„Vrijeme u kojem je postojalo nešto takvo kao Drugi, prošlo je. Drugi kao tajna, Drugi kao iskušenje, Drugi kao eros, Drugi kao želja, Drugi kao pakao, i Drugi kao bol – nestaje. Negativnost Drugoga sada se povlači pred pozitivnošću Istog. Proliferacija Istog utemeljuje patološke promjene koje pogađaju društveno tijelo. Ono se ne razbolijeva zbog uskrate i zabrane, već zbog prekomjerne komunikacije i prekomjerne potrošnje; ne zbog suzbijanja i negacije, već zbog permisivnosti i afirmacije. Patološki znak našeg vremena nije represija, već depresija. Destruktivni pritisak ne dolazi od Drugoga, već iznutra. … Depresija kao unutarnji pritisak razvija autoagresivne crte. Depresivni subjekt učinkovitosti kao da je prebijen ili ugušen sobom. Nije samo nasilje Drugoga destruktivno; izgon Drugog pokreće jedan potpuno drugačiji proces razaranja – i to onaj samo-razaranja. Općenito, može se primijeniti dijalektika nasilja: sistem koji odbacuje negativnost Drugog pokazuje autodestruktivne crte.“[1]
(Byung-Chul Han)
Usred aktualnog nasilja pozitivnosti, i paradoksalnog terora prisile na „autentičnost“ – i to usred „Pakla Istog“ (Han) – postavlja se pitanje o mogućoj formi života koja bi se mogla suprotstaviti takvoj stvarnosti. Je li moguće zamisliti zametak nekoga budućeg naraštaja, koji bi bio u stanju osloboditi se opresije današnje slobode, othrvati se iz zagrljaja „prijateljskoga Velikog Brata“ (Han), kojemu dragovoljno dopuštamo da nas iskorištava pod firmom slobode? Aktualnu formu (ne)slobode ponovno je najbolje objasnio Han:
„Sloboda Kapitala postiže samoostvarenje preko individualne slobode. Pritom pojedinci bivaju degradirani u genitalne organe Kapitala. Individualna sloboda pridodaje mu vlastitu ‘automatsku’ subjektivnost, koja ga potiče da se aktivno reproducira.“[2]
Da bi imalo smisla govoriti o toj novoj formi, ona bi svoje obrise već morala manifestirati u sadašnjosti – iako ne nužno u razvijenoj, i površnom pogledu lako prepoznatljivoj formi. Prije danas dominantne, paradoksalne forme „horde fanatičnih slobodnih automata“[3] – ili, još primjerenije vremenu, prije nastupanja svojevrsnog „roja autonomnih dronova“ – Ernst Jünger je ranih 1930-ih najavio tehničku mobilizaciju svijeta u liku Radnika (Arbeiter). To je imao biti načina bitka čovječanstva koji je primjeren eri totalizacije globalne vladavine tehnike. No, umjesto ničeanske metafizike, u kojoj je ukorijenjen Jüngerov Radnik – inspiriran aktivnim nihilizmom i vizijom Nadčovjeka – na koncu je prevladala amerikanistička neoliberalna forma. U uvjetima postmoderne demokracije, koja posvema napušta problem istine – dok svoje prosvjetljenje uzalud traži u manipulativnim bujicama medijskog i oligarhijsko-financijskog tijeka – Nietzscheova vizija doživljava svoju Pirovu pobjedu. Naime, pobijedila je, također Nietzscheova, figura Posljednjeg čovjeka – dakle, lik kudikamo primjereniji postburžujskom, postproleterskom i ultraoligarhijskom svijetu u kojem danas živimo.[4]
E, pa Byung-Chul Han – vjerojatno ponajbolji dijagnostičar duha našeg vremena – tu novu formu u nastajanju prepoznaje u liku „idiota“; odnosno, u jednom „idiotizmu“ koji se na osebujan način pokazuje lucidnim i kreativnim.
Još je Deleuze 1980. godine prepoznao da se pravi filozofi vole „praviti budalama“, i da je to oduvijek bila jedna uistinu važna funkcija filozofije. Tu tezu Han dalje razrađuje kao idiotizam – ili idiosinkraziju – jer oduvijek je svaki pravi filozof stvarao novi idiom, novi idiolekt, novi osebujni način mišljenja:
„Povijest filozofije je povijest idiotizama. Sokrat zna samo to da ne zna; on je idiot. Također, i Descartes – koji sumnja u sve – je jedan idiot. Cogito ergo sum je idiotski. Potrebno je jedno unutarnje stezanje mišljenja da bi bio moguć novi početak.“
Nesumnjivo, postoji razlika između starih idiota koji su sami tražili istinu, sumnjajući pritom u sve – i novih idiota koji mišljenje napajaju apsurdom. Ništa manje, pravi filozof nužno je morao biti idiot, i samo je on mogao otvarati pristup potpuno Drugom – za društvo sablažnjavajućem i nužno skrivenom. To posebno danas, u ovome „Teroru istog“[5], ne smijemo zaboraviti. Idiotizam objelodanjuje mišljenju čitavo polje događaja i bića koje izmiče standardiziranoj optici, subjektivaciji i psihologizaciji.
No, kako primjećuje Han, čini se da je arhetipski lik idiota – autsajdera ili budale – skoro pa skroz nestao iz današnjeg društva. Kao što je dvije godine kasnije objasnila Zuboff – u svojim nenadmašnim analizama biheviorističke geneze instrumentarne moći društvenih mreža – posvemašnje digitalno umrežavanje i komuniciranje potenciralo je društveno uspoređivanje i stvorilo enormni pritisak na ljude da se jednostavno prilagode. Riječ je o „nasilju konsenzusa“ (Han), koje za posljedicu ima suzbijanje dragocjenih „idiotizama“. Ne računamo li iracionalne izljeve bijesa i poneki idiotski biser iz „rasprava“ na društvenim mrežama, iz „idiotske“ perspektive čini se kao da danas svatko govori u finoj ugođenosti sa svakim drugim, što je u usporedbi s prethodnim društvenim konvencijama postalo opresivno na jedan upravo jeziv način.
S druge strane, idiotova idiosinkrazija ima funkciju imunizacije u odnosu na Drugog, i utoliko stoji kao nepremostiva prepreka na putu neograničenoj komunikacijskoj razmjeni. Komunikacija doseže maksimalnu brzinu kada Isto interagira s Istim – dok idiotski otpor i tvrdoglavost drugačijosti krajnje otežavaju i sprječavaju sanjanu glatku komunikaciju Istog. Moglo bi se reći da idiotizam predstavlja zadnju linije obrane u odnosu na Pakao Istog, u kojemu cirkuliranje informacija doseže brzinu svjetlosti. Dok je Pakao Istog proizvod fluidne kompulzije na konformističko komuniciranje, idiotizam je u osnovi praksa slobode. Ne čudi stoga da je idiot već po svojoj naravi „bez saveznika, neumrežen, i neinformiran“. Ovdje Han prenosi izvrsnu formulaciju glasovitoga njemačkog književnika:
„Idiot se okreće poput otrgnute ruže u uskovitlaloj rijeci jednoumnih ljudi – ljudi koji se slažu, onih koji su inkorporirani i pripadaju čudesnom općem razumijevanju.“ (Botho Strauß)
Nadalje, lik idiota odgovara još jednoj tradicionalnoj nonkonformističkoj ulozi: onoj heretika. Heretika koji je kao i svojedobno Martin Luther u stanju istupiti iz vrste pred sudom Crkve, Države, Partije, ili neke druge institucije, usprotiviti se – i izreći onako otvoreno, beskompromisno, i ujedno teško ponovljivo:
„Stojim ovdje i ne mogu drugačije.“
Han lucidno naglašava etimološko podrijetlo termina hereza („izbor“). Heretik je utoliko onaj koji uistinu zna za slobodan izbor, onaj koji je svjestan da to prije ili kasnije znači sudbinsko odstupanje od ortodoksije. To je prava figura otpora našeg doba, ljudski „tip otpora“ (Horkheimer) koji ne odstupa od svojeg puta istine, usamljenog puta ispresijecanog sukobima. To je „magija autsajdera“ (Han). Sve samo ne popuštati „nasilju konsenzusa“ (Han). I ponovno nam Han daje smjernicu:
„Danas, u svjetlu porasta prisilnog konformizma, hitnije je nego ikada povisiti heretičku svijest.“
Ako je neoliberalna moć dominacije nadasve totalna komunikacija – neodvojiva od totalnog nadzora – idiot je onaj koji sebe prekriva velom tišine. Dok suvremena represija prisiljava ljude da se po svaku cijenu izraze, idiot ne „komunicira“. On skrbi za očuvanje prostora mira i tišine, prostora gdje riječi još mogu odzvanjati smislom. Kako je to rekao Deleuze u svojem pozivu na „politiku tišine“, 1990. godine, u osvitu World Wide Weba:
„Kakvo je olakšanje ne morati ništa reći, imati pravo da se ne kaže ništa, jer jedino tada postoji šansa oblikovanja rijetkih – i sve rjeđih – stvari koje bi moglo biti vrijedno reći.“
Idiotizam – dakle, ponovimo, onaj o kojem govore Han, Deleuze i Strauß – povezan je s „nečim drugim“, što dolazi iz „djevičanskog prostora“ (Han), iz daljine (budućnosti?) koja je mišljenju potrebna kako bi se govor mogao osloboditi i započeti iznova na jedan bitno drugačiji način. S druge strane, inteligencija etimološki (inter-legere = izbor između) upućuje na svoju sistemsku ograničenost: ovisnost o nekom operativnom sustavu unutar kojeg jedino može funkcionirati. Jedina sloboda izbora za koju inteligencija zna je ona koja može birati između opcija koje su dopuštene i ponuđene unutar nekog etabliranog sustava.
Etimologija riječi idiot (grč. idiōtēs = neuk, neobrazovan) upućuje na idios, što znači „privatan“, „samostalan“, „vlastit“ ili „svoj“. Prema Hanu, Deleuzeu i Straußu, nije riječ o pukom individualizmu, već singularnosti – bližoj naravi djeteta, čiji je život jedna „čista imanencija“ (Deleuze), nešto još nedeterminirano, i utoliko „prazno“ i slobodno. Riječ je o biću koje još nije subjekt, i stoga je nedostupno psihologizaciji i njoj nadređenom sistemu i prikladnoj socijalnoj standardizaciji.
Jedan naš poznati i ugledni intelektualac, relativno nedavno je objavio kako ulazi u politiku „jer više ne želi biti idiot“, odnosno da ne želi biti tip čovjeka „koji dopušta da mu drugi određuju život“. Budući taj intelektualac zna nastupati i kao filozof – i to ne nužno bez razloga – ovdje želimo naglasiti da filozofija ima barem jednako veze s idiotizmom kao i s politikom. Držim kako je u prvom slučaju filozofija u pravilu ostajala vjerna svojoj biti (sloboda). Tako je ona jedino mogla ostati s one strane svake ideologije – drugim riječima, slobodna od prepuštanja „društvenom“ – i to je nažalost često znalo završiti tragično. U slučajevima kada se filozofija prelijevala u politiku, to se također znalo okončavati s tragičnim posljedicama. No, zasigurno ne u manjoj mjeri, i u farsi, ili u pukom konformizmu.
Ovime je okončana serija o neoliberalizmu, čime taj topic na ovom blogu nipošto nije i apsolviran.
[1] The Expulsion of the Other: Society, Perception and Communication Today, engleski prijevod Wieland Hoban, Polity Press, Cambridge i Medford 2018., e-book.
[2] Gdje to nije posebno drugačije naznačeno, preostali Hanovi navodi i u ovome su nastavku prema: Psychopolitics: Neoliberalism and New Technologies of Power.
[3] Knut Hamsun, The Cultural Life of Modern America, engleski prijevod Barbara Gordon Morgridge, Harvard University Press, Cambridge 1969., str. 106.
[4] Vidi Costanzo Preve, Filosofia del presente. Un mondo alla rovescia da interpretare, Edizioni Settimo Sigillo, Rim 2004., str. 97, 111.
[5] Byung Chul Han, The Expulsion of the Other.