Procesi socioekonomske i tehnološke preobrazbe koju se već niz desetljeća povezuje s Postmodernom, „postindustrijskim društvom“ (Bell), i „likvidnim modernitetom“ (Bauman) – privatizacija, digitalizacija, globalizacija itd. – donose i vrlo prepoznatljive posljedice po dušu i duh. U svojoj knjizi Doba disrupcije: Kako ne poludjeti (2016.)[1], francuski filozof Bernard Stiegler proziva „industrijsku i sustavnu glupost“ i „novo barbarstvo“ kao „ubojitu disartikulaciju Ja i Mi“ – u „dobu razdora“ ili „epohi odsustva svake epohe“. To je vrijeme koje hrli prema „apsolutnom ratu“ i „globalnoj društvenoj eksploziji“, dok potiskivanje i nijekanje toga scenarija nije mudro, već „kukavičko i prezira vrijedno“. U standardnoj kultur-pesimističkoj maniri, Stiegler ukazuje na „kolosalnu društvenu dezintegraciju“ koja se odvija „brzinom svjetlosti“, a uzrokovana je automatiziranim retikularnim (umreženim) društvenim modelom, i odvija se „brzinom svjetlosti“. Sveprožimajući učinak toga „automatskog nihilizma“ – predvođenog „biznis modelima“ à la Big Four (Google, Amazon, Facebook, Apple) – filozof uspoređuje s neutronskom bombom. Katastrofa nadire iz inherentnog zla autonomizirane tehnologije. Kada racionalizacija postane apsolutna vladavina kalkulacije, Aufklärung (provjetiteljstvo) razara svaki oblik razuma, proletarizirajući i „proizvođače i potrošače, ali i dizajnere i konceptualizatore“, svodeći ih na „profile“ – što znači tek „krdolike nadomjestke“ za individualnu egzistenciju, površno satkane iz umjetnih potreba. Proletarizacija o kojoj je riječ nova je vrsta „barbarstva“, na način generalizacije konzumerizma i korupcije. Oni pojedincima i čitavim skupinama oduzimaju razloge za život, vodeći u iščekivanje „potpunog nestanka čovječanstva“, u prezir prema životu i ludilo. Digitalna disrupcija ili epohe (suspenzija) dopušta samo apsolutnu prazninu mišljenja – kenozu (pražnjenje) koja je toliko radikalna da se može smatrati savršenim ispunjenjem i dovršetkom čuvena Nietzscheova navještaja došašća nihilizma. Ekstremna demoralizacija zahvaća naročito mlade, „lišene zajedničkih očekivanja tipičnih za epohu“ – blank generation ili „posljednju generaciju“. Generaciju jedne epohe koja je izostala, dok stvarnost kao njen surogat nudi jedino nihilistički antropocen.
Za razliku od ranijih promjena, Velika transformacija u tijeku – koju se sve češće povezuje s njenim naprednijim stupnjem: četvrtom industrijskom revolucijom – nikako da proizvede prepoznatljivije društvene identitete. Ako je barem malo vjerovati Stiegleru, nije čudno da i dalje prevladavaju fragmentacija, neizvjesnost, ambivalencija, i svojevrsni nomadizam[2] – fragilnost iznad svega. Fredric Jameson u svojoj epohalno značajnoj studiji Postmodernizam, ili kulturna logika kasnog kapitalizma, vrlo rano (1991.) ukazuje na postmoderno euforično stanje intenzivnog doživljaja neprekidne sadašnjosti, kao temeljno iskustvo šizofrenika. Bez povijesne svijesti, u svijetu preobraženom u beskrajni scroll kroz pseudo-događaje, ta hiperrealna percepcija ujedno razara subjektivnost i kontekstualnost – koja je prvoj nužno potrebna. Kako primjećuje Franco „Bifo“ Berardi, u postmodernom procesu identifikacije, formiranje subjektivnosti podložno je generacijskom „brendiranju“ više negoli je to ikada ranije bio slučaj. Uvođenjem digitalizacije, događa se radikalna promjena načina učenja, pamćenja i komuniciranja. To znači da pojam generacije bitno nadilazi svoju biološku razinu, budući „preobrazba tehno-kognitivnog okružja redefinira mogućnosti i granice individuacije“[3]. Zato se često uspoređuju iGeneracija (ili: „Z generacija“), Milenijalci, Generacija X, još stariji Boomeri, i najmlađa – Alfa generacija. Prema Berardiju, identifikacija novih oblika društvene svijesti – koje, dakle, povezujemo s generacijskom pripadnošću – mora krenuti od „supsumcije ljudskog uma u njegovu oblikovanju unutar dvije sukcesivne tehnološke konfiguracije medijske sfere“. U startu je važno naglasiti Berardijevu pesimističnu ocjenu: obje mutacije su definitivno „iscrpile humanističke kategorije i perspektive na kojima se temeljila moderna politika“.[4] Prva je video-elektronska (određena televizualnom komunikacijom), koja oštećuje sposobnost kritičke elaboracije sadržaja, u korist „mitološke elaboracije“. Kritička elaboracija pak traži sekvencijalnost pisanja i sporost čitanja, kao i mogućnost da se tijekom čitanja prosuđuje istinitost ili lažnost iskaza – uostalom, to su uvjeti koji su omogućili kulturne oblike moderniteta. S druge strane, video-elektronska komunikacija kroz simultanitet obnavlja oblike mitološkog mišljenja, napuštajući kritičko-političke vrijednosti niza prethodnih generacija. Dubinska mutacija događa se tek s širenjem digitalnih tehnologija, i uvođenjem world wide weba tijekom 1990-ih. Ljudski um tako se našao u okružju koje nije samo kudikamo kompleksnije, zasićenije i ubrzanije, već je to novo medijsko okružje omogućilo i oblikovanje novoga, postmodernog „infantilnog uma“ (Berardi). Živimo u epohi fragmentacije i „hrđanja“[5], neprekidnoga kratkoročnog re-strukturiranja, koje ne podnosi stabilnost, rutinu, i dugoročne ciljeve. Svaki nostalgičarski pokušaj reaktivacije identiteta zajednice – ili njihove eklektične postmoderne „kreacije“ – u pravilu se svodi na patetično moralizirajući, fake, sterilan, također i vrlo nestabilan, u konačnici kratkoročan – pokušaj. Dodao bih da isto vrijedi za neke generacijom nošene „pobune“ izvedene putem društvenih mreža: nakon Obame nužno slijedi Trump, i tako ukrug. Simply, it works both ways. Fašizam i antifašizam tu postaju dvije etikete za naoko različite – same, same, but different – platforme koje teško da služe ičemu osim razmjeni besmisla.
Dok nova tehnologija pojačava neke funkcije poput multitaskinga, njezin je učinak na memoriju nadasve razoran – to se, razumljivo, može reći i za procese oblikovanja identiteta. Pamćenje ovisi o sposobnosti uma da dinamički pohrani informacije koje ostavljaju dublji utisak, a djeluju kroz relativno dulje vrijeme, i pritom se uzastopno ponavljaju (iteriraju). No, što kada tijek informacija doslovno eksplodira i agresivno opsjeda percepciju i našu pažnju, ostavljajući umu sve kraće jedinice vremena za obradu informacija? Jednostavno, povećanje gustoće info-sfere istanjuje ljudsko pamćenje, dok svijest postupno tone u masi informacija čiji ongoing flow i permanentni update – s 24/7 multiplatformskom raspoloživošću – u potpunosti zaokupljaju pažnju. Mentalna aktivnost komprimira se oko trenutka sadašnjosti – koji tek što je tu, odmah već izmiče – reducirajući dubinu pamćenja i, naročito, povijesnu svijest. Berardi konačno postavlja hipotezu
„da se krećemo prema progresivnoj dezidentifikaciji, gdje organizmi sve više bilježe tijek koji se odvija u sadašnjosti, i zbog brzine – kojom se ovaj pojavljuje u oku i smješta u pamćenje – ne uspijeva ostaviti dublji trag.“[6]
No, redukcija individualnog pamćenja stoga se kompenzira putem konstrukcije neosobne memorije – koja je homogenizirana, uniformna, i, očekivano, plitko elaborirana uslijed brzine kojom teče digital flow.
Kako primjećuje Berardi, prava posljedica opisanog stanja na širem socijalnom planu je – slijedom krize internacionalizma nakon pobjede kapitalizma 1989. godine – „izbijanje građanskog rata na planetarnoj razini “oko pitanja identiteta“. Kako je većina čovječanstva ostala odsječena od blagodati hipermodernoga urbanog kozmopolitizma, u „opsesiji identitetom“ može se prepoznati kriza modernog univerzalizma. Od devedesetih društveni kontekst je „fragmentiran, umnožen, izokrenut“. Inicijativa apsolutno pripada međunarodnom financijskom kapitalu, dok su sljedeće relevantne skupine: s jedne strane virtualna klasa koja obavlja globalizirani mentalni rad, i s druge strane puki ostatak: masa isključenih koji se nasilno bore za „prostor opstanka i priznanje u planetarnom spektaklu“. Berardi zaključuje da u takvoj konfiguraciji svoj smisao gubi ne samo riječ revolucija, već i „fraza politička demokracija“. Ne postoji nikakva politička razina koja bi povezivala globalizirani i fragmentirani rad (kao ni neki njegov opći društveni temelj). Održiva šizofrenija – žongliranje s nizom često proturječnih identiteta – to je strategija opstanka koja za nikoga nije lagana, pogotovo ne za losere globalizacije, tj. većinu planetarnog življa.
U tako fragilnoj situaciji, koja kao da vapi za stabilnim kolektivnim identitetima, često se čuju glasovi koji upozoravaju na moguću obnovu fašizma. No, tu se netom javlja i paradoks, u čijem je korijenu kompleksnost i mutirajući karakter povijesnih manifestacija fašizma – a da ne spominjemo još i eventualne neofašizme. Prema Berardiju, taj paradoks izvire iz poslovične poteškoće definiranja samog fašizma, a sastoji se u mogućnosti da je jedini zajednički element svih mogućih fašizama opsesija definiranjem kao takvim! Drugim riječima, sljedeći su indikatori fašizma: opsjednutost identitetom, pripadanjem, podrijetlom, priznanjem i prepoznatljivošću. Ako je tako, fašizam uporno preživljava – već više od jednog stoljeća – upravo iz razloga što je riječ o stoljeću globalizacijskih procesa: deteritorijalizacije, kulturne kontaminacije, i de-identifikacije. Problem realnog odsustva središta oko kojeg bi se strukturirao jaki identitet, pouzdano upućuje na neurotičnost postmodernog subjekta. Poplava znakova koje taj subjekt većinom nije u stanju ni percipirati ni interpretirati, upućuje k tome na njegovu šizofreničnost. Vladavina kaosa – u kojem se granice predmeta, značenja i smisla, šire i izobličuju, onkraj fatalnog ruba demencije.
Reakcija na takvo stanje je svojevrsno kodiranje identiteta, koji se forsirano pokušava odrediti kroz moralne vrijednosti, kolektivnu memoriju, i – iznad svega – proliferaciju svakojakih mitologija. Priziva se tako „naša tradicija“ – good ol’ ways (that will make us great again) – suptilno prilagođeni oblici autoritarnosti, časna religijska „vertikala“, „zajedništvo“ itd. Pritom je osnovni učinak toga kodiranja isključivanje, praćeno odgovarajućom mobilizacijom agresivnih energija prema onima koji su tim kodom isključeni iz projekta reteritorijalizacije (čija je funkcija suprotstaviti se efektima postmoderne deteritorijalizacije) – ili ga pak svojevoljno, autonomnim činom iz nekog razloga odbacuju. Kulturalno-psihički supstrat kapitalizma je identitarne naravi, i utoliko je njegov trzaj reteritorijalizacije praćen različitim manifestacijama ritualiziranog nasilja re-identifikacije. I tako to ide u krug, right ’round, ’round, ’round (Dead Or Alive, 1985.)… Circulus vitiosus. Ili, uroboros – zmija koja grize svoj rep, taj drevni simbol koji se nalazi i na grbu i zastavi kratkotrajne Talijanske regencije Kvarnera.
Podsjetimo – u ovoj maloj, ornamentalnoj digresiji – radi se o D’Annunziju ili danuncijadi, i njenim proturječjima nacionalizma i kvazi-internacionalizma, kulta ličnosti i kvazi-anarhizma – ili fašizma kakvog znamo, i nekoga neostvarenog, abortiranog “lijevog fašizma”. U svakom slučaju, danas se ideološka igra oko de/re/teritorijalizacije odvija poglavito putem društvenih mreža. Dakle, u mediju koji predstavlja najradikalniju suprotnost idealne komunikacijske situacije u kojoj bi mogli adekvatno odvagnuti argumente sugovornika. Platforme poput Facebooka uključene su u svojevrsni race to the bottom moždanog debla, jer apeliraju na najniže emocije poput nekontroliranog bijesa, straha, zadovoljstva izazvanog neposrednom nagradom i sl. Riječ je o tzv. „gušterskom mozgu“ (lizard brain) koji nasljeđujemo još od dinosaura. Takve su emocije lako zapaljive i pogodne za proizvodnju uniformnih reakcija, koje u masovnoj publici postaju viralne i teško zaustavljive. Jednostavno, razdražena publika konzumira i dijeli više sadržaja, dok oni korisnici koji nisu dovoljno ostrašćeni – platformi ne donose gotovo nikakvu vrijednost. To Zuckerberg i ekipa jako dobro znaju, i tome su uostalom sve podredili. Inače, više o potonjoj raboti može se pročitati u devastirajućoj i nadasve argumentiranoj kritici Facebooka i Weba 2.0. generalno – Zucked: Waking Up to the Facebook Catastrophe, čiji je autor Roger McNamee.
Valja poslušati mišljenje jednoga od ključnih ranih investitora u tu obećavajuću platformu, inspiraciju brojnih kvazi-revolucija (obojenih, ili inih). Usput, Rogera McNameeja možemo čuti i vidjeti u dokumentarnom filmu The Great Hack (2019) o notornom Facebook–Cambridge Analytica skandalu koji je razotkriven iste godine. I to svakako treba pogledati.
Vratimo se načas iz Silicijske doline, malo bliže našemu postsocijalističkom miljeu. Prema slovenskom filozofu Rastku Močniku, slabljenjem nacije slabi i „zajednička ‘nulta’ referenca pri preklapanju ideoloških horizonata“. Za pojedince problem društvenosti time se bitno preokreće:
Prije je svatko svakome pripisivao “moguća vjerovanja” među kojima je posredovala nulta institucija: sada pak nitko ne zna hoće li njena i njegova vlastita vjerovanja netko priznati kao “moguća”, štoviše, da li će im biti opće društveno priznato da su moguća, dakle dozvoljena, da mogu vrijediti za “racionalna”, itd. i sl.[7]
Kako simboličke razine društvene strukture – naime, one koje bi trebale određivati zajedničku identifikacijsku sankciju, ali i identifikacije pojedinaca – bivaju sve mutnije i nedostupnije, postmodernog pojedinca razdire problem priznanja. U jednom komunikacijama i komuniciranjem opsjednutim društvom – u kojem su komunikacija i „društvenost“ postale same sebi svrhom – on stoga na sve načine pokušava razbiti lanac koji ga zatvara u puko imaginarni identifikacijski odnos. Postmodernom pojedincu preostaju konačno dva rješenja: prvo je „opklada“ na neki od identiteta koji su ponuđeni na „postmodernom tržištu imaginacije“ – pri čemu tipovati na „pluralne identitete“ uvećava šanse, i to je onda „put oportunizma“.[8] Druga opcija je kada pojedinac pokušava iznuditi priznanje svoga imaginarnog identiteta, pozivajući se ujedno na ono što mu je pravno-politički već zajamčeno: na „ljudska prava“ – koja mu se navodno krše nepriznavanjem identiteta. Ovaj put dokazivanja – da nam drugi uskraćuju ljudska prava nepriznavanjem našega u osnovi imaginarnog identiteta – Močnik naziva “putem hipohondrične revindikacije”. U tome se sastoji „neobična koegzistencija i prepletanje apsolutnog oportunizma i agresivne revindikativnosti u suvremenosti“, kao i njihovo uzajamno reproduciranje – dakle još jedno vrzino kolo, još jedan uroboros. Ideološka predodžba o odnosu hipertrofiranoga imaginarnog identiteta spram egzistencijalnih odnosa, prepuštena je individualnim kontingencijama i nesvjesnim idiosinkrazijama, bez uporišta u društvenoj strukturi. „Hipohondrična strategija“ pogoduje psihopatologiji i pratećoj terapeutskoj industriji proizvodnje svijesti (ali i narko-farmaceutskoj industriji).
Močnik posebno inzistira na tezi da u današnjoj ideološkoj hegemoniji nema proturječja između univerzalističke pravno-političke i ideološke paradigme na jednoj strani, i „raznih autohtonističkih i autenticističkih identitetskih ideologija“ na drugoj strani. Ako je identitetski diskurs samo jedna od niza strategija koje se uklapaju u univerzalističku političku paradigmu, univerzalizam i identitarnost ne proturječe jedno drugom. Iz drugog kuta, identitetske strategije samo su jedna od povijesno dokazanih varijanti za stjecanje, održavanje, i obnavljanje vlasti u ideološkom okviru univerzalističkog individualizma.[9] Drugim riječima, na taj se način politički sukobi depolitiziraju u „kulturne razlike“. Svođenje političkog na sukob kuturalističkih stereotipa omogućuje hegemonoj ideologiji – zajedno sa svima praksama izvedenima iz njezine matrice – da mirno produži svoju vlast. Epoha u kojoj stvari tako funkcioniraju, smatra Močnik, naše je postmoderno vrijeme – u kojemu politike zapravo više i nema, i kada se pseudopolitičke prakse (not politics proper) događaju izvan autonomne institucionalno-političke sfere.
Paralelna integracija pojedinaca u individualne identitete i identitetske zajednice, pod režimom univerzalističke ideologije – strukturirane po modelu ljudskih prava – njih ujedno odvaja jedne od drugih kao pojedince; kako unutar pojedine identitarne zajednice, tako i na razini pluraliteta zajednica. Jedino praktično rješenje koje se nameće je rađanje
karakteristične “atomizirane” mase u čijem integrativnom mehanizmu karakteristično koincidiraju individualno-psihički mehanizam identifikacije i kolektivno-kohezivni mehanizam identitetskoga međusobnog prepoznavanja.[10]
U takvoj zajednici-masi, drastično se reduciraju dileme i opcije, i stvari se ubrzano svode na „prava i obveze“ pojedinca, gdje vrhovna vrijednost postaje lojalnost identitetskoj grupi; to je očito iracionalna vrijednost, u odnosu na još itekako bitan racionalni interes pojedinca. Paradoks identitetske strategije – opet, u univerzalističkom okviru ideologije ljudskih prava – je da identitetska strategija nastupa u ime prava na dilemu i pluralizam opcija, ali – avaj – u njenom je kodu upisana nemogućnost dilema, i ona se nužno ponaša kao engine za redukciju opcija. Taj kod i engine, to je srce identitetske zajednice. Njena je strategija po svojem učinku
strategija monologizacije javnoga diskursa – ideološka strategija gospodstva, strategija koja ne samo da “utišava” drugačije glasove, već im oduzima samu mogućnost da se oglase. Identitetska strategija strukturno likvidira mogućnost polifonije.[11]
Identitetske grupe su takve da teže autoritarnosti prema unutra i ekskluzivnosti prema vani (potonje je, doduše, također paradoksalno, jer grupa neprestano treba priznanje izvana, dok traga za nekim vrhovnim autoritetom koji će ga udijeliti). One jednostavno ne znaju za drugo, iako se pragmatično znaju prilagoditi situaciji i – ovisno o njoj – modificirati put prema cilju, ali ne i cilj sam. Socijalno okružje iscrpljeno kapitalističkim – bitno asocijalnim (There is no such thing as a society, Margaret Thatcher) – procesima, predstavlja plodan teren za razne inačice identitarnih strategija.
…
Dok se autori poput Berardija i Močnika primarno fokusiraju na postfašističke identitarne strategije, ne treba skrivati činjenicu da nipošto nije riječ o jedinim identititarnim strategijama. „Politika identiteta“ na postmodernoj zapadnoj ljevici doista zna zapanjiti isključivošću nekih svojih manifestacija (npr. cancel culture). Za to vrijeme, mainstream komentatori poput notornog Francisa Fukuyame, najradije bi u ime produžetka postpolitičkoga liberalno-demokratskog statusa quo, sve oblike identitarizma stavili pod zajednički nazivnik i bacili u isti kontejner. Fukuyama je svojom trijumfalističkom tezom o „kraju povijesti“ iz 1989. stekao slavu, koja je nakon desetak godina naglo počela blijediti. Otada ima potrebu u svakoj knjizi revidirati i opravdavati svoje početke – tomu je tako i u njegovoj posljednjoj knjizi, posvećenoj upravo fenomenu politike identiteta. Fukuyamina kritika ima kultur-pesimistička obilježja, ali svodi se uglavnom na moralističku dimenziju:
Uspon politike identiteta u modernim liberalnim demokracijama jedna je od najvećih prijetnji s kojima se one suočavaju, i ako se ne možemo vratiti unatrag prema univerzalnijih shvaćanjima ljudskog dostojanstva, osudit ćemo sami sebe na neprestani sukob.[12]
Kritika postmoderne lijeve politike identiteta dosta je česta na intelektualnoj ljevici, od sveprisutnog Žižeka, do američkog književnog teoretičara Waltera Benna Michaelsa. Potonji eksplicitno optužuje lijeve identitarne politike – utemeljene na rasi ili rodnoj orijentaciji – za napuštanje klasne borbe i ignoriranje ideala jednakosti, što po njemu predstavlja izraz kapitulacije pred neoliberalnim kapitalizmom. Slavljenje razlika i kulturalnih identiteta odgovor je dobrog dijela intelektualne ljevice na rastuću ekonomsku nejednakost, žali se Michaels u svojoj knjizi The Trouble with Diversity: How We Learned to Love Identity and Ignore Inequality. Da mnogo toga što Michaels kaže drži vodu, pokazuje i sljedeći youtube video koji razotkriva strategije kojima CIA kultivira fake ljevicu, instrumentalizirajući pritom poglavito razne oblike postmoderne politike identiteta. I da ne navodimo konkretnije kako su brojne korporacije iskoristile politiku identiteta da bi oslabile sindikalnu borbu, ili kako su uspjele zaraditi na identitarno-diverzificiranim proizvodima i franšizama. Michaels drži da bi borbu za što inkluzivniji multikulturalizam trebalo zamijeniti radikalnijom borbom za redistribuciju društvenog bogatstva, i tu je beskompromisan:
„Najmanje važna stvar o nama – naš identitet – stvar je o kojoj smo najviše voljni pričati, a ta je posvećenost – posebno sa stajališta ljevice – duboko pogrešna. To znači da se politička ljevica – sve više posvećena slavljenju različitosti, i ispravljanju povijesnih uvreda – pretvorila u pomagača, radije negoli protivnika desnice.“[13]
S druge – desne – strane, diljem Europe je tijekom prošloga desetljeća niknuo Identitarni pokret (Identitarian Movement). To je novi-stari odgovor na globalizacijske procese i migracijsku krizu. Atomizirana i iskorijenjena masa hvata se uz kolektivnu predodžbu o korijenima – koji se, navodno, ponovno mogu dosegnuti s one strane kapitalističke globalizacije. Identitet kojem se pritom teži trebao bi izmiriti nacionalni, europski, i rasni („bijeli“) identitet (odnos prema kršćanskom identitetu kod ovih identitaraca vrlo je ambivalentan). Riječ je ujedno o europskom mladenačkom „inter-nacionalizmu“ (ponekad i pravom „inter-nacizmu“), koji je 2013. i formalno proglasio „rat multikulturalizmu“. Jedna zapaženija javna manifestacija datira iz 2012., kada su pripadnici francuske Génération Identitaire okupirali planirano mjesto izgradnje džamije u Poitiersu, inače simbolički važnom poprištu ranosrednjovjekovne bitke iz 732. godine, koja se u pojednostavljenom identitarnom ključu razumijeva isključivo kao civilizacijski defnirajuće zaustavljanje islamske ekspanzije u Europi. U tom eventu sudjelovalo je šezdesetak mladih, dok je na puno većem skupu raznih radikalno desnih identitarnih skupina u Varšavi iz 2017., pod geslima poput „Bijele Europe bratskih naroda“, demonstriralo već šezdesetak tisuća.
No, ako je politika identiteta (lijeva ili desna) na koncu ipak odgovor na propadanje ustanova koje su dugi niz godina predstavljale same temelje na kojima je moderni svijet podignut – i uopće mogao funkcionirati – protiv nje se ne može boriti moralističkim prizivanjem neke bolje prošlosti liberalne demokracije, ili razvijenije klasne svijesti i sl. Na kraju dana, strategije identiteta samo su strategije prilagodbe desocijalizirajućoj bujici „likvidnog moderniteta“. Kao što je rekao Ernst Jünger – genijalni pisac i neshvaćena ikona konzervativnog spektra (barem onih obrazovanijih) – konzervativci su
„slični onima što u kolima koja jure sve brže, žele napraviti reda, zadržati stvari na njihovu uobičajenom mjestu. To je upravo ono što povećava moć katastrofa“.
Problem se može postaviti i u mistično-biblijskom ključu: ako je katehon ono što „zadržava“ Antikrista – da bi se ovaj „pojavio tek u svoje vrijeme“, kada taj koji ga trenutno zadržava bude uklonjen“ (2 Sol 2, 6-7) – onda je „desno-konzervativna“ strategija uživljavanje u ulogu onoga koji zadržava Antikrista. S druge strane, „lijevo-revolucionarna“ strategija mogla bi se svesti na sljedeći logičan zaključak, kojeg izvodi Paolo Virno: ako je dolazak Antikrista uvjet iskupljenja koje obećava Mesija, katehon ujedno sprječava iskupljenje.
U svakom slučaju, preispitivanje identitarnosti na ovom blogu bitno je povezano s ukazivanjem na sljedeću činjenicu: digitalne društvene mreže – barem u njihovu postojećem brutalnom dizajnu i ekonomskom aranžmanu – multipliciraju potencijale identitarnih strategija, zajedno s njihovim – dokumentirano većinom lošim – posljedicama. Usred takvoga tehnološkog aparata, svaki pokušaj ozbiljnije promjene nije više od jalove iluzije, jer čak i manipulator nužno biva manipuliranim. Kako to kažu pripadnici zagonetno-radikalnog Nevidljivog komiteta (Comité invisible):
Tu su svi razlozi za podizanje revolucije. Nijedan ne nedostaje. Olupina politike, arogancija moćnih, vladavina laži, vulgarnost bogatih, kataklizme industrije, galopirajuća bijeda, gola eksploatacija, ekološka apokalipsa – nismo pošteđeni ničega, čak nismo ni obaviješteni o svemu tome. … Svi su razlozi ovdje skupa, ali nisu razlozi oni koji podižu revolucije, već tijela. A tijela su ispred ekrana.“[14]
[1] Sljedeći navodi iz knjige su prema izdanju: B. Stiegler, The Age of Disruption Technology and Madness in Computational Capitalism, Polity Press, Cambridge i Medford 2019., e-book.
[2] Zygmunt Bauman, Liquid Modernity, Polity Press, Cambridge i Malden 2000.
[3] Franco „Bifo“ Berardi, Precarious Rhapsody: Semiocapitalism and the Pathologies of the Post-Alpha Generation, Minor Compositions, London 2009., str. 36.
[4] Isto.
[5] Vidi Richard Sennett, The Corrosion of Character: The Personal Consequences Of Work In the New Capitalism The Corrosion of Character: The Personal Consequences of Work in the New Capitalism, Norton, London i New York 1998.
[6] F. Berardi, nav. dj., str. 88.
[7] Rastko Močnik, Spisi o suvremenom kapitalizmu, hrvatski prijevod Srećko Pulig, Srpsko narodno vijeće i Arkzin, str. 78.
[8] Isto, str. 79.
[9] Isto, str. 85.
[10] Isto, str. 103-104.
[11] Isto, str. 107.
[12] Francis Fukuyama, Identity: The Demand for Dignity and the Politics of Resentment, Farrar, Straus and Giroux, New York 2018., ebook.
[13] Walter Benn Michaels, The Trouble with Diversity, Metropolitan Books, New York 006., str. 19.
[14] The Invisible Committee, Now, Semiotext(e), engleski prijevod Robert Hurley, South Pasadena 2017., str. 7.