Epidemija pametnih telefona: prijetnja zdravlju, obrazovanju i društvu (2018.) četvrta je knjiga Manfreda Spitzera posvećena posljedicama novih elektronskih medija na korisnike, a prošle je godine prevedena i na hrvatski jezik. U svakoj knjizi, pažnja ovoga poznatog njemačkog neuroznanstvenika i psihijatra posebno je usmjerena na djecu i mlade.
U fokus javnosti dovele su ga kontroverze povodom njegove vjerojatno najpoznatije knjige: Digitalna demencija iz 2012. godine. Uostalom, o toj knjizi i o samome Spitzeru, na ovome je blogu već bilo riječi. Ipak, ne i dovoljno, jer Spitzerova je posljednja knjiga posvećena ipak daleko najvažnijem gadgetu – svojevrsnoj platformi svih platformi – ukupne konstrukcije Weba 2.0.
Da, upravo tako: s obzirom na mnoštvo krajnje negativnih aspekata ove faze epohalnog projekta digitalizacije, potencijalno svega postojećeg – dakle, zbog niza mjerljivih i nepobitnih posljedica širokog spektra koje legitimiraju i govor o „neototalitarnim“ tendencijama (post)moderniteta – nužno je nastaviti osnovnu temu bivšega differentsongblog-a: dijagnozu duha vremena (Zeitgeist).
Pa makar i s velikim pauzama, i usprkos lutanjima i skretanjima – pa čak i povremenom „ispadanju iz tračnica (derailment) – treba ići dalje prema osnovnoj viziji, tretirati problem s upornom kritikom, napadati iznova i nakon povlačenja. I onda kad ponestaje goriva i strasti, nema drugog puta nego ići još dalje. „Jako pritisnuti“ bolnu ranu ovog društva, i „produbiti temu o kojoj nitko ne voli slušati“ – kako bi to već rekao veliki Michel Houellebecq.
No, gorki pesimizam i tragičko-patetički doživljaj egzistencije – toliko tipični za njemačku duhovno-filozofsku tradiciju – nisu dijelom Spitzerova habitusa. Izgleda da su na njega boravci u SAD-u ostavili traga, čim ima potrebu kritizirati svoje sunarodnjake zbog navodnog prihvaćanja „lingvističkih arabeski“ koje na njemačkom jeziku ostavljaju dojam velike „učenosti“. Kako kaže, „u našim krajevima nesposobnost da se bude shvaćen još uvijek biva uzeta kao znak nedvosmislene dubine!“. Spitzer eksplicitno ističe – i očito se jako trudi da tako bude – kako je svojim tekstovima nastojao dosegnuti što širu čitateljsku publiku. Pa tako, u pozitivnom kontekstu, citira što su mu svojedobno znali govoriti Amerikanci: „Manfred, if you mean it, say it!“. (Sa svoje strane, rekao bih, kao da čujem neki od onih „genijalnih“ slogana kakvima su već skloni divovi Silicijske doline, poput Zuckerberga: „Move fast and break things“). U svakom slučaju, Manfred je tipični zapadni Nijemac, stasao u Bonner Republik tijekom hladnog rata: temeljito amerikaniziran, bitno iskorijenjen iz srednjoeuropske intelektualne povijesti, cijepljen protiv staroga profesorskog diskursa. Iako nije da bi za potonjim olako i nekritički trebalo žaliti, vrijedi ovdje upotrijebiti i jednu drugu američku frazu: naime, postoji another way of story telling. Zato, u zadnjem derailmentu unutar ovog eseja, dajmo riječ pravom predstavniku njemačke i kontinentalne tradicije – for better or worse – velikog pjesnika Gottfrieda Benna:
„Mišljenja sam da svaka filozofija čistog utilitarističkog razmišljanja, optimizma pod svaku cijenu, keep smilinga, stalnoga osmjeha na zubima, nije dostojna Europljanina ni njegove povijesti.“[1]
U svakom slučaju, ovime je anticipirana i jedna nova tema na blogu: pitanje amerikanizma i njegova odnosa prema Europi i europejstvu. Ova tema je aktualna iz niza razloga – i ne najmanje onih geopolitičkih – a u ovome je tekstu dotaknuta više tangencijalno. Mada, svakako bi se valjalo još pozabaviti implikacijama činjenice da je paradigma „Škole za život“, kao i najvećeg dijela europskog školstva, import iz SAD-a – zajedno s duboko hladnoratovskom Bloomovom taksonomijom, skupa s njenom parcijalnom revizijom s početka stoljeća, a da o infantilnoj fascinaciji Big Tech-om i „edu“ digitalnim aplikacijama i ne govorimo. No, upravo o potonjem je ovdje riječ, i to povodom najvažnijeg – upravo ultimativnog – gadgeta koji je ne tako davno krenuo iz Silicijske doline, i u par godina osvojio svijet, brzinom koja nadilazi ekspanziju bilo kojeg izuma iz ukupne povijesti tehnike: smartfona.
…
Kako sam Spitzer kaže, usprkos tome što se medijski hype oko „digitalne genijalnosti“ i „kraju papira“ ne stišava, ipak je „sve više osoba koje se ne daju zavesti medijskom kampanjom, i s promišljenim oprezom reagiraju na lozinku ‘digitalizacija’“.[2] Zato prethodna kritika Spizterova stila ustupa mjesto hvali: jer autorov goli opstanak u sukobu s višestruko nadmoćnijim – i nadasve glasnijim – suparnikom, uopće ne bi bio moguć bez stalnog kontakta s čitateljima koji mu izražavaju podršku. Doduše, njemački se znanstvenik u uvodu svoje posljednje knjige zahvaljuje samo „čitateljima“ koji su ga ohrabrivali „e-mailom“. Za razliku od nekih intelektualaca koji su više ističu u javnosti i „kulturnim ratovima“ – primjerice, Jordana Petersona, s druge strane velike bare – Spitzer nije otvorio svoj podcast. Iako je na youtube moguće pronaći puno njegovih snimljenih javnih predavanja, i give him a credit što je zadržao stil, odnosno zato što se nije odlučio najednom početi pričati sam u svojoj sobi, tupo buljeći u kameru, kao što to već radi svaki 2.0 talking head. Možda je procijenio da atraktivnost njegova lica nije na Petersonovoj razini, možda mu se jednostavno nije dalo, a možda je ta odluka posljedica njegove osnovne poruke da trebamo izbjegavati digitalne platforme. Kako god bilo, podržavam tu odluku, jer ne pratim ni jedan podcast. But that’s just me.
Uglavnom, kada smo suočeni sa Spizterovim radom, i pokušavamo nešto bitno i sažeto o tome reći, zadatak pred nama nije najsloženiji mogući. Nećemo imati posla s ničeansko-hajdegerovskim nastavljačima – poput, recimo, Byung-Chul Hana – i njihovim teško dokučivim „mišljenjem i pjevanjem“. Spitzerov diskurs je koliko znanstveno precizan, toliko i down to earth. Da unaprijed eliminiramo moguće zabune, i zapriječimo prostor mistifikacijama – tipa optužbi za diseminaciju „teorija zavjere“ – on u knjizi izlaže široku panoramu novijih znanstvenih spoznaja o posljedicama korištenja smartfona. Važno je da se pritom oslanja poglavito na časopise poput Science i Nature – dakle, riječ je o top-notch razini znanstvene akuratnosti i akribičnosti. Da citiramo još jednoga Spitzerova velikog sunarodnjaka: riječima Oswalda Spenglera iz Propasti Zapada (1918.-1922.), njemački neuroznanstvenik nam referira o „hladnim, tvrdim činjenicama kasnoga života“; pripomenimo, prema prognozi „usamljenog vuka“ (Spengler, op. A.T.), unutarnji ili duševni kraj zapadnog – ili „faustovskog“ – tipa čovjeka, nastupit će negdje nakon 2000. godine, dakle tijekom 21. stoljeća.
Kako bilo, u ovome što ovdje i sada slijedi bit će dovoljno izdvojiti neke najvažnije činjenične podatke od mnogih koje je Spitzer u svojoj knjizi o smartfonima sabrao, kao i pružiti odgovarajuća koncizna pojašnjenja. Drugim riječima, slijedi odgovor na pitanje: What Martin really said? Pritom ćemo se pretežito fokusirati na utjecaj smartfona u području odgoja i obrazovanja.
Kao prvo, u Njemačkoj je 2015. kao riječ godine izabrana – o tome odlučuje Društvo za njemački jezik, koji podržavaju ministarstva kulture saveznih zemalja, kao i odgovarajuće federalno ministarstvo – riječ „smombie“, i to kao kovanica od zombie i smartphone, u jasnom smislu postajanja „zombijem“ zbog ovisničkog korištenja tog uređaja. Važno je da taj neologizam nisu spojili dokoni lingvisti, već da je proizišla iz mladenačke populacije, kao autentični indikator svijesti o bolnoj rani generacije žrtvovane toksičnoj tehnologiji; generacije koja je, usprkos svemu, tim izrazom sama uspjela eksplicitno povezati pretjeranu uporabu smartfona s apatičnim i bezvoljnim ponašanjem. Nadalje, indikativno za popuštanje zida šutnje oko štetnih posljedica smartfona je i događaj s početka 2018. godine, kada su dva velika investitora u Apple zatražili od kompanije da usmjeri pažnju na opasnosti korištenja smartfonom – i to zbog hipotetičke mogućnosti da kompanija jednom bankrotira zbog eventualnih odšteta „korisnicima“. Kako u poznatom i iznimno važnom filmu Social Dilemma (2020.) kaže Edward Tufte, Yale profesor političkih znanosti, statistike i računarstva – poznat još i po cool nicku „ET“:
„Samo dvije industrije svoje klijente nazivaju korisnicima: narkoindustrija i softverska industrija.”
Društvena dilema zaslužuje još citiranja, pored onih koji su već osvanuli na ovoj adresi. Ipak predstavlja nekakvu zadovoljštinu kada istaknuti insajderi iz Silicijske doline kultur-pesimističkim frazama – pa čak i apokaliptičkim – razotkrivaju Istinu skrivenu iza šarene ambalaže.
Čujmo tako legendarnog Jarona Laniera:
„Stvorili smo globalni naraštaj ljudi odgojenih u kontekstu koji suštinsko značenje komunikacije i kulture svodi na manipulaciju. Prijevara i podlost u središtu su svega što radimo.“
Pa onda Tristana Harrisa, etičara tehnologije i osnivača Centra za humanu tehnologiju, koji ovako komentira – neki bi rekli demonsku – bit smartfona:
„Kada su svi počeli voziti bicikle, nitko nije rekao da su oni uništili društvo. Da imaju negativan utjecaj, udaljavaju ljude od njihove djece, ili uništavaju temelje demokracije i istine. Takvo što nikada nismo rekli za bicikle. Ako je nešto alat, onda stoji na mjestu i strpljivo čeka. Ako nešto nije alat, zahtijeva nešto od vas. Zavodi vas, manipulira, želi svašta od vas… Odmaknuli smo se od tehnološkoga okruženja utemeljenoga na alatima prema okruženju utemeljenome na ovisnosti i manipulaciji. To je ta promjena. Društvene mreže nisu alat koji čeka korištenje. One imaju svoje ciljeve i ostvaruju ih korištenjem psihologije protiv vas.“
Ponovno Harris, sada u svojem svjedočenju u Senatu, govori o istoj opasnosti (Big Tech):
„Postali su digitalna čudovišta koja mijenjaju svijet kako im odgovara. Bilo da je riječ o mentalnome zdravlju djece ili političkome diskursu. Ne preuzimaju odgovornost za javno mnijenje. Utrka za pridobivanje pozornosti neće prestati.
Tehnologija će postati još veći dio našega života. Umjetna inteligencija će sve bolje predviđati što će nas držati pred zaslonima, a ne sve lošije. Ako se trenutni status quo nastavi još dvadeset godina, uništit ćemo civilizaciju svjesnim ignoriranjem problema.“
Ili pak socijalni psiholog Jonathan Haidt, također već citiran na ovoj adresi, koji u dokumentarcu referira na jedan ovdje već opisan problem:
„Generacija Z, djeca rođena nakon 1996. godine, prvi su naraštaj koji je počeo rabiti društvene mreže krajem osnovne škole. Kako provode vrijeme? Nakon škole se ne odvajaju od svojih uređaja. Taj je cijeli naraštaj anksiozan, krhak i depresivan. Mnogo je manje sklon riskiranjima. Sve manje ide u autoškolu. Broj njih koji su bili na spoju ili bili u romantičnoj vezi naglo opada. To su vidljive promjene u jednome naraštaju.“
Vratimo se zatim onome što navodi Spitzer. U Južnoj Koreji kratkovidnost među mlađima od 20 godina narasla je na preko 90% – a normalno stanje je inače 1-5%! U istoj zemlji – potencijalnom kandidatu za „najsmartfon naciju“ – ovisnost o smartfonima procijenjena je u prošlom desetljeću na 30% populacije. Južna Koreja doista predstavlja pravu avangardu techno-zombie nihilizma, i to zaslužuje duži komentar. U tu će svrhu poslužiti fragment iskustva koje je tijekom boravka u Seulu 2013. godine stekao nama bitan filozof:
„Većina ljudi konstantno gleda u ekran svog malenog mobitela. U zemlji Samsunga, djevojke i dječaci stalno su umreženi, dok hodaju, sjede ili stoje čekajući podzemnu željeznicu. Ruke su im zauzete držanjem iPada, prsti im se neprestano kreću po digitalnim ekranima.
Jednog dana, sjeo sam na klupu u parku i petnaest minuta promatrao skupinu triju djevojaka. Stajale su ispod drveta, svaka je gledala svoj telefon, smijala se kameri, slikala naokolo, slikala samu sebe i pokazivala svaku novu sliku drugim djevojkama. Sve tri su stajale u tišini.
Ekrani su posvuda: veliki ekrani na zidovima nebodera, srednje veliki ekrani na stanicama. Ali mali privatni ekrani mobitela nalaze se u središtu pozornosti gomile koja se mirno i tiho kreće ne gledajući oko sebe. …
Južna Koreja ima najveću stopu samoubojstava na svijetu. Koreja vodi u ovom mračnom natjecanju s 28,4 samoubojstva na 100.000 građana. Na drugom mjestu nalazi se Mađarska sa 17, a slijede Finska i Japan.
Samoubojstvo je u Južnoj Koreji najčešći uzrok smrti ljudi mlađih od 40 godina.
Više od dvije trećine samoubojstava počinili su muškarci (dok je 2003. omjer bio 2:1).
Dvije najčešće metode samoubojstva su trovanje i vješanje, koji su prisutni u oko dvije trećine samoubojstava.
Zanimljivo, broj samoubojstava u Južnoj Koreji udvostručio se tijekom zadnjih deset godina. Od 6,8 na 100.000 ljudi u 1982. do 28,4 u 2011.
Ovdje vjerojatno leži objašnjenje neobične spremnosti Korejaca (i mladih i sredovječnih) na samoubojstvo: između dviju generacija njihovi uvjeti su sigurno napredovali u smislu prihoda, prehrane, sloboda i mogućnosti putovanja u inozemstvo. Ali cijenu ovog napretka čine pustošenje svakodnevnog života, hiperakceleracija ritma, ekstremna individualizacija i prekarni radni uvjeti koji također vode prema divljoj kompeticiji. …
Korejci se osvrću na uvjete svojih djedova i baka i ne mogu dovesti današnje otuđenje u pitanje. Ali sadašnje otuđenje je drugačija vrsta pakla. Pojačavanje radnog ritma, pustošenje krajolika i virtualizacija emocionalnog života zajedno stvaraju razinu usamljenosti i očaja kojoj se teško svjesno oduprijeti. Prilagodljivi organizam savršeno je efikasan u sferi tehnološke proizvodnje, ali je i nevjerojatno krhak. Izolacija, kompeticija, osjećaj besmisla, prisila i neuspjeh: 28 ljudi na 100.000 stanovnika svake godine uspijeva u pokušaju bijega dok mnogi drugi neuspješno pokušavaju.
Tako se samoubojstvo može smatrati krajnjim znakom antropološke mutacije vezane uz digitalnu transformaciju i prekarizaciju: nije iznenađenje da je Južna Koreja na prvom mjestu na svijetu i u stopi samoubojstava.“[3]
No, osvrnimo se sada – opet s osloncem na Spitzera – na zemlju koja Južnoj Koreji predstavlja ideal i nenadmašni uzor: u SAD-u se kroz sedam godina tijekom drugog desetljeća 21. stoljeća broj samoubojstava kod djevojaka utrostručio! Utvrđena je pritom korelacija između težnje suicidu i porasta broja sati provedenih u konzumaciji digitalnih medija. A jedno je britansko istraživanje provedeno na tisuću djevojaka, otkrilo je da djevojčica od trinaest godina koja provodi više od tri sata dnevno na Fejsbuku, ima trostruko veće šanse da pati od depresije kad napuni osamnaest. Otprilike u istom razdoblju, javljaju se pritužbe na izborne manipulacije putem digitalnih društvenih mreža, i to u preko dvjesto slučajeva, diljem svijeta. Smartfon ugrožava temelje demokracije već samim time što uvećava nepovjerenje između pojedinaca koji žive u istom društvu. Da je laž kudikamo brža i efikasnija od istine, pokazat će svaka prosječna analiza Tweetova. Youtube pak najefikasnije ograničava i zatvara korisnike u vlastiti „balon“ (filter bubble), čime vodi u daljnju polarizaciju i ekstremizam. To tvrdi i Spitzer:
„Smartfoni ugrožavaju zdravlje, obrazovanje, i predstavljaju opasnost za naša demokratska društva.“
Famozna „kolateralna šteta“, fraza poznata naročito iz ranijih izvještaja američke vojske iz Iraka ili Afganistana, narasla je do veličina i širina kod kojih odavno više nije moguće tek nojevski gurati glavu u pijesak. Usprkos svemu, prevladava denialism, pa se zdravom razumu nužno nameće pitanje: ljudi, pa kako je to moguće?
U novoj međunarodnoj klasifikaciji bolesti („The International Classification of Diseases“ – ICD-11) iz 2018. godine, Svjetska zdravstvena organizacija priznala je ovisnost o online i računalnim igrama kao bolest.
Spitzer prenosi jednu zanimljivu anegdotu iz njemačke školske sredine: učenik (17) za vrijeme nastave gleda video; nakon što je upozoren od strane nastavnika matematike i njemačkog jezika (54), učenik prkosno kaže „Ne možeš me prisiliti“ – čemu dodaje i prljave psovke upućene nastavniku. Ovaj grabi smartfon iz ruku učenika i baca ga kroz prozor. Na nižoj sudskoj instanci nastavnik je osuđen zbog nezakonitog postupanja, da bi na višoj instanci bio oslobođen optužbi!
Tijekom proteklih trideset godina fizička aktivnost djece i mladih smanjila se za 90%! Sve duže vrijeme koje provode u fizičkoj neaktivnosti i pretilost, spadaju među najuvjerljivije dokazane štetne posljedice ovisnosti o screenu.
Posebno je zanimljivo da Spitzer beskompromisno tvrdi kako „nijedno istraživanje nije uspjelo dokazati pozitivan utjecaj računala i interneta na školsko obrazovanje. Više od toga; inzistira kako su „jasno dokazane negativne posljedice“. Zamislite, u jednoj analizi podataka o PISA testiranju provedenom u više od pedeset zemalja kroz čitavo desetljeće, otkrivena je sljedeća korelacija: što je više neka zemlja investirala u digitalnu obrazovnu infrastrukturu, tim su više rezultati učenika u toj zemlji bivali lošiji. Amazing!
Spitzerov znanstveni i pedagoški akumen blista punim sjajem u sljedećim rečenicama:
„Smartfon ograničava kognitivne sposobnosti i snižava kvocijent inteligencije, čak i onda kada se ne koristi. Odvraća pažnju samom svojom prisutnošću, već od trenutka kada znamo da je blizu nas i spreman za korištenje.“
Ako škola dopusti učenicima da nose smartfon u školu, ritam nastave se usporava – dok se nasuprot tome ubrzava upravo kada se zabrani korištenje smartfona na nastavi! To je pokazalo jedno istraživanje provedeno na više od 130 tisuća učenika iz 90 škola u metropolitanskom području Londona. Nakon što je tijekom proteklog desetljeća u skandinavskim zemljama intenzivno promicana digitalizacija škola – uključujući Finsku, koja je donedavno često citirana kao svijetli uzor za Hrvatsku – došlo je do evidentnog opadanja rezultata učenika; to pokazuje komparativna evaluacija podataka iz šezdeset zemalja u kojima je provedeno PISA testiranje. Zanimljivo je da je utvrđena i negativna korelacija između novčanih sredstava utrošenih na informatizaciju škola i rezultata učenika iz matematike.
Spitzer iz svega izvodi zaključak o „katastrofalnim posljedicama digitalizacije škola“, pa ne preza ni od govora o „svjetskoj pošasti“.
Upravo Finska – ta hrvatska „obećana zemlja“ obrazovanja, ili „domovina svih lonaca za boje“, kako je već Nietzscheov Zaratustra nazvao obrazovne utopije – predstavlja dobar primjer kako digitalizacija može srozati školstvo sa samog vrha do puke osrednjosti. Tako ispada barem slijedimo li PISA podatke – ali, i to, kao i sve ostalo što se tiče školstva, treba uzeti sa zdravom skepsom, kako nas upozorava austrijski filozof Konrad Paul Liessmann. Što se tiče Njemačke, Spitzer na učestale kritike kako zemlja kaska u digitalizaciji školstva, odgovara ovako: „Hvala nebesima!“. Tomu je tako ne iz nekakva ludog inata, kakvog već navodno tjeraju poslovično tvrdoglavi stari magarci, već jednostavno zato što
„… digitalni mediji remete pažnju, štete učenju i osiromašuju kulturnu pozadinu svojih korisnika“.
To nije zloguko rekla-kazala, već su to zaključci opsežnih i temeljitih istraživanja u zapadnim zemljama. A jedan od zaključaka je i da se bolje uči pišući bilješke tijekom predavanja, negoli tipkanjem po tastaturi; tako kaže jedno američko istraživanje naslovljeno da ne može biti jasnije: „Kemijska olovka pobjeđuje tipkovnicu“. Što se tiče famoznog multitaskinga kao imperativa koji se forsira i nameće kao ultimativni dokaz tobožnje digitalne pismenosti – Spitzer i to spušta na zemlju hladnim komentarom da pri suočavanju sa složenijim sadržajima, „to nije primjenjiva opcija za nikoga, čak ni za žene!“. Nastojanje da se istodobno radi veći broj stvari može završiti jedino slabijim učenjem i poremećajima pažnje.
Bitna vijest je – kako za škole, tako i za čitavo društvo – da informacijska tehnologija šteti obrnuto proporcionalno razini obrazovanosti osobe. Znači, računala u školi najviše štete slabijim učenicima, što je u potpunoj suprotnosti prema vladajućoj ideološkoj mantri da će od digitalizacije najviše profitirati upravo slabiji i zapostavljeni. Istraživanja su pokazala da se zabrana korištenja smartfona u školi pozitivno odrazila na uspjeh svih učenika – od najlošijih do onih najboljih. A to što je stopa poboljšanja najveća kod najslabijih učenika, i najmanja kod najboljih učenika – nipošto ne može biti argument u prilog smartfona u školi. Naime, i u slučaju odlikaša zabilježena je – makar koliko mala – pozitivna promjena u školskom uspjehu. No, ako se uzme u obzir mnoštvo drugih dokazanih negativnih posljedica korištenja smartfona (kratkovidnost, depresija, desocijalizacija, radikalizacija itd.), pada u vodu i pokušaj da se smartfon zadrži u gimnazijama.
Javno obrazovanje i zdravstvene probleme treba promatrati zajedno, a ne odvojeno: najbolji primjer pruža demencija, jer od nje najbolje štiti kulturna razina koju osoba stječe tijekom djetinjstva i mladosti, nakon čega slijedi fizička aktivnost. Kako smartfon negativno utječe i na kulturnu razinu osobe, i na fizičku kondiciju, Spitzerova najpoznatija sintagma „digitalna demencija“ nije ni šuplja retorika, ni puka metafora – već gola istina. Kako njemački neuropsihijatar primjećuje, način na koji se mediji bave školstvom je potpuno neprimjeren, i nije napredovao od infantilne opsjednutosti digitalizacijom kao magijskom panacejom za sve probleme zapadnih društava. Nasuprot tome, put pokazuje Francuska, čiji je parlament krajem srpnja 2018. godine povukao jedini logičan potez: zakonski je zabranio korištenje smartfona u školama, uključujući pritom i neke donekle slične uređaje poput tableta, ali i običnog mobitela!
…
Na početku poglavlja koje je u cijelosti posvećeno obrazovanju. Spitzer nas duhovito nuka da zamislimo nekoliko situacija – ovo što slijedi vrijedi prenijeti u cijelosti:
„Probajte zamisliti:
1) Šef vatrogasaca poziva na korištenje ubrzivača pri gašenju požara.
2) Kirurzi preporučuju nove operativne metode koje su dosad uzrokovale smrt svih pacijenata. Svakako bi se trebale razviti pravilne procedure za njihovu provedbu, ali ti detalji ne trebaju ometati uvođenje nove tehnologije.
3) Automobilska industrija traži da se vozačka dozvola izdaje počevši od tri godine starosti. Valja na vrijeme pripremiti djecu za novu tehnologiju prijevoza. Njemačka je svjetska nacija broj 1 u automobilskom sektoru, i ne možemo si dopustiti da zaostajemo za drugima.
4) Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) predlaže povećanje razlika između bogatih i siromašnih. Znam da je to teško zamisliti, ali svejedno probajte.
5) Udruga vinogradara i pivara traži da se u zemlji piva i vina alkoholne kompetencije novih generacija obavezno promiču, počevši od predškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja: prva mjera bit će podjela bićerina rakije dnevno. S obzirom da je u Njemačkoj potrošnja rakije u školama daleko ispod europskog prosjeka, to je jedini način da ne izgubimo naš primat u alkoholnom sektoru.
Ne uspijevati zamisliti kako je sve to moguće? Nastavite onda dalje čitati, jer upravo je to ono što se u stvarnosti događa u Njemačkoj. Ne radi se o vatrogascima, kirurzima, automobilskoj ni alkoholnoj branši, već o najdragocjenijem i najvažnijem dobru koje imamo; naime, o našoj djeci, i, posebno, o njihovom obrazovanju.“
Netko misli da Spitzer pretjeruje? Možda. No, ne pretjeruje li se sa smartfonima svaga, svuda, i u svakom pogledu?
Prethodni citat preuzet je iz 6. dijela knjige o Epidemiji smartfona, poglavlja koje također nosi ironičan i znakovit naslov: „Obrazovanje 0.0“. O njemu će biti pobliže riječi u idućem, drugom i posljednjem dijelu ove mini antismartfon serije.
[1] Über den amerikanischen Geist, Gesammelte Werke, 1968.
[2] Svi Spizterovi navodi u ovom tekstu slijede izdanje: Emergenza smartphone: I pericoli per la salute, la crescita e la società, talijanski prijevod Giuliana Mancuso, Corbaccio, 2019.
[3] http://www.zarez.hr/clanci/putovanje-u-seul (pristupljeno 8. 7. 2022.).