Generacijsko grupiranje mladih u sociopsihološke „kohorte“ provlači se kroz najveći dio dvadesetog stoljeća i sve do danas. Počevši od 1920-ih godina, kada se počelo govoriti o dezorijentiranoj, „izgubljenoj generaciji“ – koja je stasala tijekom Prvog svjetskog rata – ovaj vid pseudointelektualne zanimacije, nastavio se kroz uspone i padove, prelazeći s optimističkih naglasaka (Greatest Generation) na one relativno pesimističke (Silent Generation). I tako do Baby Boomersa, poslovične i gotovo legendarne oznake za vrlo brojnu generaciju koja je bučno sazrijevala tijekom progresivnih šezdesetih i sedamdesetih. Naime, nakon nje slijedi stanoviti kontinuitet koji se proteže nad čak dvije sljedeće generacije – Generation X i Millenials – i to usprkos svih neporecivih specifičnosti ovih generacija. Buntovni duh Boomersa u slučaju Generacije X profilirao se kao izražena težnja neovisnosti i samostalnosti, praćena skepsom prema autoritetima; sve začinjeno s još nečim novim što je ta generacija donijela: cinizmom i pragmatizmom. Osnovni liberalno-individualistički smjer zadržao se, i dalje razvijao – uz relativno izraženiju specifičnu notu narcisoidnosti (Generation Me, J. Twenge) – i kod Milenijalaca.
No, s narednom generacijom nastupile su drastične promjene. O čemu je riječ, najbrže možemo naslutiti iz podužeg naslova knjige koju je prominentna istraživačica Jean Twenge posvetila generaciji koja upravo stasava: iGEN: zašto danas superpovezani klinci odrastaju kao manje buntovni, tolerantniji, manje sretni – i potpuno nespremni za odraslu dob (i što to znači za sve nas (2017.).[1]Uvodno – kao i sama autorica – treba raščistiti sa sljedećim: podrazumijeva se kako je odvajanje generacija u konačnici arbitrarno, no jednako tako ono je i korisno, usprkos svih neizbježnih sivih zona – kao što je korisno i razgraničavanje gradskih područja, punoljetnosti, tipova ličnosti. U našem slučaju, demarkacija te nove generacije korisna je da bi mogli shvatiti upadljivu prosječnu razliku koja odvaja one rođene nakon sredine 1990-ih od onih rođenih samo koju godinu ranije. Naravno, treba uzeti u obzir da su ova generacijska istraživanja čedo američkih društvenih znanosti i psihologije. Kako je to Michel Houellebecq napisao u svojem romanu Elementarne čestice (1999.):
„Ne postoji nijedan primjer mode nastale u Sjedinjenim Državama koja nije uspjela preplaviti zapadnu Europu nekoliko godina kasnije; baš nijedan.“
Svjedoci smo ove velike istine praktično na svakom koraku. Bez plitkog antiameričkog cendranja, prihvatimo još uvijek važeću činjenicu: da Europa danas odražava tek djelomično iskrivljenu sliku velike sjevernoameričke republike, a nipošto neku snažniju alternativu hegemoniji mlađeg brata. U svakom slučaju, postoji previše razloga koji upućuju da ćemo u američkoj analizi iGeneracije (iGen) ograničenoj pretežito na SAD, vrlo jasno nazrijeti ne samo sutrašnjicu naših mladih, već i aktualno stanje. I to bez intelektualne ironije i cinizma, bez dalekosežnih kultur-pesimističkih dijagnoza i vizija, bez zluradosti – namjera je, dakle, tek prenijeti osnovne rezultate najrelevantnijih istraživanja o mladima provedenih u SAD-u tijekom prošlog desetljeća.
Da najavi povijesno nastupanje iGen-a, Twenge uvodno prepušta riječ jednoj trinaestogodišnjoj djevojčici iz Houstona:
„Radije bih bila na svojem smartfonu u svojoj sobi i gledala Netflix, negoli provodila vrijeme sa svojom obitelji. To je ono što radim najveći dio ljeta. Na smartfonu sam više negoli sa stvarnim ljudima.“
Govoreći o svojoj generaciji, Athena zaključuje ovako:
„Nemamo izbor da upoznamo život izvan iPad-ova i iPhone-ova. Mislim da više volimo naše telefone nego što volimo stvarne ljude.“
Riječ je o generaciji rođenoj 1995. ili kasnije; zaključno s prvim godinama 2010-ih, nakon čega počinje rađanje sljedeće generacije (kako se pretpostavlja, tzv. Alpha generacije). Pripadnici iGen-a praktično rastu sa svojim mobitelima i nemaju nikakvog sjećanja o svijetu prije interneta. Napravili su Instagram stranicu prije negoli su krenuli u srednju školu; skrolanje su mnogi zasigurno svladali prije negoli neke osnovne higijenske navike. Najstariji pripadnici iGen-a bili su rani adolescenti u vrijeme kada je 2007. uveden iPhone, a u srednju školu su krenuli 2010. – onda kada je na scenu stupio iPad. No, punu dominaciju nad ovom generacijom – i naravno, ne samo nad njome – ostvario je 2015. iPhone. Kako su ti najstariji pripadnici iGeneracije rođeni upravo godine kada je internet komercijaliziran (1995.), i kako naziv svih tih sve novijih ICT gadgeta započinje s „i“ – što upućuje na internet – Twenge s pravom ne ostavlja mjesta dvojbi da je iGeneracija jedino adekvatno ime za ovo pokoljenje. Argumenti za relativno etabliran naziv „Z generacija“ (Generation Z) neusporedivo su slabiji, derivativni, plod niza slučajnosti i puke inercije. Nećemo ih ovom prilikom navoditi, irelevantni su.
Bitno je da Twenge ustanovljuje, na temelju niza konkretnih istraživanja i statističkih podataka, da
„potpuna dominacija smartfona među tinejdžerima ima dalekosežne posljedice u svim područjima života pripadnika iGeneracije – od njihovih društvenih interakcija, do njihova mentalnog zdravlja.“
Kako su spomenuti utjecaji većinom izrazito negativni, može se ustanoviti kako rezultati koje je polučila Twenge potvrđuju sve bitne teze koje je uskoro nakon nje objavila Zuboff, u bitno obuhvatnijem radu za koji se slobodno može reći da je označio dugotrajnu promjenu društveno-znanstvene, politološke i humanističke paradigme.[2] Twengeino istraživanje o iGeneraciji važno je upravo iz tog razloga što doprinosi spomenutoj smjeni paradigmi i utvrđuje temelje nove znanosti. Znanosti bez koje će humanitet ostati izložen udarcima kao ono „mlado drvo koje slučajno nikne nasred puta i koje uskoro putnici unište udarajući u nj sa svake strane i savijajući ga u svim pravcima“ (Rousseau, Emile ili o odgoju). Naravno, poseban problem predstavlja što su ti „putnici“, „udarci“ i „savijanja“, posredovanjem digitalnih tehnologija i kapitalizma nadzora postali kudikamo snažniji, opasniji, i totalni.
Presudno za formiranje iGeneracije i njeno značenje epohalne prekretnice, sastoji se u činjenici da se radi o prvoj generaciji kojoj je pristup internetu postao dostupan 24/7, i to mobilno, i doslovno na dlanu. Relativne razlike u cijeni i kvaliteti gadgeta, za samu su generacijsku stvar sasvim sporedne: siromašni tinejdžeri i njihovi vršnjaci iz bogatijih obitelji provode podjednako vremena zureći u ekran smartfona.
Jedna stvar u kojoj Twenge ipak griješi je kada ovoj generaciji pripisuje naglašeni individualizam; u odnosu na prethodne generacije, tu se ipak prije može govoriti o izraženom padu. Na to ukazuju svi zaključci od Zuboff, kao što na popularniji i jasniji način otkriva – također epohalno značajan – prošlogodišnji dokumentarni film „Društvena dilema“ (The Social Dilemma, 2020).
Na kraju krajeva, na takav zaključak upućuje i skoro sve što iznosi sama Twenge. S druge strane, kod pripadnika iGen-a neprijeporan je svojevrsni osjećaj jednakosti, kao i odbacivanje tradicionalnih društvenih uloga – oba fenomena predstavljaju stanoviti otklon u odnosu na prethodne dvije generacije. No, te su devijacije relativne, s obzirom na rašireni osjećaj nesigurnosti i strah od financijskih problema – pritisak da se bude jedan od onih „have“, umjesto onih „have not“, čini se istodobno jačim nego ikada. Opsjednutost sigurnošću i strah od budućnosti – ekonomski individualistički motiviran i socijalno bitno ravnodušan – povezuje se tako s generacijskim odbacivanjem rodne i rasne nejednakosti; očit je ovdje dugoročni utjecaj politike identiteta koja zadnjih godina ubire svoje plodove na kampusima i šire.
S druge strane, iGen je
„predvodnik najgore krize duševnog zdravlja posljednjih desetljeća, sa stopama tinejdžerskih depresija i samoubojstava koje vrtoglavo rastu od 2011. naovamo.“
Ova nesigurnost otežava spomenute „individualističke“ težnje: dok se za prethodnih nekoliko generacija moglo ustanoviti ubrzan proces odrastanja,
„iGenovci odrastaju sporije: osamnaestogodišnjaci ponašaju se kao što su se ranije obično ponašali petnaestogodišnjaci, a trinaestogodišnjaci kao desetogodišnjaci. Tinejdžeri su fizički sigurniji nego ikada ranije; međutim, oni su i mentalno ranjiviji.“
Sve u svemu, na temelju dugotrajnih i opsežnih istraživanja – u koja je bilo uključeno jedanaest milijuna Amerikanaca, kroz više od pola stoljeća – Twenge je identificirala deset važnih trendova koji oblikuju iGen – a preko njih, u konačnici, i sve ostale. Ove trendove znanstvenica je nazvala američki pragmatično, na kratak i jasan način:
„Bez žurbe (In No Hurry – produžetak djetinjstva u adolescenciju); internet (koliko vremena oni zapravo provode na svojim telefonima – i što je drugo zamijenjeno time); ne više osobno (In person no more – opadanje društvenih interakcija uživo); nesigurni (nagli rast psihičkih zdravstvenih problema); nereligiozni (pad religioznosti); odvojeni, ali ne suštinski (zanimanje za sigurnost i opadanje civilnog sudjelovanja); nesigurni glede dohotka (novi stavovi prema radu); neodređeni (novi stavovi prema seksu, odnosima, i djeci); inkluzivni (prihvaćanje, jednakost, debate o slobodi govora); i neovisni (njihovi politički nazori).“
Ono što Twenge kao znanstvenica jasno uočava je upadljiva razlika između sporih i postupnih promjena koje su kod Generacije X i Milenijalaca sazrijevale tek nakon desetljeća ili dva – i promjene koja je nastupila oko fatalne 2012. godine. Tada je primijetila „nagle promjene“ u ponašanju i emocionalnim stanjima tinejdžera:
„Odjednom, linije grafikona izgledale su kao strme planine – nagle padine izbrisale su stečevine više desetljeća u samo par godina; nakon godina postupnih nagiba ili udubina, strme litice iznenada su dovele osobine do najviših vrhunaca ikada. U svim mojim analizama generacijskih podataka – neke od njih sežu sve do 1930-ih – nikada nisam vidjela ništa slično.“
Twenge dalje kaže kako je idućih par godina uzalud očekivala zaustavljanje trendova, no oni su samo nastavili rasti, rađajući nove i neočekivane trendove. Pri otkrivanju uzroka golemih promjena, nametnuo se jedan više negoli jasan zaključak:
„Onda mi je sinulo: 2011. na 2012. godinu većina Amerikanaca počela je koristiti svoje mobitele s pristupom internetu, popularno poznate kao smartfone. Proizvod ove iznenadne promjene je iGen“.
Kako procjenjuje Twenge, „razlike između generacija upadljive su i veće nego ikada“. Dok je u prethodne dvije generacije izražena usmjerenost prema vlastitome ja nauštrb društvenih pravila i odgovornosti, iGen je svojim druženjem sa smartfonom napravio jasnu, široku i otvorenu razliku s obzirom na način provođenja vremena. To znači da se životna iskustva – i to počevši od razine svakodnevnice – „radikalno razlikuju od njihovih prethodnika“. Tako velike generacijske promjene imaju i velike i dalekosežne posljedice, no svijest o svemu tome gotovo da i ne postoji. Internet se uglavnom promatra i prihvaća kao prirodna činjenica; u tome je snaga ideologije… Posebno je zanimljiva razlika u odnosu na Milenijalce:
„Vratolomna brzina tehnoloških promjena proizvela je iznenađujuće veliku prazninu između onih rođenih 1980-ih, i onih koji su započeli svoj život 1990-ih.“
Adolescenti su početkom ovog stoljeća pri sastavljanju sms poruka morali više puta pritisnuti istu tipku na svojem telefonu, dok je „surfanje“ u golemoj većini slučajeva podrazumijevalo sjedeći položaj ispred stolnog računala. No, već uvođenjem iPhone-a 2007. godine to se naglo i nezaustavljivo počelo mijenjati:
„iGeneracija je prva generacija koja je ušla u adolescenciju zajedno sa smartfonom u svojoj ruci – to je potpuna razlika sa širokim spektrom posljedica.“
Pored prethodno spomenutih tehnoloških prijelomnica koje se preklapaju s formiranjem iGeneracije, osobito je važna ona iz 2006. godine. Naime, tada se Facebook otvorio za sve od trinaest godina pa nadalje, što znači da su oni rođeni počevši od 1993. imali priliku čitavu svoju adolescenciju živjeti i na društvenim mrežama. Podatci prikupljeni istraživanjima to su jasno indicirali od 2011. pa nadalje. Twenge prognozira da su posljednji pripadnici iGeneracije rođeni negdje između 2009. i 2015. godine. Prema tome, zadnji od njih trebali bi završiti srednju školu 2030. godine. Naravno, uz dužno upozorenje da sve to ovisi o razvoju tehnologije, a naročito o sposobnosti potonje da mijenja život mladih.
Primjerice, iGen tinejdžeri – ponovno, u usporedbi sa svojim prethodnicima – rjeđe izlaze vani bez roditelja, rjeđe i kasnije „hodaju“ i stupaju u spolne odnose. Rjeđe i kasnije dolaze do vozačke dozvole, a isto vrijedi i za zapošljavanje i konzumaciju alkohola. Naravno, ne navodimo sve zaključke istraživanja isključivo kao nešto negativno ili pozitivno. No, upravo navedeni indikatori čine prepoznatljivu razliku između ponašanja odraslih i djece.
Prosječna većina isprobavala je te stvari tijekom prijelaza iz djetinjstva u odraslu dob. Činjenica je da statistika ukazuje na prosječno manju vjerojatnost da će srednjoškolci iGeneracije iskusiti ove adolescentske prekretnice, čiji je smisao bitno povezan i s buntom, stjecanjem neovisnosti, i postupnim osamostaljivanjem od roditelja:
„Bilo to dobro ili loše, tinejdžeri iGeneracije ne žure se odrasti.“
Ruku na srce, priča o sporom odrastanju počela je još 1990-ih, s mlađim odraslim pripadnicima Generacije X. Oni su počeli odlagati tradicionalne prijelomnice poput stupanja u brak, roditeljstva, i stalnog zaposlenja. No, kako tvrdi Twenge, pripadnici ove generacije nisu se razlikovali od Boomera glede vožnje automobila, ispijanja alkohola, stupanja u veze – čak su prosječno još ranije stupali u spolne odnose (što je popraćeno i učestalijim tinejdžerskim trudnoćama kod GenX-era). Ako su oni bitno produžili adolescenciju, potonja se počela polako skraćivati s Milenijalcima – da bi se s iGeneracijom taj trend neviđeno ubrzao. No, ovo skraćenje odvija se u pravcu produljenja djetinjstva, pa se
„tinejdžeri tretiraju više kao djeca, manje su neovisni, i zaštićeniji su od strane roditelja nego što su nekad bili.“
Sve u svemu, usporila se čitava putanja prijelaza od djetinjstva prema odrasloj dobi. To ne znači da se tinejdžeri i adolescenti danas nužno ponašaju nezrelo, već više to da su skloniji odlagati niz aktivnosti tipičnih za odrasle.
„Adolescencija je danas produženje djetinjstva, radije negoli odrastanje“.
Ipak, najupadljiviji porast kod iGeneracije je onaj koji se odnosi na vrijeme posvećeno online aktivnosti. Primjerice, 2015. godine osamnaestogodišnjaci su na internetu provodili dvostruko više vremena negoli njihovi vršnjaci iz 2006. Iako se radi o multitaskingu – dakle, ne o striktnoj fokusiranosti na internet – „šest sati dnevno je zapanjujuća količina vremena“. Na to se nadovezuje i bitno intenziviranje ranije započetog opadanja čitanja knjiga.
Konačno, u civilizaciji koja baš i ne zna za puno važnijih stvari od „potrage za srećom“ (pursuit of happiness, T. Jefferson), nije zanemariva ni „nova duševna zdravstvena kriza“ koja je zahvatila iGeneraciju. Ova konstatacija, potkrepljena brojnim istraživanjima kroz već duži niz godina, upadljivo proturječi online samopredstavljanju njenih pripadnica i pripadnika (Snapchat, Instagram). Čini se kako se od 2011. sve brže ispuhuje optimizam i samouvjerenost koji su (sociopsihološki mjereno, dakle u nekom prosjeku) karakterizirali Milenijalce.
Kako primjećuje Twenge, pop-kultura je to na svoj način predvidjela:
„tinejdžerski filmovi skreću od veselih komedija o srednjoškolskom partijanju (American Pie Superbad) prema pričama o mladim ljudima koji nastoje izboriti put kroz distopijske pejsaže (The Hunger Games, Divergent).“
Da kraj ne bi čitavom tekstu dao predznak skretanja u fantastiku, preporučujem da – ako već niste – napokon pogledate već spomenuti, prošlogodišnji Netflixov dokumentarac „Društvena dilema“.
[1] Navodi u ovom tekstu su prema izdanju: iGEN why todays super-connected kids are growing up less rebellious, more tolerant, less happy– and completely unprepared for adulthood (and what that means for the rest of us Atria Books, New York 2017., e-book.
[2] Podsjećamo na serijal u sedam nastavaka o Shoshani Zuboff i „kapitalizmu nadzora“ – poglavito zaokupljen problemima utjecaja društvenih mreža na mlade – objavljenom ranije na ovom blogu.