Koliko god Adam Curtis bio „drugačiji“, i izuzetan autor unutar svijeta dokumentarnog filma, uopće nije prijeporno da se već dugo nalazi u samom vrhu žanra. Između niza Curtisovih odlika, u kratkom uvodu izdvojit ću dvije, koje je krajnje teško detektirati u značajnijoj mjeri – vjerujem i nemoguće – kod bilo kojega drugog poznatog autora.
Kao prvo, tu je holizam, koji se očituje kao autorovo krajnje ambiciozno nastojanje da ne samo dijagnosticira duhovno-povijesnu situaciju našega globalnog svijeta, već i da na razumljiv način objasni njezinu krajnje složenu genezu kroz proteklih stotinjak godina. U svojevrsnoj povijesti sadašnjosti, fokus je dobrim dijelom usmjeren na povijest ideja i intelektualnu povijest hladnoratovskog svijeta, njegove znanosti i tehnologije. No – valja naglasiti – riječ je o linijama izlaganja koje ne otkrivaju tek pozadinu razvoja kibernetike i interneta, već i uvode u analizu na prvi pogled disparatnih fenomena poput neoliberalne revolucije i New Public Management-a (NPM), ekološkog pokreta, humanitarnog intervencionizma, feminizma, antirasizma, opioidne krize, ruske katastrofe i obnove, uspona Kine itd. Naravno, prikaz geneze jednog svijeta koji svoju odgovornost i sudbinu sve radije povjerava kompjuterskim sustavima zastao bi u apstrakciji i pukom moralizmu kada kritika tehnokratskog mita ne bi bila utemeljena i u političkoj povijesti. Dakle, Curtisova intelektualna povijest i analiza društvenih fenomena kontinuirano referiraju na hladnoratovske političke krize i ratove, epizode neokolonijalizma, slom realnog socijalizma u Europi i SSSR-u, metamorfoze kineske politike, genezu islamskog fundamentalizma i Rata protiv terora (War on Terror ili War on Terrorism) – koji SAD, zajedno sa saveznicima, vodi već dvadeset godina. Iako, razumljivo, prevladavaju motivi iz povijesti američke vanjske politike, adekvatan tretman posvećen je i Rusiji i Kini, a nerijetko se kroz priču provlače i puno manje i naoko „nebitne“ države.
Kao drugo, autor sve navedeno uspijeva ne samo oblikovati u jasne argumente i povezati u suvislu narativu, već i izraziti u visokoj umjetničkoj formi. Kako je poglavito riječ o promašajima i propadanju ideologija i političkih sustava, kultur-pesimistički feel i uvjerljivost dodatno pojačava Curtisov hladan i prilično bezličan glas (ili ga barem takvim doživljavaju neki, iako nerijetko taj isti glas postaje naglašeno emotivan, pa čak i strastven). Ako bi njegov opus lako mogao biti primjer za izlagački (expository) dokumentarni film – direktno obraćanje gledatelju, autoritativnim komentarima s ciljem uvjeravanja u čvrsto gledište – ipak ne treba zanemariti autorov živahan istraživački duh, intelektualnu skepsu, kao i umjetnički impresionizam snažne emocionalne sugestivnosti. Utoliko Curtisov komentar ipak nije sveznajući glas Boga (voice-of-God commentary) koji diže ruke od svojega zabludjelog čovječanstva; i, definitivno, nije dogmatski. Uostalom, obično pri kraju filma, Curtis se ne ustručava navesti i mogućnost drugačijeg svijeta (ostavimo zasad otvorenim koliko je to autentično, a koliko pak puko didaktička stavka, koja autorov diskurs treba imunizirati od politički nekorektnih aproprijacija i tako donekle „normalizirati“).
U svakom slučaju, Curtis je pravi majstor medijskog, žanrovskog, i interdisciplinarnog prelijevanja. S lakoćom prelazi granicu dokumentaristike i kreativne autorske naracije koja spaja pjesničko, retoričko, i – ne najmanje važno – audio-vizualne umjetnosti. Ako imamo u vidu akuratnost s kojom pritom pristupa političkoj potki svoje dokumentaristike, Curtisovu artističku kvalitetu trebalo bi dvostruko cijeniti. Naime, ono umjetnički ekspresivno i osobno u dokumentarnom filmu često napreduju nauštrb faktografije i objektivnosti, dok osobni angažman autora film nerijetko pretvara u puko sredstvo šire socijalno-političke kampanje fokusirane na neki single issue (u lošijim slučajevima redateljske manipulacije može se primijeniti i izraz “docu-ganda“). Dakle, kod Curtisa ne treba tražiti ni prvi ni drugi problem. Riječ je o radniku koji svoje minucioznu montažu slaže kao kolaž nakon stotina sati provedenih u bogatim arhivima matične televizijske kuće, selektirajući i sparujući povijesni footage s melodijom ili pjesmom, spajajući pritom i svoje ljubavi prema intelektualnoj povijesti, politici, glazbi, videu.
…
Nije sporno da je u Curtisovu narativu moguće detektirati i neke tipične elemente eurocentričnog diskursa, no mišljenja sam kako to nije dovoljno da bismo autora mogli optužiti za nekakvu rusofobiju, sinofobiju, ili islamofobiju. Naime, od perjanice BBC-jeve dokumentarne produkcije i dobitnika četiri BAFTA nagrade, nije racionalno očekivati okcidentalističke tirade protiv Zapada, ali ni izvorni duh nesvrstanosti. Jednostavno, Adam Curtis nije John Pilger, i s time u startu treba biti na čisto. No, valja otvoreno priznati da Curtisova kritika nimalo ne štedi stavove i poteze zapadnjačkih elita – od njemu domicilne Velike Britanije, pa sve do kulture, ekonomije i politike velike sjevernoameričke republike. Moguće je kako ima istine i u nekim naznakama da je britanska tradicija trockizma izvršila utjecaj na Curtisa; uostalom, iz te tradicije potječe i njemu blizak autor – ovdje već navođen – Frank Furedi.
Još uvijek na kaotičnom terenu suvremene politike, valja upozoriti na kontroverze koje prate pokušaje Curtisova pozicioniranja usred još uvijek važećeg ideološkog spektra (ljevica-desnica, liberalizam-konzervativizam i sl.). Sam Curtis svojim raznim izjavama nije doprinio bistrenju tih dvojbi. U mijenama njegovih stavova nesumnjivo možemo očitati tipični britanski miks ironije i cinizma, arogancije, inata i sklonosti provokaciji, no jednako tako i polet duha. S jedne strane, Curtis je često percipiran kao ljevičar (lefty), i moj je dojam da generalno pokazuje više empatije i pažnje prema melankoličnoj povijesti lijevih političkih projekata. No, što god moglo značiti Curtisovo navodno ljevičarenje, ono nema temelje u klasičnom Marxovom historijskom materijalizmu; da i ne spominjemo dogmatske inačice na tragu dijalektičkog materijalizma i ekonomicističkog determinizma. Ne čudi stoga da Curtis u jednom intervjuu izdvaja sociologa Maxa Webera kao osobu koju „voli najviše na cijelom svijetu“, i to stoga što je od njega naučio da „ideje utječu na svijet“ – iako i „ekonomske sile imaju veliki utjecaj na nas“. Pravi Curtis najviše dolazi do izražaja kada polazeći od povijesti ideja ove povezuje s politikom, društvom i ekonomijom. U svakom slučaju, Curtis izrijekom odbacuje komentare koji ga etiketiraju kao ljevičara, pa nasuprot tome jednom prilikom izjavljuje svoju „emotivnu simpatiju prema radikalizmu“ i libertarijanizmu, deklarira se kao „progresivac“, optužujući te 2012. godine ljevicu da nije uspjela iznaći nikakve alternative nakon izbijanja serije kriza prethodnih godina. No, u istom intervjuu, ispovijeda i stanovitu bliskost svojih stavova neokonzervativnom stajalištu (barem u unutarnjoj politici), jer, kako kaže
… s porastom individualizma započinje hrđanje jedne druge ideje – one društvenih veza i mreža zajednice, jer svatko biva prepušten sebi.
I opet, nastavlja vrludati skrivajući se i iza duha vremena:
Ako me pitaš koja je moja politika, ja sam uvelike biće svojeg vremena. Doista, nemam nikakvu politiku. Predomišljam se oko različitih pitanja…
Ili u nekom drugom intervjuu, iz veljače ove godine, sugerira da zapravo prezire takva pitanja:
Tipičan sam predstavnik svojeg vremena. Nemam dosljedan politički sklop, i oduvijek sam sumnjao u ljude koji ga imaju…
U potonjem intervjuu, koga to zanima, može poslušati i razloge zbog kojih Curtis potpuno izbjegava uporabu termina „neoliberalizam“. Osobno, to je najveća stvar koju mu mogu zamjeriti. A što se tiče deklarirane simpatije prema „radikalizmu“, Curtis se u intervjuu dvije godine kasnije spremno podvrgava samokritici:
Mislim da smo možda previše dio establišmenta. Svi ti radikali – uključujući mene – misle da smo približno radikalni, ali zapravo smo trenutno duboko, duboko, duboko konzervativni. A moguće je da je ono što na sebi nosi glazuru radikalizma, trenutno u stvari najkonzervativnija snaga. Pod time mislim na radikalnu kulturu, umjetnost, glazbu, kao i veliki dio radikalnog novinarstva i radikalne politike – iako ništa od toga nije loše, njihovi su načini gledanja na svijet posuđeni iz prošlosti i zaglavljeni u njoj. Zapeli su u njoj zajedno s nostalgijom za radikalizmom prošlosti, a to nije radikalizam koji je nužan.
Na ljevici mu najčešće zamjeraju kulturni pesimizam i navodni neokonzervativizam – kao da je Curtisova prava agenda zapravo potkopavanje pokreta za rodnu i rasnu jednakost, što bi onda bilo ravno jačanju „logike bjelačke nadmoći“. Ukratko, deklarirani progresist bio bi utoliko tek nešto sofisticiraniji reakcionar, koji onima koji su žedni promjena iscrpljuje utopijske energije, gasi imaginaciju, raspiruje defetizam i eliminira viziju drugačijeg svijeta. Neki kritičari idu toliko daleko da denunciraju njegovu navodnu podložnost „bizarnoj i manipulativnoj“, „radikalnoj desničarskoj ideologiji“, i to nikoga drugoga doli Franka Furedija. Ignorirajući ovom prilikom sumnje u eventualne elemente desničarenja kod ekstrockista i utemeljitelja Revolucionarne komunističke partije (RCP) iz 1970-ih kakav je već Furedi – optužba miriše na neformalnu logičku pogrešku okrivljavanja asocijacijom – ostaje čuđenje i sumnja: jesam li ja gledao dokumentarne filmove istog Adama Curtisa kao i njegovi rigorozni kritičari? Naime, Curtisa znaju optužiti za simpatije i divljenje prema bivšim trockistima koji su postali desničari – kao u slučaju američkih neokonzervativaca (Burnham, Kristol, Hitchens) koji su podržali rat u Iraku. Činjenica, Curtis u jednom intervjuu iz svibnja 2005. hvali neokonzervativce zbog njihova navodnog idealizma i visoko postavljenih ciljeva, sljedećim riječima:
Na neki način, divim im se iz nostalgičnih razloga. Oni su posljednji revolucionari – i neki od njih zaista su potekli iz trockističke revolucionarne tradicije. Impresivan je njihov pokušaj da preprave i preoblikuju svijet – kao što je to i Trocki pokušavao u Ruskoj revoluciji – primjenom vojne moći. To je nevjerojatno. To u sebi ima nečeg epskog. Osjećam nostalgiju prema tome, suočen s menadžerskom politikom koja izgleda kao da isključivo želi ugoditi i podesiti svoje politike prema svojim ciljnim skupinama i nogometnim mamama (soccer moms).
U skladu sa svojim preliminarnim objašnjenjem nekih Curtisovih kontroverzi, nedosljednosti i provokativnosti (vidi iznad), ovo procjenjujem kao baš tipičan Curtisov odgovor. U najboljoj tradiciji postmodernizma, u njemu se paradoksalno stapaju infantilno divljenje i cinizam, dok autor u neprocjenjivoj maniri zauzima sućutnu (neo)konzervativnu pozu netom što je u trodijelnom dokumentarnom filmu Snaga noćnih mora: uspon politike straha (2004.), u trajanju od 180 minuta, temeljito razobličio idealizam neokonzervativaca, efektno ga usporedivši s radikalnim islamističkim skupinama poput notorne Al-Kaide. Što se na kraju svega, u dubinama, u nekome napuklom kamenu temeljcu, „stvarno“ krije iza Curtisova glasa, filmova i intervjua – iza izraza simpatija prema likovima, stavovima i mitovima koje prethodno nemilosrdno secira i razvlači – vjerojatno nikada nećemo saznati. Najvjerojatnije je takvo pitanje krivo postavljeno; ono što je bitno i nepobitno u spomenutom primjeru je antiratna poruka filma i efektna kritika vanjske politike mlađega Busha kada je to još bilo krajnje aktualno i apsolutno potrebno. Evo kako svoju poziciju – u jednom drugom intervjuu iz istog razdoblja – prema narečenoj tematici tumači Curtis osobno:
U ovoj seriji, Snaga noćnih mora, kritičan sam prema neokonzervativcima, kritičan sam prema islamistima, kritičan sam prema tome kako su političari iz različitih stranaka odabrali iskoristiti strah koji je proizišao iz ovih djelovanja. Ne možete reći što ja zapravo mislim. Moja osobna politika nema ništa s time.
Kako bilo, poruku su tog krajnje uspješnog projekta, na različite načine, podjednako kritizirali konzervativci i progresisti. Pametnije bi bilo sada sići s ideološkog vrtuljka, na kojem se mjesta danas lako i brzo zamjenjuju, izazivajući pritom dodatnu vrtoglavicu svakome tko pokušava uvesti reda i granice. Bilo bi kudikamo više fer tretirati Curtisa kao redatelja dokumentarnih filmova – negoli kao čelnika neke političke stranke, elitističkoga protunarodnog zavjerenika, ili pak kao vođu nekakva nastajućeg antisistemskog pokreta. Napokon, treba se prvo ozbiljno potruditi i pažljivo pogledati na desetine sati njegovih dokumentarnih filmova i serija!
…
Svoj prvi veliki uspjeh – ovjenčan i prvom BAFTA nagradom – Curtis je postigao 1992. sa serijom Pandorina kutija (360 minuta). Kritički pristup problematici tehnokratske utopije/distopije nastavio je kasnije nadograđivati poglavito u svojim ključnim – barem što se tiče intelektualne povijesti i mojeg osobnog suda – serijskim projektima: Klopka: što se dogodilo s našim snom o slobodi? (2007.), Svi paženi od strojeva milosrdne ljubavi (2011.), i onom najnovijem, Ne mogu te izbaciti iz glave: emocionalna povijest suvremenog svijeta (2021.). Svakako je na tom putu nezaobilazna i ranija serija Stoljeće sebstva (2002.). Tematika iz Snage noćnih mora nastavljena je pak naročito u dokumentarnim filmovima Gorko jezero (2015.) u trajanju od 137 minuta, zatim u dokumentarnom filmu Hipernormalizacija (2016.) koji traje 166 minuta, kao i u najnovijoj seriji. Kroz sve navedene projekte moguće je pratiti razvojni kontinuitet, u kojemu Hipernormalizacija svojim temama i općim tonom kao da najavljuje pet godina kasnije prikazanu seriju. Ne mogu te izbaciti iz glave dosad je najobimniji i najkompleksniji Curtisov projekt. Idući puta recenzirat ću ovdje zadnju epizodu upravo tog serijala: „Jesmo li golub? Ili smo plesač?“ (120 minuta).
Konačno, pri kraju ove generalne preporuke Curtisova opusa, treba napomenuti kako su svi spomenuti dokumentarni filmovi dostupni na YouTubeu, kao i da za veliku većinu njih postoje titlovi. Na IMDB-u svi su spomenuti filmovi ocijenjeni iznimno visoko: u rasponu od 8.2 do 8.8. Naravno, nije to uopće neko presudno mjerilo, ali valjda i to na nešto ukazuje. Ako ih usporedimo s vodećim dokumentarcima – ne samo našeg vremena, već i uopće – moglo bi se mirne duše reći da je Curtis kreirao čitav podžanr za samog sebe. Naravno, i za druge koji su spremni prihvatiti njegov intelektualni i umjetnički izazov.