Kada u eksperimentalnoj komičnoj drami Dereka Jarmana, koncem predavanja na Cambridgeu jedan student suoči filozofa Ludwiga Wittgensteina sa zdravorazumskom snagom „prirodnosti“ uvriježenih tvrdnji – poput „Znam da me boli“ – profesor uzvraća sljedećim pitanjem:
„Recite, zašto je ljudima prirodnije vjerovati da se Sunce okreće oko Zemlje, a ne obrnuto?“
Nakon očekivanog studentovog odgovora da to jednostavno „tako izgleda“, profesor postavlja sljedeće mind-blowing pitanje:
„A kako bi izgledalo da se Zemlja okreće oko Sunca?“
Nakon par sekundi zbunjenosti, na studentovom licu iznenada se pojavi smiješak, pa kaže:
„Da, jasno mi je što hoćete reći.“
…
Stvari koje uzimamo zdravo za gotovo tvore okvir naše slike svijeta i našeg ponašanja koje o tome ovisi. Pa ipak, taj je okvir samo prividno stabilan, dok ljudi koji se u njemu pokušavaju snaći baš i ne razlikuju što je od onoga što uzimaju zdravo za gotovo „znanje“, što „vjerovanje“, što stvarno postoji, ili što je uopće „sigurno“. Što se tiče današnjega „internetskog kompleksa“ (Crary) i 24/7 kolonizacije naših života „pametnim spravicama“, raširene vjere u digitalizaciju kao jedinu sudbinu čovječanstva, i kulta Big Data koji bi navodno trebao zamijeniti teorijske modele, filozofiju i znanost kakve smo dosad poznavali… kako bi preživjeli i zadržali nužan osjećaj „prirodnosti“ i „normalnosti“, ljudi većinom prelaze preko pitanja koja svako malo na tom putu iskaču. Ima li ljudi koji su doista shvatili i „znaju“ kuda taj put vodi, koji je njegov smisao? Poslužimo se, tek dijelom u šali, izrazom u duhu ovog čudnog vremena: ta mi mislimo na one koji su woke! No, radije u heraklitovskom smislu, ciljamo na one za koje se ne može reći – kao što bi se već moglo za prosti puk – da „ne znaju što budni čine, kao što zaboravljaju ono što čine spavajući“ (Fr. 1). U svakom slučaju, vjerujem da se u ove istinski budne ubraja solidan broj autora tematiziranih na mojemu starom i ovome novom blogu. Byung-Chul Hanu pak među njima pripada najviši rang.
Svoje refleksije o utjecaju digitalizacije na suvremeni život, Byung-Chul Han je adekvatno zaokružio novijom knjigom Infokracija: digitalizacija i kriza demokracije (2021.).[1] Na karakterističan način, Han je svoju tezu o „infokraciji“ razvio kroz nekoliko vrlo jasnih i međusobno povezanih eseja, kojima ćemo u nastavku posvetiti dužnu pažnju. Ceterum censeo, radi se o najvećem filozofu našeg vremena. Ili, dosta skromnije – kao što je jedan američki recenzent procijenio – „Byung Chul Han dobar je kandidat za filozofa sadašnjosti“.
Kao prvo, u eseju „Informacijski režim“ izložena je osnovna struktura
„oblika dominacije u kojemu informacija, njezino procesiranje putem algoritama i umjetna inteligencija, imaju presudni utjecaj na društvene, ekonomske i političke procese“.
Kako je već prethodno objasnio (ovdje i ovdje), ovaj režim bitno se razlikuje od staroga Foucaultovog disciplinarnog režima. Naime, predmet iskorištavanja sada u prvom redu postaju informacije i podatci, a ne toliko tijela i fizičke energije – čijoj je eksploataciji bila okrenuta hladna racionalna logika staroga menadžmenta i društvenog megastroja in toto. Han se ovdje oslanja na Zuboffin pojam „nadzornog kapitalizma“, kojemu je na ovome blogu već u više navrata posvećivana ozbiljna pažnja. Podsjetimo se, riječ je o moći koja proizlazi iz pristupa informacijama koje ta moć – Big Tech i ostale elite – koristi za psihopolitički nadzor, kontrolu, uvjetovanje i predviđanje ponašanja „korisnika“. Drugim riječima, informacijski režim neodvojiv je od informacijskog kapitalizma – čiji je logičan nastavak i savršeniji oblik nadzorni kapitalizam. A sama srž potonjeg je, Hanovim riječima, „redukcija ljudskih bića u potrošačku stoku koja opskrbljuje podatcima“. Na temelju istraživanja biheviorističke psihologije – i njezine implementacije pri dizajniranju digitalnih „pametnih spravica“ (gadgeta) i aplikacija – Shoshana Zuboff modifikaciju ponašanja ljudskih masa à la nadzorni kapitalizam sažima u trojstvo tuning, herding, conditioning.
Nasuprot poslušniku disciplinarnog režima, subjekt informacijskog režima zdravo za gotovo uzima svoju slobodu – after all, it’s about neoliberalism, stupid! – i s njome povezane vrijednosti autentičnosti i kreativnosti. Tko je mlad i može, posvećuje se autooptimizaciji, proizvodeći i izvodeći ujedno samog/-u sebe. I ponovno u suprotnosti prema disciplinarnom režimu, koji sebi podređene nastoji fizički izolirati i striktno regulirati – utoliko je panoptikon njegov idealni simbol – informacijski kapitalizam cvate jedino u uvjetima hiperkomunikacije i međusobne povezanosti; po mogućnosti sa što manjim brojem zatvorenih kanala. Načelo transparentnosti i pritisak društvenog uspoređivanja (social comparison) omogućuju i pospješuju generiranje neograničenog broja podataka, hraneći na taj način sustav koji počiva upravo na eksploataciji (hiper)komunikacije.
S one strane Foucaultova biopolitičkog režima i njegove disciplinarne ortopedije, informacijski režim zanima se za tijelo tek na sekundarni, iako ne najmanje važan način: u smislu estetike, fitnesa i kozmetičke industrije (dopunimo Hana: i pornografije, kao bitne sastavnice cvatućeg društva ovisnosti). Kako je – barem u zapadnjačkom informacijskom kapitalizmu – preostali dril nad tijelom relegiran na razinu nekvalificirane radne snage, biopolitiku zamjenjuje psihopolitika, fokusirana na eksploataciju psihe. A za optimalnu realizaciju potonjeg cilja nije dostatan stari birokratski nadzor karakterističan za prethodni disciplinarni režim. Naime, uopće nije dovoljno da se subjekti stalno osjećaju promatranima, svjesno interioriziravši vlastitu nadziranost/vidljivost; na klasičan način tu je konstantnu izloženost pogledu Velikog Brata prikazao Orwell u 1984-oj.
Riječju, ono što se sada zahtijeva su otvorene mreže (open networks), u kojima učinkovitost nadzora raste razmjerno intenzitetu komunikacije i kompulziji za razotkrivanjem. Kako se ljudi pritom osjećaju slobodni, može se zaključiti da neoliberalna sloboda svoj vrhunac doseže u momentu dragovoljne submisije savršenoj dominaciji. Smartfon još uvijek predstavlja najefikasniji digitalni instrument iskorištavanja „slobodne komunikacije“. Nasuprot telekranu Big Brothera, smart touchscreen sve čini dostupnim i potrošivim, proizvodeći ultimativnu iluziju „’slobode pod jagodicama naših prstiju’ (navodnici B.-C. H.)“.No ni prsti ni njihovi vršci sami po sebi nisu u stanju podržati djelovanje u pravom političkom smislu. Pod informacijskim režimom njihov je instrumentalni doseg puko olakšavanje potrošačkih i hedonističkih izbora, daleko od svake primisli na revoluciju. Biti slobodan pod informacijskim režimom svodi se u konačnici na ništa više od mogućnosti klikanja, lajkanja i objavljivanja – i to što kraće, što površnije i dvosmislenije, sve do stapanja oštre eliptičnosti i vrckave duhovitosti memea u nepreglednom horizontu tupe i mrtve beskonačnosti.
…
Ključni aspekt informacijskog režima je načelo transparentnosti, a njegov doseg daleko nadilazi uobičajenu primjenu na područje liberalno-demokratskih ustanova. Han zna bolje, i stoga transparentnost definira kao
„sistemsku kompulziju informacijskog režima. Imperativ transparentnosti je: sve treba biti dostupno kao informacija. Transparentnost i informacija su sinonimi. Informacijsko društvo je društvo transparentnosti. Imperativ transparentnosti je da informacije moraju slobodno cirkulirati. Nisu ljudi uistinu slobodni, već informacije. Paradoks informacijskog društva je u tome da su ljudi zarobljeni informacijom. Komunicirajući i proizvodeći informacije, oni sami sebe okivaju. Digitalni zatvor je transparentan.“
Han svoju tezu efektno ilustrira usporedbom tajanstvene Kabe u Meki, zakrivene crnim zastorom, i prozirnog Apple dućana na njujorškoj petoj aveniji.
Kako primjećuje, usprkos tome što sugerira slobodu i neometanu komunikaciju, upravo ta staklena građevina „utjelovljuje nemilosrdnu vladavinu informacije“. Dominacija informacijskog režima očituje se u tome što njena forma nikad nije transparentna; nasuprot njoj, ljudi postaju potpuno transparentni. Utoliko je transparentnost nadasve vanjsko lice jednog procesa okultacije:
„Transparentnost sama nije transparentna“.
Kako su to prije više od šest desetljeća najavili Horkheimer i Adorno, ideologija se stanjila u aksiom prema kojemu i ne može biti drukčije nego što jest. Ideologija „više nije omotač, nego prijeteća slika svijeta“, dok zbilja postaje ideologija sebe same. Primijenjeno na našu temu, vladavina informacijskog režima za većinu ostaje skrivena iz razloga što je u potpunosti inkorporirana u svakodnevni život. Konkretnije, svoju bit sakriva iza friendly ozračja društvenih mreža, majčinske lakoće tražilica, mekoće virtualnih asistentica, ljubazne uslužnosti smart app-ova. Maskiran kao praktična komocija, nadzor ulazi tiho i smart dom pretvara u digitalni zatvor, dok u običnom smartfonu čuči doušnik koji nas razotkriva 24/7. No, pobuna protiv informacijskog režima ne dolazi u obzir, jer dovoljan je tek i sporadični lajk kao shot dopaminakoji prevenira svaku pomisao na revoluciju. Narcisoidna zagledanost u screen, konektiranost posred fizičke izolacije i fragmentacija sadržaja i smisla usred smooth kontinuiteta, učinkovito abortiraju formiranje kritične mase društvenog okupljanja na iole alternativnoj osnovi.
Neoliberalna tehnologija moći u informacijskom kapitalizmu manifestira se ponajviše kroz „pozitivno“ poticanje. Nasuprot represiji i zabrani disciplinarnog poretka, neoliberalizam uspostavlja kontrolu nad voljom već na nesvjesnoj razini, umjesto da je kasnije – kao već formiranu i kritički nastrojenu – nasilno slama. Smart power ne zapovijeda ni ne viče, već radije nutka i šapuće, blago i nepokolebljivo zavodeći, poput zmije lagano obavijajući i stežući volju. Umjesto disciplinarnog nadzora i pedagogije kazne, neoliberalni informacijski režim uvodi motiviranje i optimiziranje. U bizarnom slavljenju socijalnog – sada ispražnjenog od svega što podsjeća na svrhu, ideal i smisao – desocijalizirajuća destruktivnost neoliberalizma svoj vrhunac doseže u službi doprinošenja „zajednici“, slobodno i nadasve komunikativno, na sav glas i prema vani, nek’ se čuje i zna da i mi nešto radimo i proizvodimo, svoju narcisoidnu sliku i informacije o sebi! Kako kaže veliki nizozemski teoretičar medija, Geert Lovink:
„Nema više ‘socijalnog’ izvan društvenih medija. U talijanskom slengu, društveni mediji su već skraćeni: ‘Jesi li na društvenima (social op. A.T.)?’ To je naše Društvo Društvenog.“[2]
Sa svoje strane, ovaj proces Shoshana Zuboff tumači na sljedeći način:
„Na putu prema totalnosti, nadzorni kapitalisti proširili su svoje područje s virtualnog na stvarni svijet. Reality business pretvara sve ljude, stvari i procese u računalne objekte u beskonačnom nizu jednakosti bez jednakosti. Danas, kako se reality business intenzivira, potraga za totalitetom nužno vodi aneksiji ‘društva’, ‘društvenih odnosa’ i ključnih društvenih procesa, kao svježeg terena za izvedbu (rendition), proračun, modifikaciju i predikciju.“[3]
…
Ranija je ideologija totalitarnih režima – kao krajnjih utjelovljenja disciplinarnog poretka – polagala pravo na potpuno objašnjenje svega obuhvatnim metanarativom (grands récits za mapiranje big picture). No, iako je taj danas zastarjeli model obračuna s kontingencijama davno napušten, totalitarni cilj kojemu su težile sekularne političke religije – još uvijek čvrsto ukorijenjene u Dobu Ribe – i dalje ostaje aktualan. Pod informacijskim režimom on poprima formu dataizma, čiji cilj sada valja dosegnuti algoritmičkim – u krajnjoj liniji numeričkim – operacijama, a ne više ideološkim naracijama. Krajnji cilj dataizma je komputacija doslovno svega što jest i što će biti. I dok je stari totalitarizam onkraj iskusive realnosti gradio neku svoju – za čije je prihvaćanje trebalo neko „šesto čulo“, ili, realnije, konformistički pristanak da se stvarnosti pljune u oči – dataizam napušta svaki projekt transcendencije puke datosti (ono što je dano su podatci: eng. data). Krajnje nemaštovito i radikalno sekularistički, dataizam je zapravo „totalitarizam bez ideologije“, zaključuje Han.
Daleko od toga da gradi masovni pokret, digitalno doba dovršava doba „čovjeka mase“. Naime, on sada više nije anonimni „nitko“, već definitivno netko s profilom; u prošlom dobu masa, potonji su „posjedovali“ samo kriminalci. I dok je to novo biće zatravljeno i zaigrano vlastitim profilom, big data i AI svojim digitalnim povećalom postupno otkrivaju subjektovo digitalno nesvjesno, u početku potpuno skriveno njegovoj svjesnoj aktivnosti. Psihopolitika se i sastoji u toj moći utjecaja na naše ponašanje, modifikaciji koja tiho i ustrajno ruje ispod praga svijesti. Riječ je o manipulatornom ovladavanju predrefleksivnim, instinktivnim i emocionalnim razinama ponašanja koje prethode svakom svjesnom djelovanju.
Najkraće, pa „tko ima uši, neka čuje!“: u eri interneta, informacijska vladavina ovisi o kontroli nad informacijama na mreži.
…
U drugom, eponimnom eseju knjige, Han težište dodatno prebacuje na područje filozofije politike, baveći se „degeneracijom“ demokracije u infokraciju.
Od samog početka ovaj proces smješta u kultur-pesimistički diskurs o pogubnim posljedicama nezaustavljive digitalizacije životnog svijeta:
„Ona radikalno mijenja našu percepciju, naš odnos sa svijetom, i naš život u zajednici. Zapanjujuća je mahnitost komunikacije i informacije. Tsunami informacije oslobađa destruktivne snage.“
Ovdje vrijedi citirati prošle godine objavljenu knjigu Jonathana Craryja, znakovito nazvanu Spaljena zemlja. Crary od prve rečenice ne ostavlja mjesta dvojbi ni lažnim nadama:
„Ako će na našem planetu postojati podnošljiva i zajednička budućnost, ona će biti offline, odvojena od svijeta koji uništavaju sustavi i operiranje 24/7 kapitalizma. Štogod opstalo od svijeta, mreža u kakvoj danas živimo postat će razlomljeni i rubni dio ruševina na kojima se nove zajednice i međuljudski projekti mogu eventualno razviti. … Sada, usred intenziviranja društvenih i ekoloških slomova, raste spoznaja da taj svakodnevni život – na svakoj razini zasjenjen internetskim kompleksom – prelazi prag nepopravljivosti i toksičnosti. Sve više i više ljudi to zna ili osjeća, dok tiho iskušavaju njegove štetne posljedice. Digitalni alati i usluge koje ljudi koriste posvuda, podređeni su moći transnacionalnih korporacija, obavještajnih agencija, kriminalnih kartela i sociopatskih milijarderskih elita. Za većinu stanovništva Zemlje kojem je nametnut, internetski je kompleks neumoljivi motor ovisnosti, usamljenosti, lažnih nada, okrutnosti, psihoze, zaduženosti, protraćenog života, hrđanja sjećanja i društvene dezintegracije. Sve njegove hvaljene prednosti čine se irelevantnima ili sporednima zahvaljujući njegovim štetnim i sociocidnim učincima.“[4]
… Wow… Profesor Crary nije mogao jasnije izraziti svoj stav.
No, vratimo se ipak Hanu, i njegovoj analizi degeneracije demokracije u infokraciju.
Han ponovno svoju kritiku utemeljuje u genealogiji aktualne situacije. Stoga ukazuje na kolosalnu ulogu knjige u rađanju prosvjetiteljstva i modernoga demokratskog doba; ona je omogućila racionalni diskurs i bila njihov „središnji medij“. Drugim riječima, čitava diskurzivna javna sfera – bez koje demokracija nije zamisliva – ima se zahvaliti činjenici postojanja misleće čitateljske publike. To je inače ključna teza koju Jürgen Habermas iznosi u svojoj knjizi Strukturalna promjena javnosti(1965.)[5]. Medij knjige osigurava logičku koherentnost iznesenih činjenica i ideja – i, u usporedbi s knjiškom kulturom devetnaestog stoljeća, današnji politički diskurs ispada upadljivo sužen i pojednostavljen. Ovu svoju kultur-pesimističku tvrdnju Han efektno ilustrira primjerom serije debata iz 1858. godine, vođenih između kandidata iz Illinoisa za američki Senat, Abrahama Lincolna (Republikanska stranka) i Stephena A. Douglasa (Demokratska stranka). U jednoj od sedam takvih prilika, prvo je Douglas govorio tri sata, zatim je Lincoln odgovarao jednako dugo, e da bi debatu zaključio Douglas svojim govorom koji je trajao još kojih sat vremena. Pritom su obojica raspravljali o kompleksnim pitanjima – koja su, uostalom, kasnije dovela i do građanskog rata – služeći se bogatom retorikom i kompliciranim logičkim formulacijama. Prisutna publika pokazala je iznimnu pažnju i koncentraciju, dok su novine debate prenosile u cijelosti – i, zahvaljujući stenografiji, telegrafu i željeznici – tek par sati nakon njihova okončanja.
Što onda reći o „the great meme war“ iz vremena posljednjih američkih predsjedničkih izbora? S jedne strane „meme president“ Trump, a s druge strane dementni Bidenovi ispadi.
Kako to predstaviti kao napredak? Stavimo li humor na stranu, kako reagirati na tu frapantnu dekadenciju političkog? Whither? Ili, kako to Heidegger na upečatljiv način izriče u Uvodu u metafiziku (1935.):
„Kada i najudaljeniji dio kugle zemaljske postane tehnički osvojiv i gospodarski iskoristiv, kada svaka i najmanja stvar bilo gdje i u bilo kojem trenutku postane dostupna, kada čovjek može istodobno ‘doživjeti’ atentat na kralja u Francuskoj i simfonijski koncert u Tokiju; kad je vrijeme još samo brzina, trenutačnost i istovremenost i kada vrijeme potpuno nestane iz bitka naroda, kada boksač postane veličina nekog naroda i kada masovni skupovi milijuna ljudi postaju trijumfalna svečanost – tada, da tada, iznad cijele ove strke kao avet lebdi pitanje: Čemu? Kamo? A što onda?“[6]
Nota bene, Heideggerov proročki glas dospijeva iz duhovno-povijesne situacije koja debelo prethodi našoj. Svoj doživljaj nihilizma naše epohe iz svojeg je literarnog kuta opisao njen ponajbolji pisac, Michel Houellebecq:
„To postupno odumiranje ljudskih odnosa donosi određene teškoće i romanima. Doista, kako ispripovijedati višegodišnje razuzdane strasti, čije posljedice katkad osjeća više generacija? U najmanju ruku, daleko smo od Orkanskih visova. Forma romana nije stvorena da dočara ravnodušnost niti ništavilo, trebalo bi izumiti neki prizemniji, sažetiji i sumorniji oblik.“[7]
…
Kako Hegel kaže,
„Što mi jesmo, mi smo to ujedno i povijesno.“
I, po tko zna koji put, ponovimo onu Orwellovu iz 1984.-te:
„Tko kontrolira prošlost, kontrolira i budućnost, a tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost.“
Navedimo i Augustea Comtea, tog preteču scijentističkog pozitivizma, koji je svejedno u ahistoričnom mindsetu vidio krajnju opasnost – ne najmanje i za samu znanost:
„Nijedna se ideja ne može ispravno shvatiti izvan njezine povijesti.“
Dakle, ono što ovdje dalje treba slijediti je analiza geneze današnjeg stanja degenerirane demokracije – ili, primijenimo ponovno Hanov termin: infokracije. Jedino pogledom u prošlost i usporedbom možemo osvojiti položaj s kojeg se nazire dubinska struktura naše duhovno-povijesne situacije. A to svakako vrijedi i za politiku.
O tome više u drugom dijelu.
[1] Svi Hanovi navodi u ovom tekstu slijede izdanje: B.-C. Han, Infocracy: Digitalization and the Crisis of Democracy, engleski prijevod Daniel Steuer, Polity Press, Cambridge i Medford 2022.
[2] G. Lowink, Sad by Design: On Platform Nihilism, Pluto Press, London 2019., str. 3-4.
[3] Shoshana Zuboff, The Age of Surveillance Capitalism: The Fight for a Human Future at the New Frontier of Power, PublicAffairs, New York 2018., epub, pogl. 14.
[4] J. Crary, Scorched Earth: Beyond the Digital Age to a Post-Capitalist World, Verso, London i Brooklyn 2022., str. 1-2.
[5] Vidi J. Habermas, Javno mnjenje: Istraživanje u oblasti jedne kategorije građanskog društva, srpski prijevod Gligorije Ernjaković, Mediterran publishing, Novi Sad 2012.
[6] M. Heidegger, Einführung in die Metaphysik, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main 1983., str. 41.
[7] M. Houellebecq, „Širenje područja borbe“, u: Europski glasnik 6/2001., str. 59.