Kao što je najavljeno u prvom dijelu, sada nam valja slijediti Hanovu povijesnu analizu degeneracije demokratskog sustava u aktualno stanje „infokracije“. Pretpostavka je da dubinsku strukturu naše duhovno-povijesne situacije možemo nazrijeti jedino kroz povijesnu retrospektivu, odmatajući postupno faze propadanja – ili, kako bi to Heidegger mogao reći, listajući stranice progresivnog „zaborava bitka“ (Seinvergessenheit). Pritom ćemo, nastavljajući nit izlaganja iz prvoga dijela, započeti referirajući na Hanovu noviju knjigu: Infokracija: digitalizacija i kriza demokracije (2021.).[1]
U destrukciji demokratske javne sfere i diskurzivne racionalnosti – konkretnije, i misleće čitateljske publike bez koje obje ne možemo ni zamisliti – presudan je bio impakt elektronskih masmedija. Riječ je ponajprije o utjecaju televizije, i o posljedičnom stanju medijakracije. Podsjetimo ovdje, ilustracije radi, na Gandinijevu Videokraciju (2009.), o kojoj je na ovom blogu već bilo riječi. Kako primjećuje Han, e-masmediji posjeduju specifičnu „amfiteatarsku strukturu“ koja recipijente neumoljivo osuđuje na pasivnost. Prema Habermasu, takvi mediji hipnotički začaravaju pažnju publike, ukidajući na taj način njezinu distancu, nužnu za promišljenu reakciju. Publika je time dovedena u infantilni objekt skrbi, bez mogućnosti komentara i neslaganja; demokratskim rječnikom, ona ostaje bez prava glasa. Usprkos prodemokratskoj retorici, svijet kakav stvaraju masovni mediji ne samo da je suprotan javnoj sferi, već potonju k tome aktivno sabotira. Ako kritička diskusija tu nije uvijek svedena na puku razmjenu ukusa i preferencija, jedina je alternativa pasivno promatranje dijaloga intelektualaca zatvorenih u studiju – bio ovaj obavijen duhanskim dimom, kao u hladnoratovskom BBC-ju, ili pak ekološki osviješten i sanitariziran, kao u „Petom danu“. Ruku na srce, je li mogućnost komentiranja ispod videa objavljenog na nekoj društvenoj mreži uopće doprinos javnoj sferi, i utoliko znak napretka? U svakom slučaju, promjena se dogodila, i o njoj malo kasnije.
Među ranijim analizama medijakracije, logično je izdvojiti djelo jednoga sveučilišnog profesora iz domovine svih značajnijih inovacija u spomenutoj sferi. Knjiga Njujorčanina Neila Postmana Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in the Age of Show Business (1985.), u svoje je vrijeme recenzirana kao da pripada već 21. stoljeću, no prije će biti da novo stoljeće i nastanak Weba 2.0 nisu tek naglasili njezinu aktualnost, već ujedno ukazali i na neke relevantne razlike između tehnoloških i duhovno-povijesnih faza.
Iako sam Postman ne koristi ključnu riječ infotainment, upravo je on – svojim analizama utjecaja imperativa zabave na politiku, novinarstvo, obrazovanje i druge segmente sociokulturnog sustava – presudno oblikovao značenje pojma. Kako bilo, princip infotainmenta demokraciju pretvara u telekraciju, uvodeći time onu prvu u nešto sasvim novo i nepoznato; ipak, poznato je dovoljno toga da bismo situaciju mogli ocijeniti kao rađanje najdublje krize demokracije. Naime, za razliku od ranijih kriza, postaje sve jasnije da upravo ona sredstva koja bi trebala doprinijeti napretku demokracije u stvarnosti postaju svojom vlastitom svrhom. Više od toga, nove tehnologije komunikacije i nadzora ujedno postaju i krajnjom svrhom same demokracije, i utoliko njezini glavni neprijatelji.
Postmanovu poantu sažima priređivač njemačkog izdanja spomenute knjige,
„Business distrakcije poništava napore oko stjecanja znanja i dobrog opažanja. Posljedično svjedočimo ubrzanom propadanju ljudske sposobnosti rasuđivanja. Djelovanje distrakcije predstavlja jasnu prijetnju: ona ljude čini nezrelima, držeći ih u stanju nezrelosti. K tome razara društvene temelje demokracije. Zabavljamo se do smrti.“[2]
I Habermas i Postman primijetili su kako novinarstvo preuzima formu pričanja priče: story-telling. Američki profesor dodatno je analizirao utjecaj ove tendencije u području obrazovanja:
„Od svih neprijatelja televizijskog poučavanja, uključujući kontinuitet i problematiziranje, nijedan nije strašniji od izlaganja. Argumenti, hipoteze, rasprave, razlozi, opovrgavanja – ili bilo koji od tradicionalnih instrumenata obrazloženog diskursa – pretvaraju televiziju u radio, ili, još gore, u trećerazredne tiskovine. Stoga, televizijsko poučavanje uvijek ima oblik pripovijedanja (story-telling), vođenog kroz dinamične slike i podržanoga glazbom. To je jednako karakteristično za Star Trek kao i Kozmos … za reklame kao i za Novu. Na televiziji se neće predavati ništa što se ne može ujedno vizualizirati i smjestiti u kazališni kontekst.
Obrazovanje bez preduvjeta, problematiziranja i izlaganja, možemo ispravnije nazvati zabavom. A kad se uzme u obzir da osim spavanja nema aktivnosti koja američkoj mladeži oduzima više vremena od gledanja televizije, ne možemo izbjeći zaključak da se sada događa masovna preorijentacija odnosa prema nastavi. Što vodi do druge točke koju želim naglasiti: posljedice ove preorijentacije treba promatrati ne samo u svjetlu opadanja moći učionice, nego i – paradoksalno – u preoblikovanju učionice u mjesto gdje su i poučavanje i učenje zamišljeni kao vrlo zabavne aktivnosti.“[3]
Podsjetimo se, ta je tema već u više navrata problematizirana na ovom blogu. No, trenutno nas ipak više zanima medijsko zamagljivanje razlike između fikcije i stvarnosti u području političkog. Ovime se posebno bavio francuski autor Christian Salmon, u svojoj knjizi Storytelling, stroj za stvaranje priča i oblikovanje uma (2007.).[4] En passant, činjenica da na Wikipediji o ovom važnom autoru postoji isključivo stranica na njegovu materinjem jeziku, francuskom, ne govori samo o poteškoćama toga otvorenog izvora znanja, već i o strukturalnim problemima ovoga projekta, problemima koje zapravo dijeli sa svima drugima gargantuanskim projektima obilježenima dvojnim znakom globalizacije à la amerikanizacija.
Razumljivo, Salmon je svoju paradigmu novog narativnog poretka izgradio upravo na američkim primjerima; oni europski, naročito francuski, tu su – kao uostalom i u praktično svemu danas – tek da potvrde primat SAD-a. Salmon se osobito fokusirao na primjere iz američke politike – elem, na jednu perspektivu koja sebe ne može ili ne želi razlikovati od one globalne, i koja u najvećem dijelu Europe, i općenito na Zapadu, danas već prolazi kao neupitni i ultimativni okvir promišljanja svake moguće instance istinitosti. U članku „Američki stroj za objavljivanje priča“, objavljenom u Le Monde diplomatique godinu dana prije izlaska knjige, Salmon niže pregršt primjera koji sami po sebi pokazuju o čemu se radi. Izdvojit ću ovom prilikom tek nekoliko.
Kako pokazuje Salmonova detaljna analiza, story-telling je definitivno zavladao devedesetih, u vrijeme dolaska Billa Clintona na mjesto predsjednika. James Carville, jedan od ključnih stratega demokratske izborne pobjede 1992. godine, izjavio je kasnije sljedeće:
„Mislim da bismo mogli izabrati ma kojeg holivudskog glumca pod uvjetom da ima priču, priču koja ljudima govori što je ova zemlja i kako je on vidi.“[5]
Dodajmo: uostalom, tako i priliči Clintonu, koji je uspješno zajahao na valu angry lijevog populizma, sve da bi kasnije šaptom pao pred savjetima Wall Street mahera Allana Greenspana i Roberta Rubina, i započeo val ultraliberalne deregulacije banaka bez presedana.[6] Ovu sudbonosnu provalu beskarakterne slabosti, koja je svejedno javnosti predstavljena kao spoj neoliberalnih vrlina fleksibilnosti i proaktivnosti, u dokumentarnom filmskom formatu obradio je Adam Curtis, u epizodi BBC serijala The Trap (2007.), koja je u cijelosti dostupna na Youtube. A što se tiče vjerodostojnosti Carvilleova angažmana na progresivnim promjenama, spomenimo samo da je taj skupi konzultant svoje skillove unovčio dijeleći savjete desničarskim latinoameričkim državnicima, koji su redom provodili politiku protivnu interesima većine stanovništva – vjerojatno zahvaljujući tome što je odgovarala kompradorskim elitama povezanim s američkim lobijima i korporacijama.
„Anđeosku“ narav Demokratske stranke isti je Carville u vrijeme prve Clintonove pobjede opisao sljedećim riječima:
„Republikanci kažu: ‘Mi ćemo vas zaštititi od teheranskih terorista i holivudskih intelektualaca.’ Mi, pak, kažemo: ‘Mi se zalažemo za čisti zrak, za bolje škole i za bolju zdravstvenu zaštitu.’ Oni pričaju priču, mi recitiramo litaniju.“[7]
Ipak, storytelling paradigma leadershipa ušla je u američku politiku na velika vrata još početkom osamdesetih, s filmskim i televizijskim licem republikanskog predsjednika Ronalda Reagana, kada holivudske „priče“ istiskuju racionalne argumente i činjenice. Dva tjedna prije negoli je najavio raketni obrambeni sustav (SDI) koji je trebao zaštititi američko nebo od sovjetskih ICBM projektila – popularno nazivan Star Wars Program, što je čak natjeralo Georgea Lucasa da tuži glumca-predsjednika za krađu imena slavne filmske franšize – Reagan je 8. ožujka 1983. godine, pred Nacionalnom udrugom evangelika (NAE) u Orlandu na Floridi, održao jedan od svojih najslavnijih eshatoloških govora, u kojem je poručio sljedeće:
„[P]otičem vas da se u vašim raspravama o prijedlozima za zamrzavanje nuklearnog oružja čuvate iskušenja ponosa – iskušenja da se bezbrižno proglasite kako ste iznad svega, i da obje strane proglasite jednako krivima, da zanemarite povijesne činjenice i agresivne pobude zlog carstva, da jednostavno nazovete utrku u naoružanju golemim nesporazumom i time se povučete iz borbe između pravog i krivog, i dobra i zla.“
U relativno pomirljivijem tonu koji omogućuje Gorbačovljevo popuštanje, Reaganova holivudska inspiracija doseže vrhunac pred UN-om 1987. godine:
„Možda nam treba neka vanjska univerzalna prijetnja da bismo prepoznali ovu zajedničku povezanost. Povremeno pomislim koliko bi brzo naše razlike širom svijeta nestale kad bi bili suočeni s prijetnjom od strane izvanzemaljaca.”
Predsjednikovu demonizaciju nikaragvanske sandinističke revolucije – tijekom kojeg je CIA, pomažući kontrase, bila upletena u neke krajnje mutne poslove s drogom na američkom tlu, koji su kasnije svim silama zataškavani – jedan je poznati američki politolog ocijenio ovako:
Ali čak i da je empirijska istinitost Reaganova govora bila veća od nule, to nekako nije bilo bitno, jer je govor nastanjivao sasvim drugu domenu od one u kojoj su ga novinari pokušavali pozvati na odgovornost. Princip frakturirane realnosti mogao je supostojati s tim govorom, jer su oboje djelovali na različitim razinama. Poput ranijih demonologa, predsjednik Reagan uzdizao se iznad stvarnosti. Njegove karte, slike i vizionarski pogled na svijet, prikazani na televizijskom ekranu, zamijenili svijet za koji su tvrdili da ga predstavljaju. [8]
Opet, neprijeporno je tek s Clintonom storytelling organizirano okupirao Bijelu kuću – riječ je o čitavoj postrojbi sastavljenoj od PR savjetnika i holivudskih scenarista. Clintonovu političku filozofiju zaokružuju prve i zadnje rečenice njegovih memoara naslovljenih Moj život:
„Od ujaka Buddyja naučio sam da svatko od nas ima priču…“.
„Jesam li napisao značajnu knjigu? Tko zna? U svakom slučaju, siguran sam da je riječ o dobroj priči.“
Kako bilo, predsjednički storytelling dosegnuo je nove vrhunce s Clintonovim nasljednikom. Tijekom predstavljanja svojeg kabineta početkom 2001. godine, George W. Bush je – u govoru koji je trajao tek par minuta – spomenuo riječ story ni manje ni više od deset puta! Predstavljanje je započelo najavom:
„Svaka osoba ima svoju vlastitu priču koja je jedinstvena, i sve ove priče pričaju što Amerika može i mora biti.“
Predstavljanje Colina Powella kao državnog tajnika začinjeno je frazom: „a great American story“. Za ministra prometa komentirao je: „I love his story“. Sve je pak zaključio sljedećim riječima:
„Svatko ima svoje mjesto u ovoj dugoj priči, priči koju ćemo mi nastaviti, ali čiji kraj nećemo doživjeti. The story goes on…“
Upadljiv je i slučaj kada je tijekom iznenadnog posjeta Afganistanu 2006. godine, pred novinarima – u razgovoru koji je trajao samo nekoliko minuta – dva puta ponovio istu frazu:
„We like stories, and expect stories, of young girls going to school in Afganistan.“
Skrivenu filozofiju američkog predsjedničkog stroja za izmišljanje priča, javnosti je 2004. godine otkrio poznati novinar i publicist Ron Suskind, specijaliziran upravo za komunikacijsko djelovanje Bijele kuće. On je u The New York Times-u posvjedočio o razgovoru koji je dvije godine ranije vodio s istaknutim savjetnikom Busha mlađega. Advisor je tom prilikom Suskinda s visine svrstao u „reality-based community“, koju je pak definirao kao zajednicu ljudi „koji vjeruju da rješenja nastaju na temelju „razboritog proučavanja raspoznatljive stvarnosti“. Nakon što se novinar pokušao pozvati na načela prosvjetiteljstva poput empirizma, savjetnik je naglo odrezao:
„To više nije način na koji svijet funkcionira… Mi smo sada imperij, i kada djelujemo, mi stvaramo našu vlastitu realnost. I dok ti budeš istraživao tu stvarnost – razborito, kao što već hoćeš – mi ćemo ponovno djelovati, kreirajući druge nove stvarnosti, koje ćeš ti opet proučavati, i tako će se stvari razjašnjavati. Mi smo akteri povijesti… a ti, svi vi, ostat ćete samo proučavati ono što mi radimo.“[9]
Also sprach Karl Rove, par mjeseci prije početka Iračkog rata (Operation Iraqi Freedom). Kako primjećuje Salmon, zvuči kao da dolazi iz kazališta, a ne iz Bijele kuće. S one strane naslijeđenih podjela – idealisti vs. pragmatisti, moralisti vs. realisti, pacifisti vs. ratni huškači itd. – Rove iznosi jedan radikalno novi koncept odnosa između politike i stvarnosti. Roveovo napuštanje realizma u ime kreativnosti Salmon imenuje na paradoksalan način: „realpolitika fikcije“.
Podsjeća to na riječi još jednoga PR konzultanta, Josha W. Rendona – specijaliziranog za projekte CIA-e i Pentagona vezane uz Irak – izrečene još 1996. godine pred publikom sastavljenom od kadeta američkog ratnog zrakoplovstva:
„Ja nisam strateg nacionalne sigurnosti ni vojni taktičar… Ja sam političar, osoba koja koristi komunikaciju kako bi ispunila ciljeve javne ili korporativne politike. U stvari, ja sam informacijski ratnik i menadžer percepcije.“[10]
Rendon je zatim upitao kadete što misle
„kako su ljudi iz Kuwaita – nakon što su bili taocima sedam dugih i bolnih mjeseci – uspjeli uhvatiti u ruke američke zastave, i kad smo već kod toga, i zastave drugih koalicijskih zemalja?“
Nakon teatralne pauze, sam je odgovorio:
„Dakle, sada znate odgovor. To je tada bio jedan od mojih poslova.“
PSYOP doktrina američkih zračnih snaga perception management inače definira kao „
djelovanja radi priopćavanja ili nijekanja selektiranih informacija i indikatora pred stranim publikama, a kako bi se utjecalo na njihove emocije, motive i objektivno prosuđivanje… Na različite načine, menadžement percepcije kombinira projekciju istine, sigurnost operacija, skrivenost, obmanjivanje…“[11]
O ranim indikatorima potencijala za obavljanje sličnih poslova, svjedoči epizoda iz 1970. godine, kada je devetnaestogodišnji Rove pokušao minirati izbornu kampanju demokrata Alana J. Dixona, tako što je ukrao tisuću papira s pečatom kampanje, i na njima otisnuo lažne flajere koji su posjetitelje rock koncerata i stanare skloništa za beskućnike pozivali na politički miting, obećavajući „besplatno pivo, besplatnu hranu, djevojke i i dobru zabavu bez naknade“.
Vratimo se još malo na „kreativne“ aspekte pripreme Operacije iračka sloboda. U postrojbe na terenu ubačeno je petsto embedded novinara, milijun dolara uloženo je u press room glavnog stožera smještenog u Kataru, pri čemu je scenografiju dizajnirao lik koji je radio za Disney, MGM i Good Morning America, a već se potvrdio i kao dizajner predsjedničkih govora u eri Buša mlađega. No, kudikamo je neobičniji angažman Davida Blainea u dizajnu interijera; mađioničar je vjerojatno naplatio svoje iluzionističke specijalne efekte.
Jedan od najupečatljivijih TV nastupa tijekom Iračkog rata bio je govor održan 1. svibnja 2003. godine na nosaču zrakoplova Abraham Lincoln, a čitavu je koreografiju režirao Scott Sforza, raniji producent ABC televizije, koji se prethodno već potvrdio u suradnji s republikanskim stožerima. Prethodno je predsjednik sletio na palubu u lovcu prigodno nazvanom Navy One, s natpisom „George Bush, Commander-in-Chief“.
U punom letačkom odijelu i sa skafanderom pod rukom, Dubya je morao podsjetiti na pilota iz Top Guna – uspješnice iz zadnjeg razdoblja hladnog rata, i jednoga od poznatijih simbola trijumfalističke ideologije amerikanizma. Podsjetimo se, usput, kako iza oba Top Guna stoji Jerry Bruckheimer, producent sa solidnom poviješću suradnje s Pentagonom, u što spada i TV reality Profiles from the Front Line o ratu u Afganistanu (dio onoga što je poznato i kao Operation Enduring Freedom). Iz lavine oduševljenih komentara, Salmon izdvaja onaj kazališnog kritičara The New York Timesa, koji je ovu televizijsku reportažu nazvao fantastičnom, poput kazališta. Primjer efektnog staginga iz te ere može biti i Bushev govor na prvu obljetnicu 11. rujna, važan u pripremi javnosti za predstojeći napad na Irak. Sforza je tom prilikom osvijetlio Kip slobode, i podesio kamere tako da se u predsjednikovoj pozadini jasno ističe simbol vrijednosti po kojoj su nazvane ključne vojne operacije tijekom dvodesetljetnoga Rata protiv terorizma.
…
Naravno, Salmonova pozicija nije ona infantilnog divljenja vulgarnom iskazivanju moći, već nadasve intelektualna i kritička. Što se iračke priče i Roveove „kreativnosti“ tiče, nije se teško složiti s jednim američkom profesorom koji je potonju nazvao „strategijom Šeherezade“: pričanje fantastičnih i zadivljujućih priča nije drugo nego pokušaj da „kralj“ (u ovom slučaju američki građanin kojemu barem teorijski pripada vlast) zaboravi sve o toj destruktivnoj politici. Operaciju omogućuje opća nesigurnost tih građana koji osjećaju da njihovi vlastiti životi vrtoglavo izmiču kontroli. Kreatori poput Rovea igraju na staru kartu apokaliptičko-ekscepcionalističkih fantazija koje prožimaju američki duh od rane kolonizacije u 17. stoljeću. To je framing američke i svjetske povijesti – ponavljamo, pobornici teško razlikuju te dvije dimenzije – u apstraktnim terminima borbe dobra protiv zla. Kao i ostali simpatizeri demokrata, Chernus tu prepoznaje insceniranje moralne drame prema modelu „republikanska moralna jasnoća nasuprot demokratske moralne konfuzije“. No, ako se samo malo bolje pogleda, na svakog real man Johna Waynea i Reagana ili Busha, dolaze ništa manje militaristički nastrojeni Tom Hanks, Obama ili Biden. „Princip je isti, sve su ostalo nijanse.“ I to koliko god potonji obrazovaniji, liberalniji ili sekularniji bili.Opet, protestantska eshatologija i konzervativni moralizam republikanaca nešto se efektnije sljubljuju s neokonzervativnim globalističkim imperijalizmom; s više stila, točnije: na old school način, samo to želim reći. Anđeoska vrlina pokreta kojom jedna Hillary Rodham Clinton (famous quote: We came, we saw, he died)[12] baca u koš deplorablese – kao da to nije to, I reckon. Možda sam previše subjektivan, pa onako postmodernistički bolećivo, sud prepuštam estetskom dojmu. Evo kako lucidni Tomas Frank opisuje jedan predizborni skup Demokratske stranke te fatalne 2016. godine:
„[I]stinska tema okupljanja bila je kvaliteta koja odlikuje cijeli život Hillary Clinton još od njezina djetinjstva: krepost. Gorljiva i ustrajna krepost; ponosna i nepatvorena krepost; nepogrešiva i tako nadnaravno anđeoska da nitko ne može ni sanjati da će joj biti ravan. Ti koji su tada šetali pozornicom Wells Fargo Centra, najbolji su ljudi – to je poruka koja je dominirala konvencijom u Philadelphiji. Bolji ljudi od onih republikanskih monstruma, to se podrazumijeva, no također i naprosto najbolji. To je jedna tako čestita ljudska kasta da je nemoguće ne primijetiti kako su predodređeni za vladanje…
Kruna dugotrajne predstave je Hillary Clinton koja konačno izlazi na pozornicu, potpuno odjevena u bijelo te prosipa po slušateljima niz potresnih klišeja. Dubina banalnosti u više navrata izaziva ovacije. Nacija stoji pred vrlo ozbiljnim izazovom, najavljuje govornica, pred ‘trenutkom istine’. Da, ‘zajedništvo’ (togetherness) Amerike je ugroženo. ‘Moćne sile prijete da će nas udaljiti jedne od drugih. Moramo odlučiti želimo li svi zajedno raditi kako bismo mogli zajedno rasti. …
Ako je publika u Philadelphiji tada primijetila nesklad između problema i rješenja, nije to dala naslutiti – možda zato što, baš kao i govornica, zna da odlučujući faktor nije srednja klasa u opadanju. Ne, prava linija demarkacije između dvije političke formacije ukazuje na nešto puno važnije: na jaz između dobra i zla. Dobri su u jednoj, a zli u drugoj stranci.
Jer za demokrate dobrota nipošto nije sekundarna osobina; ona je principijelno pitanje. Na izborima 2016. godine sukobljavaju se vrlina i vulgarnost.“[13]
Toliko o demokratskom moralizmu.
U svakom slučaju, Chernus ne griješi kada ovako postavlja stvar:
„Glavni cilj rata protiv terorizma nije spriječiti antiameričke napade. Glavni cilj je pružiti Amerikancima globalnu arenu u kojoj mogu pokazati svoju moralnu snagu, svoju privrženost trajnim moralnim vrijednostima, i svoju sposobnost da zaustave vrtlog promjena. Kako bi sve to dokazali, Amerikancima treba borba protiv grijeha, zla i moralne slabosti; oni trebaju čudovišta koja će razoriti. Stoga smisao rata nije pobijediti. Naprotiv, on je u nastavljanju vječne borbe protiv čudovišta.”[14]
U ovom citatu autor ne ograničava američke imperijalističke ambicije tek na republikanski tabor, i stoga je upravo to vrijedilo citirati.
S druge strane, ne bi li među Europljanima trebali tražiti najbolje kritičare amerikanizma? Koliko god su – kao što to primjećuje Jean Baudrillard – njihova „kulturna antitijela stekla imunodeficijentnost, i ne mogu se oduprijeti virusu“ koji dolazi s druge strane oceana. Teško da je netko bolje razumije duh Amerike od ovoga nepriznatog herezijarha postmoderne:
„Poput primitivnih društava iz prošlosti, Amerika nema prošlost. Nema svoje ‘područje predaka’ – ne mislimo pod time na zemlju, već simbolički teren – koje je nakupilo stoljeća značenja i odnjegovalo principe istinitosti. Ukratko, Amerika nema korijene osim u budućnosti, i stoga ona nije ništa osim onoga što sama zamišlja. Ona je neprestana simulacija. Amerika nema drugoga konteksta osim onoga što ona konkretno jest. S povijesnog stajališta, Amerika je bestežinska…
Poput primitivnih društava, Amerika prvenstveno živi u prirodi i nesvjesnom carstvu mitova i simbola. Amerika je samo priroda i artificijelnost, prostor plus duh fikcije. Nema samorefleksivne, sebe-zrcaleće, civilizirajuće razine nesretne svijesti, koja dolazi s poviješću i koja postavlja distancu između simboličkog i stvarnog. Taj nedostatak distance, i nedostatak sposobnosti za ironičnu refleksiju, objašnjavaju američku naivnost i njezine primitivne kvalitete. Bez znanja ironije, imaginarno i stvarno bivaju stopljeni i nerazlučivi. Disneyland je autentičan! Televizija i filmovi su stvarni! Amerika je stvorila idealan svijet ni iz čega, i posvetila ga je u kinu.“[15]
Uostalom, potpuno je očekivano i logično da Salmon na početku svoje knjige zahvaljuje Baudrillardu na „ohrabrenju i zanimanju“ koje je pokazao za istraživanje o storytellingu.
…
„Bezbrojne su priče svijeta. Narativ je nadasve nevjerojatna raznolikost žanrova, raspoređenih između različitih tvari – kao da je bilo koji materijal prikladan za primanje ljudskih priča…
Pod ovom gotovo beskonačnom raznolikošću oblika, narativ je prisutan u svakome dobu, na svakome mjestu, u svakome društvu; počinje sa samom poviješću čovječanstva, i nigdje ne postoji – niti je postojao – narod bez narativa. Sve klase i sve ljudske skupine imaju svoju pripovijest, u kojoj vrlo često uživaju ljudi vrlo različitih, pa čak i suprotstavljenih kulturnih pozadina. Bez da mari za podjelu između dobre i loše književnosti, narativ je internacionalan, transhistorijski, i transkulturalan: on je jednostavno tu, kao i sam život.
Moramo li iz ove univerzalnosti zaključiti da je narativ beznačajan?“[16]
Tako o narativu piše Roland Barthes, također preko poststrukturalizma uvučen u sam vrtlog raznih teorijskih obrata koji labavo povezuju epohu postmoderne. Narativistički je pristup svoje prve pobjede neprijeporno izvojevao na području humanistike. Podsjetimo se, u kontinentalnoj filozofiji prvo se dogodio „lingvistički obrat“ na tragu strukturalne lingvistike Ferdinanda de Saussurea, i sazrio u francuskom poststrukturalizmu. Teorija povijesti po kojoj primarnu pažnju treba posvetiti jezičnim, narativnim i metaforičkim obilježjima historiografije, brzo je izašla iz užih francuskih okvira (Rorty, White, Ankersmith i dr.).[17] U kontekstu analitičke filozofske tradicije, uloga je lingvističkog obrata toliko prominentna, da je taj obrat moguće poistovjetiti s rođenjem narečene tradicije. Kroz „obrat“ Richarda Rortyja prema kontinentalnoj tradiciji, i zaslugom antologija koje je uredio – Lingvistički obrat (1967.) i Filozofija u historiji (1985.) – dvije su se tradicije nekako povezale i činilo se da je stvar krajnje ozbiljna. U međuvremenu, zaslugom Tzvetana Todorova krštena je i naratologija, kao posebna znanost o pripovijednom tekstu, čija je osnovna premisa da pripovijedanje nije tek obilježje književnosti.
Ipak, jesu li Barthes i ekipa mogli predvidjeti da će jednoga dana svijetom zavladati storytelleri poput gore spomenutih američkih predsjednika, kojima će riječ „priča“ služiti poput magičnog ingredijenta koji svakoj šupljoj frazi podaruje smisao – toliko da izvan „priče“ kao da smisla nema, ni ne može biti? Koliko nam sličnih, samo small-scale verzija ove američke priče svakodnevno prodaje svoje priče? Nije tu riječ samo o politici. „Priča“ se iz humanistike do osamdesetih već prelila u društvene znanosti, tako da se o ekonomiji odavno priča kao o narativnoj disciplini. U tom se desetljeću u SAD-u razvio storytelling management, da bi do početka novog stoljeća ta škola praktično zavladala korporacijama kao što su Disney, McDonald’s, Coca Cola, Microsoft, Nike itd. Znakovito je pritom da je George W. Bush prvi američki predsjednik koji je završio business school. No, trijumf storytellinga ne ograničava se samo na političku komunikaciju, novinarstvo, upravljanje tvrtkom, trgovinu ili marketing. Kako zaključuje Salmon, storytelling se posvuda toliko nametnuo da je „postao paradigma kulturne revolucije kapitalizma“. Riječ je o novome evanđelju koje svim diskurzivnim oblicima nameće narativnu formu – povjesničarima, pravnicima, liječnicima, psiholozima, trenerima, nastavnicima… Čak i fizičarima, kojima dobra priča može presudno pomoći u financiranju istraživačkih projekata. Naravno da i američka vojska ne ostaje bez odgovora, pa ICT i DARPA rade na spajanju storytellinga i umjetne inteligencije u ratnom kontekstu. U opću tendenciju uklapaju se i sve popularnije TV serije, koje sve više utječu na shvaćanja i živote ljudi, i to najvećim dijelom neovisno o njihovu obrazovanju i statusu.
…
Dopustimo napokon sebi duboku sumnju u cijelu tu priču. Ne bi li se sva ta buka mogla objasniti dobrom staromodnom riječju manipulacija? Ako svatko gura svoju priču, znači li to da ćemo se odlučiti za onu koja je najblještavija, najglasnija, i stalno se vrti? Ili ćemo, što je teže, odabrati onu najsmisleniju? Ta storytelling je odavno postao konkurencija logici i zdravom razumu u svim područjima. Kao framing same stvarnosti, može poput mreže, filtera ili mrene zarobiti slobodnu volju, zatamniti činjenice i stišati racionalne argumente. Uvjerljiva propaganda zna kako stvoriti i modificirati naše „najautentičnije“ želje i sjećanja, sve kako bi uživali zavaravajući se našim „vlastitim“ pričama. S druge strane, kako „dobra priča“ u pravilu podrazumijeva pojednostavljivanje i rezanje „suvišnih“ dijelova, izostavljanjem kontradikcija, nijansi i kompleksnosti vjerojatno nećemo postati pametniji, već radije ovce koje se lakše daju ošišati. Storytelling management je samo jedan – iako žešći – primjer instrumentalizacije narativnosti poradi širenja kontrole, jer čitava stvar sa storytellingom funkcionira tako da subjekti (zaposlenici, kupci, korisnici itd.) igraju ulogu svojevrsnih zamoraca u eksperimentalnom protokolu s fleksibilnim granicama, bez ugovora koji bi omogućio razlikovanje stvarnosti i fikcije. No, i sa estetičke strane, storytelling kao oruđe standardizacije i kontrole može predstavljati samo kontra-kreativnost; dakle, destruktivnost skrivenu iza lažnog stila (fake).
Izgleda da su akademska dostignuća na polju naratologije zbog sveprisutnosti „narativnosti“ izgubila svoj kreativni potencijal, postala trivijalnima, i, u konačnici, beskorisna. Televizija je medijska tehnologija koja je storytelling razvila do maksimuma, i teško da je bilo koja druga tehnologija tu dostiže. Iako, ni drugi vidovi digitalnog storytellinga poput podcastova, društvenih mreža i blogova nisu za baciti. Na kraju krajeva, tu je i famozni ChatGPT, čije priče uopće nisu za podcijeniti. Svi ti screenovi posvuda i 24/7 tvore narativnu mrežu kojoj nije teško uloviti naše vrijeme i naše snove, filtrirati ono što vidimo i čujemo kao svijet oko sebe, stimulirati po potrebi odgovarajuću emociju, pogurnuti nas u potrebnom pravcu.
Kao što primjećuje Salmon, storytelling ide u suprotnom pravcu od velikih priča kojima su nas Homer, Sofoklo, Tolstoj i Shakespeare uvodili u univerzalnu mudrost niza generacija. Naime, storytelling
„prikačuje umjetne narative na stvarnost, blokira razmjene i zasićuje simbolički prostor sa svojim serijama i pričama. Ne govori o prošlom iskustvu. Oblikuje ponašanja i kanalizira tokove emocija… [U]spostavlja narativne sustave koji navode pojedince da se poistovjećuju s modelima i konformiraju protokolima.“[18]
Što je to drugo nego manipulacija sviješću?
Drugim riječima, ovaj esej, koji upravo privodimo kraju, priča o tome kako je mašta oteta od strane politike, biznisa, medija i ukupnog svijeta spektakla. Prevedemo li onu Heideggerovu „Samo nas još jedan Bog može spasiti“ u svijet superheroja mojega genijalnog imenjaka Alana Moorea, samo nas još Prometeja – božica, ili živo utjelovljenje mašte – može spasiti.
Umijeće pričanja priče je u konačnici sredstvo laganja i kontrole nad javnošću, a little guy koji uživa u pričama obično ne zna da tek igra sporednu, zamjenjivu, i potrošnu ulogu u nečijoj tuđoj priči. U storytelling industriju – bolje reći, u storytelling complex – uključeno je bezbroj eksperata i tehničara koji su ovom unosnom poslu posvetili svoje karijere.
…
Pomalo smo skrenuli s glavne teme – uloge televizije u procesu degeneracije demokracije u aktualno stanje infokracije. Nekome se sadržaj ovog dijela može učiniti zastarjelim, nedovoljno aktualnim. No, možda upravo u tome leži kvaliteta. Nemoguće je ne primijetiti da je televizija (MSM) još uvijek kudikamo jača od svih alternativnih medija uzetih zajedno. U svakom slučaju, idući nastavak bit će posvećen primarno kritikom televizije, ponajviše na temelju teorijskih radova filozofa, sociologa i samih medijskih aktera.
Byung-Chul Hanova teza po kojoj je „medijakracija također i teatrokracija“ – „politika svedena na seriju insceniranih događaja u masmedijima“ – bitno se slaže sa Salmonovim istraživanjem. Koje nove metamorfoze storytelling doživljava nakon dolaska Baracka Obame i eksplozije društvenih mreža, preostaje za zadnji planirani nastavak ovog serijala, koji se trenutno nalazi na svojoj sredini.
[1] I u ovome drugom nastavku, svi Hanovi navodi slijede izdanje: B.-C. Han, Infocracy: Digitalization and the Crisis of Democracy, engleski prijevod Daniel Steuer, Polity Press, Cambridge i Medford 2022.
[2] Navod prema: ibid.
[3] Neil Postman, Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in the Age of Show Business, Penguin Books, 1986., str. 148.
[4] C. Salmon, Storytelling: Bewitching the Modern Mind, Verso, engleski prijevod D. Macey, London i New York 2017.
[5] Navod prema: C. Salmon, „Američki stroj za izmišljanje priča“, u: Le Monde diplomatique 11 (2006), str. 16.
[6] Vidi John R. MacArthur, „Sve laži Hillary Clinton“, u: Le Monde diplomatique 44 (2016), str. 6.
[7] C. Salmon, „Američki stroj za izmišljanje priča“, str. 16.
[8] M. Rogin, Michael Paul Rogin: Derangement and Liberalism, A. Cole i G. Shulman (ur.), Abingdon i New York 2019., str. 19.
[9] Navod prema: Salmon, „Scheherazade in the White House“, https://mondediplo.com/2008/01/04scheherazade
[10] Navod prema: Sheldon Rampton i John Stauber, Weapons of Mass Deception: The Uses of Propaganda in Bush’s War on Iraq, Jeremy P. Tarcher/Penguin, New York 2003., str. 5.
[11] Ibid., str. 5-6.
[12] Vidi John R. MacArthur, „Sve laži Hillary Clinton“, ulomak „Uvijek spremna za rat“, str. 6-7.
[13] Thomas Frank, „Milijarder s ‘plavim ovratnikom’ protiv ‘kreposne bogorodice’“, u: Le Monde diplomatique 45 (2016), str. 7-8.
[14] Ira Chernus, Monsters to Destroy: The Neoconservative War on Terror and Sin, Routledge, Abingdon i New York 2016., epub, „Preface“.
[15] J. Baudrillard, „After Utopia: The Primitive Society of the Future: Interview with Nathan Gardels“, u: J. Baudrillard, From Hyperreality to Disappearance: Uncollected Interviews, ur. Richard G. Smith i David B. Clarke, Edinburgh University Press, 2015., str. 24.
[16] Roland Barthes, „Introduction to the Structural Analysis of Narratives“, u: R. Barthes, Image, Music, Text, engleski prijevod Stephen Heath, Fontana, London 1977., str. 79.
[17] Vidi Alen Tafra, Eurocentrizam u filozofiji povijesti, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za odgojne i obrazovne znanosti, Pula 2014., str. 47-54.
[18] C. Salmon, Storytelling, epub, „Introduction“.