Među lucidnijim komentatorima načina na koje je koronavirus dòsada promijenio naša društva, ovdje ćemo pažnju posvetiti talijanskom filozofu Francu „Bifu“ Berardiju, čije analize ponajprije karakteriziraju suptilnost i razboritost umjerenosti. Naime, dok neki autori radikalno negiraju opasnost prijetnje, pa samim time i epidemiološke mjere čitaju kao početke neototalitarne distopije (Giorgio Agamben), drugu krajnost predstavljaju oni koji jedini problem vide u navodnoj nesposobnosti vlada da zaštite stanovništvo, pri čemu opravdano detektiraju devastirajuće posljedice višedesetljenih neoliberalnih reformi na zdravstvene sustave i društvo u cjelini.
Tako Slavoj Žižek – tko drugi? – u ironično-dijalektičkom obratu kontrira Agambenu i kaže da je „prihvaćanje post-humanosti naša jedina nada“. U svojoj najnovijoj knjizi Nebo u neredu (2021.), on nostalgiji za „povratkom u (staru) normalnost“ suprotstavlja „težak i bolan proces konstrukcije nove normalnosti“. Kako ističe, ta je konstrukcija „duboko politička“ i podrazumijeva „novo zamišljanje cijeloga našeg društvenog života“. Da bi dodatno naglasio revolucionarno-eshatološki moment, Žižek upozorava kako posrijedi nije tek medicinski ili ekonomski problem. No, baš tu se razotkriva Žižekova slabost: u ignoriranju epistemoloških i pravnih kontroverzi koje su vezane uz politiku borbe protiv pandemije. Neovisno što sada netko mislio o kontroverznim Agambenovim tezama, nije ih moguće lakonski odbaciti u isti koš zajedno s poslovičnim „teoretičarima zavjera“ i „antivakserima“. Ograđujući se od užeg medicinskog merituma, Agamben kao jedan od najvećih živućih filozofa svoj forte demonstrira ne samo u kritici samopredstavljanja znanosti kao nepobitne „istine“ i arbitra biosigurnosti, nego i na visokoj razini političkog procesa i ustavno-pravne procedure. S druge strane, Žižekova intervencija je trans-strategijske naravi i funkcionira jedino na trans-političkoj razini, kao dio utopijske vizije zapadnjačkog marksizma o trans-kapitalističkom društvu budućnosti. Iz toga rakursa svi oni koji su – poput Rusije i Kine – u ime marksizma ikada vodili državu, zaprljali su ne samo ruke već i izdali ideal. Naravno, taj je jedini istinski i autentični marksizam u povijesnom i ontološkom smislu postojao ponajviše kao nematerijalno biće u glavama zapadnih marksista. Njegove intelektualne horizonte obično omeđuju velikani Frankfurtskog kruga i njihova sekularizirana inačica iščekivanja mesijanske obnove dezalijeniranoga društva iz zlatnog doba, kao i – ovima vrlo bliska – tugaljiva trockistička snatrenja o izdanim i abortiranim revolucijama. (Naravno, to što frankfurtovci nisu nikakvi geopolitičari uopće ne znači da je niz njihovih briljantnih uvida na polju kulture opravdano lump all together u notornu sintagmu „kulturalni marksizam“ i olako odbaciti, kao što to već rade desničarski radikali). Potrebno je naglasiti ovu ideološku pozadinu, jer Žižek voli sebe – ne bez znatne doze postmodernističke ironije – prikazivati kao zagovornika „čvršćih“ lijevih opcija: kao kad protiv postkolonijalnih teoretičara i lijevih identitarnih politika zagovara „ljevičarski eurocentrizam“ i „umjerenu konzervativnu ljevicu“, i sve to u ime nekakve „istinske moralne većine“. Uglavnom, i kada piše „ljevičarsku posvetu“ Margaret Thatcher, i kada u svojem ljubljanskom uredu pozira ispred Staljinova postera, treba uzeti u obzir da nije bez razloga zaradio počasne titule „Elvisa Presleyja filozofije“ i „akademskoga rock stara“.
Utoliko ni Žižekov kvazi-maoistički portret s naslovnice Neba u neredu (vidi ovdje sliku) jednostavno ne treba uzimati previše ozbiljno.
U svakom slučaju, u pandemiji Žižek vidi priliku za „radikalnu socio-ekonomsku promjenu“ u pravcu „politicizacije“ i socijalizacije ekonomije, čime bi ujedno trebalo ojačati državu i transparentnost njenih aparata; pod time se primarno misli na zdravstvene usluge. No, ide i korak dalje od toga, opravdavajući „teror“ kojim države uvode nove načine društvene kontrole i regulacije, pa čak i ohrabrujući „nove herojske figure“ (?) u liku „zviždača“ koji bi vlastima trebali prijavljivati slučajeve kršenja lockdowna i epidemioloških pravila. Otpor tim mjerama Žižek pak svodi na iracionalnost „populističke nove desnice“, koja se utoliko protivi „onome što nam govori znanost“. U krajnjoj liniji, slovenski filozof ovdje odbacuje svaki kompromis i zaziva „nemilosrdno djelovanje“. Kako u spomenutoj knjizi sam deklamira:
„u Europi trebamo inačicu nečega što se ne može drugačije nazvati nego ‘ratni komunizam’: jedno sveeuropsko izvanredno stanje sa striktnom disciplinom i subordinacijom ekonomije nošenju sa svim našim bolestima (ne samo pandemijom)“.
Naravno, traženo ukidanje sloboda Žižek predstavlja kao preduvjet „novih sloboda koje dolaze“, ali samo nakon prolaska kroz „nultu točku“ pompozno najavljena „ratnog komunizma“. Čini se da je jedan od razloga zbog kojih Žižek zagovara jačanje države i socijalizaciju ekonomije stvaranje uvjeta za glatkiji i što duži lockdown. S druge strane, tvrdi da će vjernost starom načinu života „sigurno završiti u novom barbarstvu“.
Kako bilo, ostaje dojam da Žižekovo meandriranje ima više veze sa samo-sebe-insceniranjem na globalnom tržištu intelektualnog spektakla, negoli s pravovjernom marksističkom aplikacijom hegelovske dijalektike. Dakle, radi se ponajprije o poziranju, kao i na spomenutoj naslovnici njegove najnovije knjige. (Naravno, pritom nije sporno da akademski superstar zna biti iznimno duhovit i zabavan, kao i da svaka njegova knjiga donosi bar nekoliko originalnih uvida i briljantnih analiza). Česta proturječja koja se daju detektirati u Žižekovoj retorici, mogla bi poslužiti i kao primjeri u prilog sve aktualnijoj kontroverznoj tezi o opsoletnosti dihotomije ljevica/desnica.
…
S obzirom na javne komentare učinaka pandemije na zapadna društva, nije mi teško deklarirati se najbližim analizama koje pruža Byung-Chul Han, njemački filozof južnokorejskog podrijetla koji je na ovome blogu već višekratno tematiziran; posljednji puta još negdje početkom listopada prošle godine. U trenutku svojevrsne globalne tranzicije moći, velika je Hanova prednost upravo njegovo podrijetlo i – s njime nesumnjivo povezane – intelektualna hibridnost i istančana osjetljivost za detekciju višestrukih moderniteta. Taj naglašeno komparativistički pristup omogućio mu je da najjasnije istakne opasnosti koje pandemija i globalni režim biopolitičkog nadzora predstavljaju za zapadnjački liberalizam, a čija je proturječja još ranije razotkrila i u prvi plan izbacila digitalna psihopolitika. S jedne strane, većina građana je u ime zdravlja interiorizirala režim kontrole, tako da je zapadnjački liberalni individualizam tijekom lockdowna doživio svoj paradoksalni vrhunac u totalitarnom nadzoru. S druge strane, buntovnici (Žižekovi „populistički novi desničari“) nisu dopustili sustavu da u potpunosti glatko profunkcionira: na svakom koraku izbijali su i izbijaju kratki spojevi, apsurdne i tragikomične situacije u kojima ad hoc arbitraže između ljudskih prava „dionika“ (stakeholders) i javnog interesa traju unedogled, bez validnog konsenzusa, pravne dosljednosti i praktičnog zaključka. Očekivano, nekima od tih situacija pozabavili su se kroz zadnje dvije godine i autori South Parka, a o slijepoj ulici u kojoj smo se našli svjedoči i paradoksalni naslov zadnjega u njihovoj seriji dužih crtanih filmova: Post Covid – The Return of Covid (prosinac 2021.).
Ishodi spomenutih „arbitraža“ variraju od zemlje do zemlje, no „slobodari“ su taman toliko zakomplicirali situaciju da je istočnoazijski digitalni biopolitički režim ispao neusporedivo bolji, napredniji, učinkovitiji. To zapravo i ne čudi, s obzirom da tom bloku zemalja čiji je civilizacijski predvodnik Kina – i to neovisno o razlikama u ideologiji i političkom sustavu – liberalni proceduralizam i privatnost u prosjeku ne predstavljaju neki nesavladiv problem. Kako primjećuje i Han, riječ je o inačicama jednoga alternativnog moderniteta izraslog na korijenima konfucijanizma, kompatibilnijeg s autoritarizmom i sklonijeg žrtvi za kolektiv.
Esencijalnu razliku između Hanova i Žižekova pristupa indicira jedna berlinska debata koju je prvi 2014. godine vodio s Tonijem Negrijem, legendarnim teoretičarem talijanskog radikalno lijevog autonomističkog pokreta iz sedamdesetih godina. Inače, Negri je zbog nedokazane suradnje s Crvenim brigadama proveo čitavo desetljeće u zatvoru, još k tome i četrnaest godina u francuskom egzilu, a sve da bi krajem prošlog stoljeća svjetsku slavu u lijevim idejnim okvirima zaradio s knjigom Imperij (2000.), zajedno sa suautorom, američkim teoretičarem Michaelom Hardtom.
Iako između Negrija i Berardija postoji bliskost koja proizlazi iz zajedničke geneze i konkretne suradnje unutar spomenute autonomističke scene, nećemo ovdje lump all together i uvlačiti „Bifa“ već sada u našu priču. Potonji je doduše neprijeporni izdanak onoga što je Domenico Losurdo meritorno definirao kao zapadnjački marksizam; no, u ovoj raspravi, Berardijeva će posebna kvaliteta i značaj doći do izražaja ipak u nečemu drugom, samo malo kasnije. I to tek nakon kratkog osvrta na spomenutu debatu između Hana i Negrija.
Kako sam Han kaže, tom prilikom su se „frontalno sukobila dva načina kritiziranja kapitalizma“. Negri u tom postavu, sa svojim utopijskim entuzijazmom glede mogućnosti globalnog otpora vladajućem neoliberalnom sustavu, po prirodi stvari in the grand scheme of things fungira kao autentični komunistički revolucionar. S druge strane, Byung-Chul Hanu difoltno pripada uloga „skeptičnog profesora“. I dok Negri zaziva snagu „mnoštva“ umreženih revolucionarnih masa i protestnih skupina, s vjerom u njihov potencijal od kojega očekuje ništa manje doli svrgavanje Imperija – Han konstatira:
„prema meni, revolucionarni komunistički stav izgleda pomalo naivno i udaljeno od stvarnosti“.
Hanov pokušaj da Negriju objasni razloge nemogućnosti revolucije u današnjem svijetu, vodi preko jednostavnog pitanja koje se ne može ignorirati: zašto, usprkos rastućoj polarizaciji društva na bogate i siromašne, neoliberalni sustav ostaje nečuveno imun na slabašne pokušaje otpora, koji ubrzo biva sveden na vlastitu karikaturu, ismijan i hoćeš-nećeš kooptiran kao lubrikant toga istog neospornog Imperija? Odgovor leži u specifičnoj prirodi moći na kojoj počiva neoliberalni sustav vladavine: kako ona jednostavno nije opresivna, krajnje je teško uopće identificirati konkretnog neprijatelja protiv kojeg bi se revolucionarne snage trebale boriti. Naime, moć neoliberalnog sustava je zavodnička, pa je tako uspjela od potlačenog radnika stvoriti svojevrsnog „poduzetnika sebstva“, hiperaktivnog i hektičnog eksploatatora samog sebe – i stoga ujedno gospodara i roba. Kako primjećuje Han, „klasna borba preobrazila se u unutarnju borbu protiv samog sebe“, i tom internalizacijom gubitnici problem sve više vide u sebi osobno, a sve manje u sistemu kao takvom. Dragovoljno potčinjavanje pogonjeno je štakorskom utrkom (rat race) za užitkom i ispunjenjem, što tek rađa ovisnost i kao da sistem čini neuništivim. Nadalje, ljudi se danas dragovoljno razotkrivaju i nude informacije o sebi – i tu onda GDPR može imati tek vrlo ograničeni domet. Digital surveillance i „nadzorni kapitalizam“ (Zuboff) većina doživljava kao najnormalniju stvar, i jednostavno ne postoji kritična masa otpora koja bi tu nešto bitno mogla promijeniti. Dobro primjećuje Han:
„Protiv čega da prosvjedujemo? Protiv sebe samih?“
I stoga citira naslov djela američke konceptualne umjetnice Jenny Holzer:
„Protect me from what I want“.
Ukratko, moć očuvanja sistema počiva u njezinoj smart & friendly formi, i to do mjere da ju je teško uopće i zamijetiti – kao, uostalom, i vlastitu potčinjenost – a kamoli osvojiti. Riječju, za razliku od ranijih disciplinarnih sistema, neoliberalni sustav iskorištava slobodu protiv nas samih, sustavno eliminirajući eventualne razloge za otpor. Na primjeru grčke i južnokorejske financijske krize, Han tumači kako neoliberalizam i krizu koristi za radikalno reprogramiranje, u konačnici postižući potrebne razine konformizma i konsenzusa – što na paradoksalan način samo nadopunjuje širenje depresije i burnout sindroma. Kao svjetski rekorder po stopi samoubojstava, Južna Koreja služi mu kao ilustracija teze o neoliberalnoj autoeksploataciji i autoagresiji – što očito predstavlja radikalnu antitezu principu revolucije. S druge strane, omanulo je umreženo suradničko „mnoštvo“, o kojemu su 2004. godine pisali Hardt i Negri kao o potencijalnome revolucionarnom subjektu protu-Imperija u nastajanju. Nasuprot tim entuzijastičnim najavama, stvarnost ukazuje na primat usamljeničke i izolirane jedinice poduzetnika sebstva – do te mjere da u svakoj organizaciji i poduzeću suvereno vlada načelo kompeticije, razorno po solidarnost i osjećaj zajedništva. Izolacija – lockdown je tek njezin ekstremni oblik – i burnout – entuzijazam autoeksploatacije samo je njegova prva faza – ne mogu biti pretpostavke stvaranja komunističkog društva.
Površnim promatračima neki aspekti suvremene ekonomije dijeljenja mogu se učiniti svojevrsnom revizijom kapitalizma koja kao da obnavlja osjećaj za zajednicu, potiskuje koncept vlasništva, i već samim spomenom „dijeljenja“ doprinosi nekom realnom up-to-date „komunizmu“. No, kako primjećuje Han, krilatica „sharing is caring“ koja se obično navodi u sličnim kontekstima, u stvari je maksima neototalitarne/neoliberalne SF distopije iz hit romana Krug (2013.) Davida Eggersa; prema istome je 2017. godine snimljen i ne naročito uspješan film. Slični slogani koji rese centralu naslovne Circle kompanije su „Pronađi zajednicu“ i „Sudjeluj“, a njih prate i oni poput „Tajne su laži“ i „Privatnost je krađa“. Kompanija se dakle bavi konstrukcijom digitalnog panoptikona, što podrazumijeva i masivnu indoktrinaciju putem društvenih mreža da bi se totalna transparentnost mogla lakše progutati. Han sarkastično komentira da bi stvarni slogan kompanije trebao biti „caring is killing“.
S druge strane, to što Uber, Airbnb i slične platforme i kompanije u svojim reklamama obilno rabe koncept „zajednice“ (community), uopće ne najavljuje skori kraj kapitalizma i rađanje novog zajedništva u globalnom društvu – koje navodno više vrednuje dijeljenje ili pristup (access) od vlasništva – već radije nešto sasvim suprotno od toga. Naime, riječ je o tendenciji koja u konačnici vodi prema komercijalizaciji i podvrgavanju svih aspekata života ekonomskoj logici. K tome, u stvarnosti su iz igre šeranja isključeni oni bez novca. Najvažnije, aktualna ideologija zajednice à la Creative Commons ili collaborative commons vodi u totalnu komodifikaciju koncepta zajednice. U takvom svijetu prijateljski odnos mogao bi imati smisla jedino nakon cost-benefit analize. U socijalno-utilitarističkoj utopiji u kojoj svatko ocjenjuje sve i svakoga, suradnja i prijateljstvo motivirani su dobivanjem boljih ocjena i recenzija. Dakle, neumoljiva logika kapitalizma gazi nesmetano dalje, i usprkos svim ružičastim pozivanjima na dijeljenje, malo se toga – ako išta – daje džabe. Utoliko trijumf kapitalizma kulminira komodifikacijom i samog komunizma.
…
No, je li Hanova oštra analiza iz 2014. jednako relevantna i 2022. godine, u našoj (post?)Covid eri?
Enter „Bifo“.
Berardi u svojoj knjizi Treće nesvjesno: psihosfera u viralnom dobu (2021.) ukazuje na neke tektonske promjene, koje pritom locira nešto dublje, u sferi nesvjesnog. Na tragu psihoanalitičke tradicije i jungovskog koncepta kolektivnog nesvjesnog, pokušava proniknuti u „sadašnju dinamiku preobrazbe uma u odnosu prema okolini“, i prepoznati aktualne slutnje, predispozicije, patologije i tendencije koje se naziru u „društvenom umu“. Drugim riječima, Berardi fenomenološki ocrtava pomaljanje „nove mentalne konfiguracije“ koja izvire iz „traume u tijeku“.
„Prvo nesvjesno“ odnosi se na psihopatološki režim koji je ocrtao još Freud, a usredotočen je na fenomen neuroze koja prati potiskivanje seksualne želje i napor sublimacije. „Drugo nesvjesno“ povezano je s općom preobrazbom društvenog života u kasnom dvadesetom stoljeću uslijed uvođenja digitalne tehnologije, i zbog čega raniji frojdovski opis psihopatologija ispada zastarjelim. Transformacija infosfere tijekom neoliberalnog društveno-ekonomskog obrata generirala je promjene u psihosferi zamjenjujući raniju represiju imperativom hiperekspresivnosti, kao i pravom invazijom nesvjesnoga od strane medija, što je uzrokovalo „psihotičnu eksploziju tijekova nesvjesnog koji zaposjedaju prostor političkog diskursa, ekonomije i medijskog“. Akceleracija infosfere intenzivira stimulaciju živčanog sustava i oslobađa sadržaje nesvjesnog koji postaju vidljivi, dok uzroci psihičkih patnji sada proizlaze iz kompulzivnog pobuđivanja želje – a ne više zbog njena prikrivanja i negiranja. Neke konkretnije psihopatološke posljedice nastupaju u vidu poremećaja poput panike, ADHD-a i disleksije.
Ipak, najvažnije i najzanimljivije je to da Berardi upravo u našem vremenu detektira kako se
„nešto mijenja u magmatskoj sferi nesvjesnog, sve do točke na kojoj se usuđujem reći da vjerojatno prelazimo prag: mi stupamo u treće doba psihosfere, i stoga u treću konfiguraciju nesvjesnog“.
Napokon, nakon niza digresija, dolazimo i do glavne teme ovog eseja. No, o tome koja su obilježja „trećeg nesvjesnog“, i što to može značiti za našu budućnost, bit će riječi u drugom dijelu koji uskoro slijedi.