Nakon uvodnog „misaonog eksperimenta“ (vidi prošli nastavak „Smartfon epidemija“), Spitzer poglavlje posvećeno obrazovanju započinje sa samouvjerenom tvrdnjom da je znanstveno dokazano „što djeci čini dobro, a što ne“. Konkretno,
„Mala ljudska bića imaju potrebu za kontaktima sa svojim vršnjacima, s odraslima koji su puni razumijevanja i topline, i s prirodom. Međutim, nemaju potrebu za bavljenjem informacijskom tehnologijom – ni u svoje slobodno vrijeme, ni za vrijeme provedeno u školi.“[1]
Dugačak je popis rizika i nuspojava forsirane uporabe digitalne tehnologije. Što se tiče tjelesnih posljedica, mogu se izdvojiti: sjedilački način života, nepravilno držanje i odgovarajuća oštećenja kralježnice; kratkovidnost, pretilost, hipertenzija, metabolički sindrom, poremećaji spavanja i prekomjerna dnevna pospanost, povećana rizična ponašanja u spolnim odnosima i cestovnom prometu. S aspekta psihičkog zdravlja, upadljivi su poremećaji pažnje, anksioznost, depresija – koja ide do samoozljeđivanja i suicidalnosti – stres, ovisnost – nadasve o internetu, igricama i smartfonima – neumjerena konzumacija alkohola i duhana, slabiji obrazovni rezultati. Nadalje, ICT povećava razinu agresivnosti i smanjuje empatiju prema prijateljima i roditeljima. Najvažnije je to što
„smartfoni posebno ugrožavaju razvitak autonomne volje i sposobnosti za empatiju, čime potkopavaju temelje našega društvenog života“.
Naravno, rizici i nuspojave korištenja ove tehnologije rastu obrnuto proporcionalno dobi „korisnika“. No, to što su mala djeca njome najugroženija, ne znači da je srednjoškolci trebaju objeručke prigrliti. Kako Spitzer – ponovno uz dozu svoje prepoznatljivo jetke ironije – upozorava,
„To ne znači da umirovljenici nisu izloženi rizicima novih digitalnih tehnologija, o čemu svjedoči postojeće stanje naših spoznaja.“
S druge strane, kako Spitzer opetovano naglašava, ne samo da nisu dokazane navodne pozitivne posljedice ICT-ja u području obrazovanja, već je u nizu studija dokazano da se školski uspjeh pogoršava razmjerno količini vremena koje učenik provodi na digitalnim medijima. Primjerice, još 2004. godine, analizirajući rezultate PISA istraživanja, skupina minhenskih ekonomista ustanovila je da petnaestogodišnjaci s računalom u svojoj sobi postižu gore rezultate od svojih vršnjaka koji nisu bili u toj situaciji. Ne čudi ni što je prije dvanaest godina jedno istraživanje provedeno u SAD-u na učenicima nižih razreda osnovne škole dokazalo da posjedovanje igraće konzole štetno utječe na ocjene. Jednostavno, ako je prosječno vrijeme igranja na konzolama američkih učenika bilo četrdeset sati tjedno, to je vrijeme uskraćeno drugim aktivnostima – pa onda, na kraju krajeva, i učenju. Što se tiče teze o navodnim benefitima videoigara – ono da poboljšavaju pažnju i mentalne sposobnosti – Spitzer tvrdi kako to nije potvrđeno, navodeći kao dokaz rezultate jednog istraživanja iz 2015. godine.
No, pravi je problem u tome što „učinci digitalnih medija u školi nisu drugačiji od onih u slobodnom vremenu“, tako da i institucionalno obrazovanje na svoj način doprinosi slabijim ocjenama. (Doduše, ovaj zaključak ima smisla u uvjetima objektivnog ocjenjivanja; nakon dvije godine mrvljenja kriterija tijekom pandemije – nota bene, tijekom dosezanja apogeja digitalizacije školstva – prosjek zaključnih ocjena svjedoči da je učinjen još jedan radikalan korak s one strane racionalnog i realnog vrednovanja.) Kao prvo, glavni efekt ubacivanja ICT-ja tijekom nastave je odvlačenje pažnje, što prema jednom istraživanju direktno utječe na pad učenja od 10-15 %. Pritom poseban problem za pažnju predstavlja interferencija različitih nastavnih sredstava i pomagala, što vodi u multitasking – a ovaj najdalje do poremećaja pažnje. O tome se Spitzer nedvosmisleno odredio u jednom svojem ranijem radu, odrješito naslovljenom „Multitasking – Nein danke!“.[2]
Nadalje, internetske tražilice mogu biti korisne u nalaženju informacija samo onda kada osoba koja pretražuje zna već prilično o toj temi. A u slučaju kada se malo zna, bolje je koristiti udžbenike kao strukturirane alate za učenje. Prema jednom istraživanju iz 2017. godine objavljenom u časopisu Science, „masivni online otvoreni tečajevi“ (MOOC) „najbolje“ funkcioniraju u razvijenim zapadnim zemljama, s relativno visokom razinom obrazovanja: naime, tamo je postotak onih koji ne završe takve tečajeve „samo“ 92%, dok u slabije razvijenim zemljama taj postupak varira oko 98%!
Sljedeći problem nastupa kada se digitalni mediji koriste za bilježenje informacija, jer to uzrokuje pad sposobnosti pamćenja prikupljenih podataka. Osnovni razlog tome je što digitalni mediji kod korisnika potiču površnu obradu zabilježenih informacija. Podrazumijeva se da je to ogroman problem naročito kada je riječ o sadržaju koji zahtijeva temeljitiju umnu obradu. Naravno, i to je potkrijepljeno znanstvenim člankom iz vodećeg časopisa Science. Banalan primjer su djeca koja posjećuju muzej sa smartfonom; ograniče li se samo na gledanje izloženog materijala – što ne znači da usput ne mogu nešto zapisati u fizičkom notesu – kasnije će se se moći prisjetiti više stvari nego da tek onako usput „posnimaju“ izložene predmete.
Isti problem odražava se i kao inferiornost elektronskih udžbenika u odnosu na one papirnate; jednostavno, prvi dokazano negativno utječu na obrazovne rezultate. O tome je i Spitzer pisao u svojoj knjizi Cyber-bolestan! Kako digitalizirani život uništava naše zdravlje iz 2015. godine.[3] U tom svjetlu zgodno zvuči podatak da čak 85% studenata iz Silicijske doline (sic!) preferira čitanje otisnutih knjiga, a svoj izbor potkrepljuju time da tako mogu bolje naglasiti dijelove sadržaja. Dakle, i da ne bude zavaravanja, sposobnost pamćenja nastavnih sadržaja povećava se ako koristimo staromodne bilješke, a smanjuje dok tipkamo – ili, drugim riječima, „olovka je jača od tastature“, quod erat demonstrandum.
Što se tiče preferencija žitelja Silicijske doline, o interesantnim odlukama nekih vodećih ljudi izvještava njujorški marketinški stručnjak i profesor Adam Alter. Za uvod, možete ga poslušati u podcastu Joe Rogana.
Već na samom početku svoje knjige Irresistible (2017.), posvećene uzrocima ovisnosti o digitalnoj tehnologiji, autor opisuje jedan Apple event iz 2010. godine, na kojem je Steve Jobs hvalio iPad do nebesa – sve te neslućene opcije i aplikacije, da je to „najbolji način za surfanje weba“, „nevjerojatno iskustvo“, pa čak i kako je „san tipkati po njemu“. No, iako pritom nije propustio poručiti kako bi „svatko trebao posjedovati jedan iPad“, Alter otkriva jednu drugu zanimljivu činjenicu:
„On je odbio dati taj uređaj svojoj djeci.“[4]
Jobs je sam iznio taj podatak u jednom intervjuu New York Timesu s kraja 2010. godine, u kojem je također jasno istaknuo:
„Mi ograničavamo koliko tehnologije naša djeca koriste kod kuće.“
Jobsovi nisu jedini. Chris Anderson, bivši urednik ključnoga tehnološki orijentiranog magazina Wired – smještenog u obližnjem San Franciscu – stroga ograničenja koje je uveo za svaki gadget u kući opravdava sljedećim riječima:
„… zato jer smo opasnostima tehnologije svjedočili iz prve ruke“.
Naime, njegovo petero djece nikada nisu imali dopuštenje koristiti u svojim sobama bilo kakav screen. Slično i Evan Williams – utemeljitelj Bloggera, Twittera i Mediuma – koji kupuje svojim sinovima na stotine hard copy knjiga, ali im je branio korištenje iPada.
Kako ironično komentira Alter,
„Čini se da ljudi koji proizvode tehnološke proizvode slijede kardinalno pravilo dilanja droge: nikada se nemoj drogirati vlastitom robom (never get high on your own supply).“
U Društvenoj dilemi (2020.) možemo čuti slična svjedočenja od insajdera koje je savjest natjerala da glasno i otvoreno progovore u javnosti o toksičnim aspektima digitalne tehnologije. Tako Tristan Harris upozorava:
„Zapazite kako mnogi u tech industriji ne daju svojoj djeci te uređaje.“
Tim Kendall – bivši izvršni direktor Facebooka i predsjednik Pinteresta – kaže neuvijeno:
„Moja djeca ne koriste društvene mreže.“
Na upit – „To je tvoje pravilo?“ – Kendall dodaje:
„Tako je. Toga se fanatično držimo. Ludi smo.
Naša djeca gotovo da uopće ne provode vrijeme pred screenom.“
Prilično liberalniji Jonathan Haidt – ovdje također prošli i pretprošli puta citiran – u istom dokumentarcu iznosi „jednostavna pravila koja obiteljima mogu olakšati život“, a utemeljena su na ozbiljnim znanstvenim istraživanjima:
„Prvo: u određeno vrijeme svake večeri svi uređaji moraju van iz spavaće sobe. Recimo, pola sata prije spavanja, svi uređaji moraju van.
Drugo: nema društvenih mreža do srednje škole. Osobno, smatram da bi početna dob trebala biti barem šesnaest godina. Viši razredi osnovne i početni razredi srednje škole dovoljno su teški i bez njih.“
Treće: odredite vrijeme korištenja uređaja (time budget) s vašim djetetom. Recite mu: »Koliko sati dnevno želiš provesti pred uređajem? Koliko bi to trebalo biti?« Često će ponuditi razuman period.“
Zaključimo ovu korisnu digresiju s još jednim Alterovim komentarom:
„Ovo je uznemirujuće. Zašto su najveći svjetski javni tehnokrati u privatnosti ujedno i najveći tehnofobi? Možete li zamisliti prosvjede koji bi nastali kada vjerski vođe ne bi dopuštali svojoj djeci da prakticiraju religiju?“
…
Vratimo se „u školu“.
Uz javno-privatnu kombinaciju nabavke gadgeta potrebnih za digitalizaciju nastave – kombinaciju koja varira ovisno o zemlji i fazi ovoga never-ending procesa – u praksi je najčešća „Bring Your Own Device“ (BYOD) strategija, po kojoj se od učenika jednostavno zahtijeva da u školu nose svoje digitalne uređaje. Naravno, ista je strategija bila u osnovi „nastave na daljinu“ tijekom ogromnih dijelova – i to opet ovisi o državi, i nota bene županiji – školskih godina 2020./2021. i 2021./2022., kada su učenici – kao uostalom i studenti i svi nastavnici – svoje gadgete koristili najčešće iz svojih stanova. Srećom, još u jesen 2016. godine, njemački je znanstvenik Rufold Kammerl objavio rezultate istraživanja o posljedicama situacije u kojoj su učenicima digitalni uređaji na dohvat ruke tijekom nastave u školi; već iz toga mogu se jasno naslutiti kakvi su bili učinci takve dostupnosti u sobama samih učenika.
Među rezultatima Kammerlovog tima, prvo se ističe zaključak da postotak učenika koji u školi uče koristiti digitalne medije konstantno opada, pa je tako između 2003. i 2016. pao s 21% na samo 4%, tj. na samo jednog učenika od njih dvadeset pet! Istraživanje je otkrilo kako učenici – i ne samo oni! – tijekom nastave koriste svoje uređaje za stvari koje nemaju veze s obrazovanjem (sms, Facebook, igre). Čak i ako učenici prate nastavu, dok su istodobno uključeni u druge aktivnosti na svojem smartfonu ili tabletu, ta dualnost ozbiljno otežava njihovo napredovanje. I to biva tako i u slučaju kad ne bi postojali ostali problemi poput nedostatka motivacije, bezvoljnosti, ovisnosti o internetu, ili neorganiziranosti i rastrojenosti pojedinca. U svakom slučaju, kontrolna skupina – bez uređaja na dohvat ruke – pokazala se pažljivijom, manje rastresenom.
Nadalje, svi projekti koji se oslanjaju na BYOD generiraju čitav niz problema vezanih uz zaštitu osobnih podataka. O tome svjedoči i dokumentarni film The Creepy Line (2018.).
Indikativni su i rezultati samoprocjene digitalnih kompetencija ispitanika: 87% ispitanika je optimistički procijenilo da su njihove digitalne vještine „visoke” ili „dovoljno visoke” – iako nije ustanovljena nikakva povezanost između samovrednovanja i realno postignutih razina kompetencije. Naime, zanimljivo je kako sama dostupnost digitalnih gadgeta rađa svojevrsnu tehno-mistiku koja kao da akcelerira stvari i sve čini mogućim. Naravno, ova infantilna reakcija uopće nije ograničena na djecu i mlade. Prije će biti kao u starozavjetnoj pedagogiji: „Kiselo grožđe jeli su oci, a djeci trnu zubi“ (Jer 31,29).
Rečeno istraživanje je također ustanovilo kako ispitanici iz svoje – podjednako prostodušne – metodologije korištenja digitalnih medija potpuno isključuju obraćanje specijaliziranoj literaturi. Ako uoče proturječja između dvaju izvora informacija, pitat će nastavnika ili po inerciji krenuti dalje na idući izvor. Sudionici istraživanja pojednostavili su maksimalno problem i bili osobito skloni najrazumljivijim izvorima, čiju pouzdanost u osnovi nisu dovodili u pitanje. Poanta je da su preferirali maksimalnu dostupnost – ili, bolje, tehničkim rječnikom „raspoloživost“ (availability) – bez obzira na vjerodostojnost izvora. Znači, riječ je o poslovičnoj liniji manjeg otpora ili komotnosti, što se savršeno uklapa u konformizam kojem pogoduju digitalne društvene mreže… Dobro, riječ je ipak o učenicima kojima je potrebno vodstvo, i zbog navedene slabosti ne treba se licemjerno zgražati. Dakako, studija u zaključku ne krije da uvijek postoji kreativna manjina – ili, iznimka koja potvrđuje pravilo:
“Što se tiče vještina u prikupljanju i upravljanju informacijama, pokazalo se da su sposobniji učenici znatno manje koristili Wikipediju i da su češće posjećivali knjižnice.”
No, da stav učenika uvelike tek odražava stav globalnih akademskih i ekonomsko-političkih elita, svjedoči i primjer jedne studije OECD-a, u kojoj su izloženi podatci prikupljeni nakon desetljetnog istraživanja na više stotina tisuća učenika u dobi od petnaest godina iz 64 zemlje. Iako studija nije otkrila nikakvu povezanost između investicija u digitalizaciju škola i obrazovnih rezultata – štoviše, kad je takva veza uočena, pokazala se negativnom – fascinantno je da već sama naslovnica studije – „Students, Computers and Learning: Making the Connection“ – manipulativno sugerira pozitivnu vezu između digitalizacije škola i učenja. Kako primjećuje Spitzer, to je „upravo suprotno od onoga što je istraživanje pokazalo“. Uostalom, sam voditelj OECD-PISA projekta, njemački matematičar i statističar Andreas Schleicher, u uvodu studije napisao je otvoreno da studija nije otkrila nikakvu vezu između dva spomenuta elementa. Schleicher je otišao i dalje u svojoj iskrenosti, i to pred svjetskim liderima okupljenima na globalnom forumu o obrazovanju u ožujku 2016. godine:
„Činjenica je da tehnologija u našim školama više šteti nego pomaže.“
Posebno je instruktivna studija istraživačkog tima sa Sveučilišta Michigan, objavljena 2017. godine i naslovljena „Povezani i izolirani“ (Logged in and zoned out). Tijekom nastave koja se odvijala tako da su učenici imali na raspolaganju i laptop, istraživači su zabilježili i vrednovali sav internetski promet 84 sudionika eksperimenta u dobi od sedamnaest do osamnaest godina. K tome, učenici su ispitani o svojoj uporabi digitalnih medija tijekom nastave. Promatrana nastava odvijala se u petnaest navrata, u trajanju od dva nastavna sata, između kojih je bila desetominutna stanka. Inače, dobili su korisničko ime i lozinku za proxy poslužitelj, a njihovu internetsku aktivnost istraživači su u osnovi podijelili na vrijeme posvećeno sadržajima vezanima uz nastavnu temu, i na ono prepušteno drugim sadržajima. Nadalje, potonji sadržaji podijeljeni su na društvene medije (Facebook, Twitter), e-mail, chat, online shopping, sport i vijesti, video (Youtube, Netflix) i videoigre. Proveden je intervju u kojem su učenici objašnjavali svoju motiviranost i obrazlagali svoje korištenje digitalnih medija tijekom promatrane nastave. Intervju je bio koristan i zbog toga što su učenici mogli koristiti i smartfon – koji nije bio podložan registraciji preko proxy poslužitelja. U vrednovanju ostvarenosti obrazovnih ishoda uključeni su i rezultati završnih ispita.
Sve u svemu, na koncu nije ustanovljena praktično nikakva (kurziv M. S.) korelacija između uspješno realiziranih obrazovnih ishoda i vremena provedenog na računalu u korištenju izvora koji su povezani s nastavnim sadržajima (koeficijent korelacije r = 0,09). Logično, pokazalo se da je veći interes studenata povezan sa smanjenim korištenjem laptopa za konzultiranje sadržaja koji nisu povezani s nastavnom temom. Impresivna je količina vremena koje je potraćeno na taj način: prosječno 37 od 110 minuta nastave (33,6%). Većina tog vremena potrošena je na društvenim mrežama, a zatim po istom kriteriju redom slijede e-mailovi, kupovina, video, chat, vijesti i videoigre. Najnegativnije na uspjeh učenja djelovali su Facebook i Twitter, pa nakon njih gledanje videa. Fascinantno je da učenici većinom smatraju kako korištenje računala uopće ne ugrožava njihovo učenje – iako baš svi relevantni podatci govore da ih je to u stvarnosti izoliralo od nastavnog procesa. Zaključak autora studije o rezultatima nakon ispita govori dovoljno sam za sebe:
“S jedne strane, pregledavanje mrežnih stranica koje se bave temama koje se odnose na nastavu ne donosi nikakvu korist; s druge strane, korištenje interneta za stvari koje nisu povezane s nastavom negativno je povezano s uspješnim učenjem; te dvije činjenice uzete zajedno postavljaju niz pitanja o primjerenosti politike koja poziva učenike da se tijekom nastave služe svojim prijenosnim uređajima.“
…
Kritike koje mu se obično upućuju Spitzer je sabrao u sedam argumenata, i odgovorio na njih kratko i jasno.
Prvi kaže da smartfoni čine dio života djece i mladih, pa ih oni stoga trebaju što ranije naučiti koristiti. No, nije teško ustvrditi da među mnoštvom elemenata koji čine dio svakodnevnih života djece i mladih, postoji i mnoštvo onih koji uopće nisu pozitivnog karaktera: od disanja zagađenog zraka, preko izloženosti medijskom nasilju i reklamiranju alkohola u bilo kojem trenutku, sve do nedostatka kretanja i gubitka sna uzrokovanih ovisnošću o digitalnim uređajima. Nije li onda logično umjesto uvođenja djece u takav život, pružiti bolju viziju budućnosti i graditi alternativni put?
Drugi argument kaže da zabranom mobitela ove ne možemo samim time izbaciti iz glave. No, kao kontraargument Spitzer jednostavno citira onu staru i provjerenu: „daleko od očiju, daleko od srca!“ Negativni efekti uređaja na radnom stolu veći su od štete koju bi uzrokovao ostavljen u drugoj prostoriji. Dakle, na eksperimentalno znanstvenoj osnovi lako je dokazati da stvari stoje sasvim suprotno od onoga što predstavlja navodni argument.
Treći tvrdi da će budućnost biti digitalna, i da ta tendencija ni na koji način ne može biti promijenjena. Dakle, riječ je o jednom dogmatskom determinizmu koji rađa fatalizam i odgovarajući tehno-kvijetizam. Spitzer ne griješi kada kaže da ovaj argument pripada redu onih koji se obično koriste za ušutkavanje sugovornika i prekid svake daljnje rasprave. Takav tip argumenta obično se vadi na stol kada se više nema što pametno za reći. Da je čovječanstvo slijedilo takvu logiku, i danas bi naši stanovi bili puni azbesta i olovnih cijevi, kod isprobavanja cipela izlagali bi se rendgenu (pedoskop), a ne bi bilo ni ograničenja za konzumaciju cigareta i alkohola. No, kako upozorava Spitzer,
„… pametni telefoni imaju potpuno iste štetne učinke na zdravlje i njihov utjecaj je daleko veći od onog što imaju kao olovo, azbest, dim cigareta, alkohol.“
Četvrti argument prividno prihvaća njemu suprotni argument, po kojemu bi škole trebale, u određenom smislu, biti zaštićene zone (od štetnih aspekata društvenog života i tehnologije). No, ovaj ustupak je tek uvod u pesimistično proročanstvo da će mladi – i država u kojoj žive – ispaštati zbog zaostajanja za međunarodnom konkurencijom, samo ako se pravodobno – dakle, čim ranije – ne uhvate u koštac sa svim novim tehnologijama. No, Spitzer iznosi kontraargument: djeci nije dopušteno odlaziti u četvrti „s crvenim svjetlima“ i kvartove s visokom stopom kriminala – iako njihova neometana sloboda korištenja smartfona taj uređaj pretvara u svojevrsni portal u dva spomenuta, inače strogo zabranjena, svijeta. Konačno, shvate li se ozbiljno rezultati istraživanja koji potvrđuju tezu da smartfoni štetno djeluju na učenje, škole će se zaštititi od ometanja s te strane. A tek uspješno obrazovani učenici/studenti neće trpjeti zbog međunarodne konkurencije.
Prethodni argument zapravo uvodi u peti, a taj postavlja pitanje: ako neće škola, tko će poučavati uporabu novih tehnologija? Kao što je iznad već rečeno (studija o BYOD projektu), u stvarnosti najviše jedan učenik od njih 25 uči koristiti digitalne uređaje u školi. S obzirom na ekstremnu učestalost njihova korištenja izvan škole, krucijalno je spriječiti njihovu ekspanziju u školi. Spitzer ponavlja protuargument da smartfoni izazivaju ovisnost:
„I kako se boriti protiv ovisnosti o potrošnji izvjesnih tvari, na primjer alkohola ili droge? Ne konzumirajte ih. Nijedan rehabilitacijski program protiv ovisnosti ne predviđa smanjenu potrošnju, budući da bi, iako smanjena, to ipak bila potrošnja štetne tvari.“
Kao šesti u nizu, slijedi jedan ne baš liberalni argument, koji kaže da u školskom okruženju koje je već obuhvaćeno nizom pravila, jednostavno treba uvesti neka dodatna pravila kojima će se i uporaba smartfona postaviti na stabilniju osnovu. No, Spitzeru kao neurokirurgu nije teško otkloniti ovu taktiku sljedećim protuargumentom: kod mlađih frontalni režanj još nije u potpunosti razvijen – pa ako im je stoga prilično teško slijediti pravila, ne bi ih trebalo tretirati kao „male odrasle“ i tražiti previše samokontrole od njih.
Konačno, sedmi argument pokušava riješiti sve probleme inzistiranjem na nekom grandioznom državnom projektu, koji će svim učenicima dati potreban gadget za nastavu, nakon čega „ništa više neće biti isto“. Naravno, Spitzer samo treba ponoviti da niz istraživanja o posljedicama digitalizacije škola – naročito na način besplatne podjele smartfona ili tableta – nadasve ukazuje na pad koncentracije, rastresenost, i generalno pogoršanje uspjeha.
U prilog svemu ovome valja spomenuti i rezultate jednog istraživanja o posljedicama zabrane mobitela u školama. Riječ je o radu skupine londonskih ekonomista koji su rezultate objavili 2015. godine, i više od 130.000 učenika i devedeset škola s metropolitanskog područja tog grada, u razdoblju od 2002. do 2012. godine. Analiziran je uspjeh učenika u razdoblju od pet godina prije zabrane koja je nastupila 2007., kao i situacija pet godina nakon iste. Već godinu dana nakon uvođenja zabrane, uspjeh se znatno poboljšao, i taj se trend nastavio idućih godina (vidi grafikon; 0 = dan zabrane). Kao što je ovdje spomenuto u prethodnom tekstu o istoj temi, poboljšanje je bilo tim izraženije što je raniji uspjeh učenika bio slabiji.
…
Potrebno je dodatno naglasiti potencijal za ovisnost o smartfonima i sličnim digitalnim uređajima. Također, i o njihovu utjecaju na sposobnost empatije, kao i na oblikovanje volje – dakle, na osnovne sastavnice koje su nužne za opstanak i razvoj civiliziranog društva. Naravno, o tome nije pisao samo Spitzer. O toj ovisnosti na ovome je blogu već bilo riječi, naročito u serijalu posvećenom Shoshani Zuboff i kapitalizmu nadzora, posebice u nastavku u kojem su objašnjeni osnovni mehanizmi digitalne ovisnosti. Ovisnost bjelodano onemogućuje slobodno formiranje voljne odluke, a zbog sinergije sa sveprisutnom distrakcijom i manipulacijom putem 24/7 aktivnih digitalnih mreža, opravdano je govoriti o sindromu DFRAG (digital fragmentation syndrom) koji se odavno nametnuo kao „novo normalno“. Pojam DFRAG-a uveli su Imran Rashid i Soren Kenner, u svojoj knjizi Offline: Free Your Mind from Smartphone and Social Media Stress (2019.). Autori ovako tumače DFRAG:
„Ovaj pojam opisuje situaciju u kojoj se ljudska iskustva vremena, prostora i svjesnosti neprestano fragmentiraju putem digitalnih interakcija. Kada ljudi kontinuirano gube iz vida tko su oni zapravo, gdje se nalaze i koji je njihov svjesni cilj – vjerujemo da to vodi prema ozbiljnim biološkim, psihološkim i društvenim simptomima. DFRAG je ono što se događa kada počnete koristiti tehnologiju zato što to želite, ali je na kraju koristite zato jer joj ne možete odoljeti – i to zbog brojnih okidača (triggers) koji su usađeni u vaše sve više automatsko mišljenje i obrasce ponašanja u vašem mozgu, zbog čega sve teže funkcionirate na optimalnoj razini, a što vam otežava da budete u svojem najboljem izdanju u obiteljskom životu, na poslu, ili u slobodno vrijeme.“[5]
U svakom slučaju, tema zahtijeva puno više pažnje, naročito s obzirom da je u znanstvenom i intelektualnom svijetu proteklih nekoliko godina znatno narastao broj knjiga i članaka o njoj.
…
P.S. Kako ovaj i raniji tekstovi o digitalnoj tehnologiji na ovom blogu ne bi ovlaš bili pripisani nekakvom tehnofobnom ludistu, ponovit ću još jednom što Alter kaže za vodeće svjetske ljude big tech-a: ta oni su „privatno ujedno i najveći tehnofobi“. Pozvat ću se ponovno i na insajdera iz Silicijske doline – legendarnog Jarona Laniera, koji je siguran da su novi digitalni mediji skrenuli u pravcu suprotnom od kulture. Štoviše, digitalna revolucija pala je na ispitu iz kreativnosti. Lanierovim riječima iz Vi niste gadget. Manifest (2010., hrvatsko izdanje 2014.):
„Što je u internetskoj kulturi toliko ishlapjelo da je hrpa iscijeđene retorike iz mojeg staroga kruga prijatelja postala svetinjom? Zašto se nitko mlađi ne može otarasiti naših starih ideja i smisliti nešto originalno? Čeznem da me nove generacije digitalne kulture šokiraju i bace u staro željezo, no umjesto toga one me muče ponavljanjem i dosadom.“
[1] Kao i u prethodnom tekstu, svi Spizterovi navodi i ovdje slijede izdanje: Emergenza smartphone: I pericoli per la salute, la crescita e la società, talijanski prijevod Giuliana Mancuso, Corbaccio, 2019.
[2] „Multitasking – Nein danke!“, u: Nervenheilkunde 28 (2009), str. 861-864.
[3] Cyberkrank! Wie das digitalisierte Leben unsere Gesundheit ruiniert, Droemer, München 2015.
[4] A. Alter, Irresistible: The Rise of Addictive Technology and the Business of Keeping Us Hooked, Penguin Press, New York 2014., epub, „Prologue“.
[5] Imran Rashid i Soren Kenner, Offline: Free Your Mind from Smartphone and Social Media Stress, Capstone, 2019., str. 4-5.