan je kao društveno podržani nedostatak refleksivnosti, realnog prosuđivanja i obrazloženosti. U takvome socijalnom aranžmanu, umne sposobnosti ne koriste se izvan uskih i sigurnih tračnica određene društvene situacije, kojoj se um s jedne strane nastoji instrumentalno prilagoditi, dok ju s druge strane pokušava amoralno iskoristiti. Potonje može biti izvedeno i krajnje inteligentno – no, takva individualna ili grupna taktika i dalje ne nadilaze ograničenja funkcionalne gluposti. Osnovna vrijednost funkcionalne stupidnosti je njegovanje osjećaja sigurnosti, što stabilizira društveni život i omogućuje glatko (smooth) funkcioniranje ustanova. Utoliko je posrijedi neizostavan resurs suvremenog života, osobito u kontekstu rada i organizacije. S te strane gledano, sumnja i refleksija – „filozofiranje“, kako kažu „rukovodioci“ – izazivaju nered i sukobe, ugrožavajući društveni poredak i njegove pripadnike (dakle, ne samosvjesne građane, jer u funkcionalnoj stupidnosti takvima nema budućnosti). Ovo nije potrebno prevoditi, duh vremena može se bolje osjetiti u originalu:
This mainly means that you follow the flow, avoid too much scepticism and resistance, and let yourself be persuaded by all the beautiful representations on offer. You repress the doubts and unpleasant feelings of “What the hell is going on here?“
Dakle, funkcionalna glupost sustavno odvraća i od samog postavljanja općih – ili, u osnovi, filozofskih – pitanja koja se tiču vrijednosti, ideala, i načina na koji se prikazuje stvarnost. Kako se čitava kultura grandioznosti sastoji u ekonomiji uvjeravanja, manipulaciji slikama i zavođenju, moglo bi se zaključiti da je funkcionalna glupost konačan rezultat ili drugo ime za sva ta silna nastojanja oko socijalne promocije u – za većinu skrivenim – okvirima igre nultog zbroja. U skladu s biheviorističkom psihologijom koja igra na ljudske slabosti – a čiju je krajnje široku primjenu u kapitalizmu nadzora instruktivno analizirala Zuboff – stvar je krajnje jednostavna: ljudi vape za potvrdom i priznanjem, a „pozitivnost“ stava pouzdano „smekšava“ mozak i otupljuje oštre rubove mišljenja. Utoliko se funkcionalna glupost i narcisoidnost zgodno sljubljuju, što dalje znači da se prijedlozi prihvaćaju ne zato što pokazuju otpornost na kritiku, već iz razloga što stvaraju zamamno ozračje jednoga veličanstvenog svijeta. Kako taj estetski efekt čini da se ljudi jednostavno osjećaju bolje (feel good effect), „pozitivne“ pojavnosti promptno se prihvaćaju, dok ekipa nepodnošljivo lako odustaje od istraživanja onoga što eventualno leži ispod površine. Jednostavno, puno više ljudi radije bira pink i gold collar labour negoli sivu ili višebojnu stvarnost. Ili su za to već krivi oni koji im ne znaju, ili ne žele, ništa bolje pružiti.
Podrazumijeva se da postoji više putova do funkcionalne gluposti, uključujući i one povijesne – primjerice, totalitarne – načine obeshrabrivanja kritičkog mišljenja. No, „javna uporaba uma“ (Kant) ne ovisi tek o individualnim sposobnostima i motivaciji. Nije sporno kako uopće ne nedostaje argumenata za tezu o vladavini funkcionalne gluposti u aktualnim zapadnim društvima, u kojima ekonomija uvjeravanja igra ključnu ulogu pri promociji suženog kretanja misaonog hoda utabanim stazama institucija, ideologija i identiteta; naravno, danas njihovi reducirani obrasci vode prema specifičnoj postmodernoj, it-should-look-good inačici grandioznosti. Iako se u našem neoliberalnom svijetu antiautoritarna kritika korporativne organizacije, razvijena nakon Drugoga svjetskog rata na katedrama psihologije i sociologije poglavito u SAD-u (na ovom blogu, autori i njihove teze navode se i komentiraju naročito u serijalima o Shoshani Zuboff i neoliberalizmu), ignorira ili neopravdano proglašava zastarjelom, na Alvessonovu i Zuboffinu primjeru nije teško prepoznati inspiraciju koju ovi autori nužno duguju svojim prethodnicima iz klasičnoga hladnoratovskog razdoblja. Naime, negdje od sredine šezdesetih američka akademska socijalna psihologija uspjela je, usprkos svojim pozitivističkim obilježjima, razviti utjecajnu kritičku orijentaciju kroz brojna teorijska i laboratorijska istraživanja autoritarne ličnosti, predrasuda, konformizma. A naš suvremeni konformist, bez intelektualne znatiželje, uskogrudan i po defaultu pokoran prema dominantnoj društvenoj logici – danas onoj koja kultom grandioznosti zakriva neoliberalne apsurde i nepravde – mutatis mutandis u potpunosti odgovara ideal-tipu korporativne kulture iz pedesetih godina prošlog stoljeća, Organisation Man-u kojega je u istoimenom bestseleru iz 1956. opisao William Hollingsworth Whyte. Riječ je o osobi fiksirana društvenog identiteta, lojalnoj ne samo prema organizaciji i šefovima, već i brandovima i ukupnom potrošačkom načinu života kroz koji se njegova praznina – u kojoj bi trebao stajati osobni identitet – može jedino ispunjavati, i iznova dopunjavati, uvijek novim statusnim simbolima. Takva osoba lako pada na grandioznost i njene iluzorne argumente, pa kako nadasve želi očuvati „pozitivan“ duh i ne „komplicirati“ previše – ne sumnja ni i u glamurozna jamstva CV-a, ni profesionalni status kao čvrstu odrednicu. Ovu u osnovi naivnu vjeru omogućuju emocionalni aspekti funkcionalne gluposti, a to su naročito tjeskoba i osobna nesigurnost. U kaotičnom svijetu čije je fragmente nemoguće poslagati u suvislu i stabilnu cjelinu, lakše je popustiti sirenskom zovu grandioznosti, koji – apelirajući na našu narcisoidnost – nudi idealiziranu sliku sebe, vlastite profesije i našega velebnog „društva znanja“.
U svakom slučaju, funkcionalnoj gluposti polazi za rukom s jedne strane jačati institucionalnu koheziju, a s druge strane motivirati ljude da unaprjeđuju svoje karijere. No, kako primjećuje Alvesson, cijena potonjeg uspjeha je pokoravanje kreativnih potencijala društveno prihvatljivim oblicima rada i potrošnje. Napredak u prilagodljivosti i socijalna uglađenost obvezno se plaćaju srozavanjem sposobnosti za refleksivnost i kritičko propitivanje stvarnosti. Lakše je – i nadasve karijerno isplativije – fokusirati se na hiperrealnost pseudoaktivnosti i pseudodogađaja, negoli suočiti se sa zbrkanom i nesavršenom stvarnošću. No, usprkos uspjesima u svakodnevnoj „štakorskoj utrci“ (rat race), taj put mišljenja vodi ne samo u individualna razočaranja, već i u društveno-ekonomske promašaje i katastrofe.
Uostalom, u nizu znanstvenih radova kroz duže razdoblje uspješno je dokazivano kako umjereno depresivni ljudi vide sebe i svijet s manjim udjelom kognitivne distorzije od većine – dakle, od ovisnika o kontaminiranju optimističkim iluzijama. U tome smislu, govori se o „depresivnom realizmu“. Kao moment između izlječenja i umiranja, kriza – koju prvo valja postići, tj. osvijestiti problem – može voditi do buđenja iz stanja zavedenosti i početka otpora. Zavodljivost grandioznosti lako može imati i sasvim suprotan učinak od planiranog. Sumnja u ispraznost napuhane stvarnosti može ozbiljno potkopati vjeru u ustanove koje su ovisne od proizvodnje predodžbi o vlastitoj privlačnosti. To se obično događa kada pukne začarani krug između želja, očekivanja i socijalne promocije (fantasy cycle: dream stage → frustration stage → nightmare stage → explosion into reality). Ili, drugim riječima, kada implodira nekad dobitna kombinacija između frojdovskog ida i reklame (the id and the ad).
Problem funkcionalne gluposti danas je u osnovi stvar sljedećeg paradoksa: u vrijeme kada više ljudi i institucija negoli ikada tako rado dijeli (share) sliku vlastitog doprinosa općem dobru, udio onih koji istinski ostvaruju nešto smisleno biva sve manji. Kako nije lako do te mjere isključiti razumnu skepsu i neovisnost mišljenja, ovaj mega-projekt stupidizacije zahtijeva uistinu masivne investicije u zavođenje i očaravanje grandioznim vizijama – od kojih ne zastaje samo dah, već i duh. U konačnici, problem je u tome što su „institucionalni mitovi“ (Alvesson & Spicer) postali najviše dobro (summum bonum), a kritička refleksija u najboljem slučaju zlo koje je do neke granice dopušteno tolerirati. I zato što je u stupidity management-u (Alvesson & Spicer) tomu tako, uvijek je normalnije – dakle, „bolje je“ – imitirati, slijediti svoje stado i modu (everybody else is doing this opravdanje), slaviti grandioznu genijalnost lidera i slijediti nezaustavljivu maticu institucionaliziranih globalističkih procesa u svakodnevnom radu (daily grind). I u tome je sva vrlina. To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 7:12). I zato nema smisla odgovarati na pitanja koja kao avet lebde iznad svega toga, poput recimo ovog:
Kakvog to ima smisla?
Amen.
…
Temi obrazovanja treba se svakako vratiti, ali u nekome kalendarski primjerenijom razdoblju. Očito je da argumentacija koju je isprovociralo školstvo, ovdje pretjerano skreće na neki drugi, viši i obuhvatniji, holistički plan. Na kraju, maksimalno preporučujem dokumentarni film švedskog redatelja Erika Gandinija Videocracy – Basta apparire (2009). Film je svojedobno izazvao seriju skandala i – dopustimo si malo preuveličavanja moći intelekta i umjetnosti, kritičkog i kreativnog mišljenja – dao napokon vjetra u leđa kritičkom mišljenju i talijanskoj oporbi. Ovdje su odabrani screenshotovi upravo iz „Videokracije“, iz razloga što je riječ o jednoj od najboljih mogućih ilustracija fenomena grandioznosti i funkcionalne gluposti koja ovoga prati. No, ovaj primjer ima i svoja nezanemariva ograničenja, jer talijanska je situacija – kao i fenomen berluskonizma – vrlo specifična, i bitno vezana uz jedan specifičan medij – televiziju – koji je u međuvremenu postupno zapao u drugi plan.
Kako bismo mogli shvatiti nešto više o bujici promjena u svijetu i životu – ne samo u najnovije vrijeme, već i kroz barem posljednjih sedamdeset pet godina – trebamo potražiti neki drugi film. Stoga, ponovno najavljujem seriju prikaza filmova najvažnijeg – ili, barem, najfilozofskijeg – suvremenog autora dokumentarnog filma: Adama Curtisa. Prateći dijalektiku odnosa pojedinca i društva, slobode i represije/nadzora, njegovi filmovi savršeno precizno fokusiraju problem s kojim nam se valja suočiti – kako bismo uopće shvatili gdje se zapravo nalazimo dok živimo, danas i ovdje.