Prema Berardiju, promjene koje su nastupile kroz zadnje dvije godine takvih su magnituda da
„ono što smo mislili kroz prošlih pedeset godina mora biti ponovno promišljeno ispočetka. Hvala Bogu (je li Bog virus?) da imamo obilje dodatnog vremena, sada kada je stari biznis izvan biznisa“.[1]
U priču talijanski filozof uključuje i temu „kraja ljudske povijesti“ – razumljivo, epohalnu cezuru danas nitko na uvjerljiv način ne može napraviti bez spomena Antropocena. Naravno, konstelaciju čine i isprepleteni procesi ubrzane dezintegracije neoliberalnog modela kapitalizma, i „neposredna opasnost tehno-totalitarnog preslagivanja kapitalizma“. Konačno, povodom COVID-a-19 „Bifo“ spominje i „povratak smrti na scenu filozofskog diskursa“, nakon što je ovaj filozofski problem modernitet predugo poricao.
Analiza navedenih fenomena Berardija uvjerava kako jedinu perspektivu imaju „društvena solidarnost i znanstvena inteligencija“ – jer, kako kaže, „novac gubi svoj šarm i moć“. Bottom line, zaključuje da se povratak u „normalu“ nakon globalne karantene nikada neće dogoditi, s time što već i bliska budućnost biva vrlo neodređena i nepredvidiva. Malo konkretnije, pred nama se otvaraju dvije političke alternative. Jedna je
„tehno-totalitarni sustav koji će ponovno pokrenuti kapitalističku ekonomiju posredstvom nasilja i hipereksploatacije“.
Berardi uvijek ostavlja otvoren prozorčić:
„… ili će nas ljudsko djelovanje osloboditi od apstrakcija kapitala, pa će se pojaviti molekularno društvo utemeljeno na uporabnoj vrijednosti i jednakosti“.
Što se prve, pesimistične prognoze tiče, Berardi navodi primjer kineskoga masivnog eksperimenta s tehno-totalitarnim kapitalizmom – doduše, na taj je fenomen na ovome blogu bačeno i bitno drugačije svjetlo. Važnije za našu temu, Berardi upozorava da „provizorno ukidanje individualnih sloboda zbog zdravstvenih pitanja“ može postati dominantni trend razdoblja koje je pred nama, pri čemu tehno-kontrola putem digitalne mreže igra ključnu ulogu. S druge strane, kaotično srastanje materije u vidu oku nevidljivog virusa, istodobno je „smrvilo svaku kontrolu koju kapitalistička apstrakcija ima nad svijetom“ – Berardi je očito ovo pisao pod snažnim dojmom lockdowna, i kao što sam nerijetko zna priznati, pretjerao s ocjenom. U svakom slučaju, njegova teza je paradoksalna: nada je u „slomu apstrakcije“ – i „dramatičnom povratku konkretnog tijela“ – upravo u vremenu jačanja sfere digitalne i biopolitičke kontrole nad konkretnim ljudskim tijelima!?
U ekonomiji, koronavirus era označava povratak uporabne vrijednosti, nakon što je potonja predugo bila zanijekana kapitalističkim procesom apstraktne valorizacije. K tome, Berardi vjeruje i da će omanuti svi pokušaji povratka „normalnoj mahnitosti razaranja poradi akumulacije, i beskorisne akceleracije poradi razmjenske vrijednosti“ – kako kaže, „kaos će prevladati“.
Ovdje nas više zanima teza da je lockdown proljeće 2020. godine pokrenulo „mutageni val“, koji je u psihosferi izazvao „polaganu ali trajnu promjenu u proksemičkoj[2] percepciji, seksualnosti i senzibilnosti u cjelini“. U usporedbi sa spomenutim traumatičnim valom, neoliberalna promjena u pravcu psihotičnog režima patologije koja je zahvatila psihosferu krajem prošlog stoljeća – „drugo nesvjesno“ – označila je početak loma u polju osjećajnosti, erotike i afektivnosti. S druge strane, prethodno spomenuti proljetni val – tsunami? – prema Berardiju je zahvatio erotsku senzibilnost i empatiju u totalu. Poseban problem je neodređenost mutacija koje su još u tijeku: miješaju se strah i neki novi oblici izražavanja žudnje, iako je prilično jasno da prevladava izbjegavanje i fobična senzibilizacija u odnosu na tijelo druge osobe.
Neku novu subjektivnost – kakva bi već mogla proizići iz sadašnje „psiho-deflacije“ – ne da se znanstveno opisivati, i njena svojstva uvelike ovise o kulturalnoj sferi umjetničke, pjesničke i psihoanalitičke (ili, vremenu primjerenije: šizoanalitičke) imaginacije. Uostalom, to je domena filozofa koji je stasao aktivno sudjelujući na kontrakulturnoj autonomističkoj sceni talijanskih sedamdesetih godina. Primjerice, Berardi je bio jedan od vodećih ljudi Radio Alice – prve slobodne piratske radio stanice u Italiji, koja je svoj „maoističko-dadaistički“ program emitirala između 1976. i 1978. godine. Da bi se donekle osjetio duh toga trenutka talijanske povijesti, uputno je pogledati igrani film Lavorare con lentezza (2004.) koji se može slobodno preuzeti na archive.org.
No, vratimo se „trećem nesvjesnom“. Kao prvo, „viralna invazija“ u tijeku odvija se vrlo sporo – to je ta „psiho-deflacija“ – kao što je i ukupno dvogodišnje razdoblje (barem donedavno!) u znaku kolosalnog slow downa, pa čak i povratka već odavno zaboravljene dosade. Opet, ne može se poreći kako je tekuća mutacija nadasve uvjetovana potpunom mobilizacijom tehnologije komuniciranja na daljinu. Dakle, odvija se u znaku trijumfa virtualnog, što samo pojačava ovisnost o screenu, i beskontaktnu digitalnu hiperstimulaciju dovodi do neslućenih razmjera.
Dvije godine epidemioloških mjera držale su stanovništvo u paradoksalnom „stanju mirnoće isprekidane panikom: distanciranih odnosa s okolinom, svijeta svedenog na stan, i krajnje virtualiziranu sferu javnosti“. Taj je „ocean mirnoće i tišine“ u osnovi bio pravi tsunami tjeskobe, obamrlosti i depresije. Riječ je o sivoj zoni, čija karta još nije iscrtana:
„[U]lazimo u oscilaciju, produženu fluktuaciju između patnje i želje“.
Kako je tijekom drugog nesvjesnog raniji imperativ odricanja od nagona radikalno zamijenjen slavljenjem užitka i natjecateljske agresivnosti – u potrazi za radošću pobjede koja je neprestano uzmicala korak dalje – sada se nužno postavlja pitanje o pravcu u kojem ovih ranih dvadesetih skreće društveni superego.
Berardi naglašava da je superego koji je proizišao iz pandemije utemeljen na „odgovornosti“. To je valjda općepoznato, ali je sasvim nejasno što biti „odgovoran“ zapravo podrazumijeva?
„Poštovati druge distanciranjem?
Odustati od potrage za užitcima, i uskraćivati užitak drugima?
Izbjegavati žudnju, internalizirati krivnju?
To bi bio recept za depresivna i usamljena psihološka stanja, i na duže staze recept za nasilje.“
Uslijed općeg kolapsa zbog ekspanzije virusa, ubrzo je nastupila turobna tišina, a zatim je društveni prostor ispunila „igra uzajamnog okrivljavanja“.
…
Socijalno-nesvjesni aspekti pandemije koronavirusa imaju svoj raniji pandan još u osamdesetima. Riječ je o psihopatološkim posljedicama širenja AIDS-a, s kojima treba uspoređivati i aktualnu situaciju. Naime, taj je retrovirus uzrokovao dugoročno premještanje seksualne energije u pravcu „pornografske scene konektivnog eroticizma“ (npr. ekspanzija hot line biznisa). Doduše, impakt AIDS-a bitno je ograničen činjenicom širenja infekcije putem razmjene krvi. S druge strane, koronavirus svojim načinom prijenosa – razmjena sline, tjelesna blizina i izloženost dahu drugih osoba – postiže puno širi patogeni efekt: u kolektivno nesvjesno uvlači se fobična osjetljivost na dodir kože druge osobe.
Neminovni poremećaj erotske imaginacije prati „psiho-mutacija prema autističnom režimu afektivnih i društvenih odnosa“. Uzajamna tjelesna sumnja onemogućuje uzajamnost želje, „ksenopatska reakcija kože otvorit će vrata depresiji i agresivnosti“.
Kakva se socijalna perspektiva „otvara“ internalizacijom socijalnog distanciranja i kanceliranjem mogućnosti tjelesnog dodira s drugom osobom?
Posljednjih skoro pola stoljeća oslobodilo nas je realnosti u psihotičnom ciklusu digitalnog kapitalizma – ili, semiokapitalizma, kako ga još Berardi naziva – i sve u ime neograničene moći žudnje. No, potonja ima svoje granice: prirodne, kulturne, ekonomske… na koje se info-neuralna akceleracija – „deregulacija plus globalizacija plus digitalna mreža“ – prije ili kasnije mora nasukati. Sve brža stimulacija živčanog sustava guši i potiče grozničavo disanje, dok „radost orgazma postaje nedostižnom i panika preplavljuje svijest i tijelo“. Oslobođeno nesvjesno katapultirano je pritom u kaotičnu ekspanziju medijski imaginarnoga, u svijetu u kojem više nije moguć oslonac na autoritete poput oca, razuma ili zakona: ta „njihov je ritam prespor u usporedbi s mentalnim pandemonijumom“.
Vjeran apsolutnoj dogmi ekonomskog rasta i kultu ekspanzije, kapitalizam je u „drugom nesvjesnom“ morao introvertnu neurotsku kompresiju zamijeniti psihotičnom hiperekspresijom i maničnom ekstraverzijom, ubrzavajući socijalne procese do granice pucanja. I sada, kada stagnacija ekonomije rapidno postaje nostalgičarskom idilom već svršenih vremena, jer plima panike i poskupljenja polako ali sigurno raste, iznad svega toga – frankly, what a mess! – kao avet lebdi pitanje: jesmo li se izgubili u labirintu kapitalizma, ili – ako smo slučajno ipak izmilili napolje – kakav je taj „stvarni svijet“ vani? Naravno da pojma nemamo – ni o jednom, ni o drugom.
Jedan način, kako je to Berardi još u punom jeku pandemije dekodirao, najavljuje „čisto implozivnu revoluciju utemeljenu na pasivnosti i predaji“. Slogan ove „revolucije“ bez revolucionarnog subjekta, trebao bi biti:
„Just do nothing“.
Iako je taj meme cirkulirao već godinama ranije, a naročito kao dio naziva BBC mockumentaryja People Just Do Nothing (2014.-2018.), Bifo primjećuje da je catchy slogan tek u doba pandemije zadobio subverzivni prizvuk:
„dolje s uzbuđenjem, dolje s beskorisnom tjeskobom koja pogoršava kvalitetu života.
Doslovno: Više se ništa ne može uraditi. Stoga, nemojmo uraditi ništa.“
…
Berardi samouvjereno tvrdi da se „globalna ekonomija neće oporaviti od posljedica semiopsihotičnog virusa, jer ekonomska znanost nije u stanju nositi se s bolešću, panikom i strahom“. Je li to doista tako, i zar baš ničega nema u pričama o Great Resetu? A što je s ratom kao neutaživom potrebom kapitalizma, čije je trenutno zadovoljenje opet tu – samo sada na vratima Europe i/ili Zapada? U maniri zapadnog marksizma, Bifo je zanemario ovakva pitanja i geopolitiku; donekle ga opravdava to što je svoja proroštva zapisivao nešto ranije, u doista hladnijoj i sporijoj konstelaciji, kada se globalna problematika mogla činiti svodivom na psihosomatski kolaps društva, opći slowdown i „opću demobilizaciju“ kao „simptom predaje“.
U svakom slučaju, globalnu pasizivizaciju tragom lockdowna Berardi je očitao kao zamor živčanog sustava, koji više nije u stanju procesirati sve kompleksnije i sve brže neuralne stimulacije. Ponižen vlastitom nemoći pred svemoćnom tehno-financijskom automatizacijom, živčani sustav je instinktivno popustio pritisak, i posljedica je bila „psiho-deflacija“.
Što se tiče ekonomije i novca, Berardi aktualnu situaciju tumači kao „suspenziju svemoći novca“, u čemu prepoznaje priliku za bijeg iz kapitalizma, prema vrijednostima koje sežu „s one strane dosega novca“. Predviđa „drugačiju koncepciju bogatstva“, koja u središte stavlja kvalitetu životnog iskustva, a ne novac. Zvuči jedino razumno. No, je li to adekvatno situaciji današnjeg zapadnog društva, a posebno s obzirom na povijesno posvjedočene primjere ishoda dezintegracijskih procesa visokih civilizacija? Nije li utopijska wishful thinking inspiracija Bifa odvela predaleko, ili se to barem nekima od nas čini?
Nadalje, kaže da „problem nije tržište; problem je duša“. Prema tome, povijesni slowdown dogodio se bitno u sferi biologije i psihologije, i to tako da društveni organizam jednostavno ne samo da ne zna što se uopće događa, već nije u stanju nastaviti proizvoditi kao ranije.
Napokon, na psihološkom planu posljedice epidemioloških mjera naziru se naročito u vidu intenziviranja trenda prema razvoju autističnih patologija. Taj je trend zabilježen već ranije – dakle, riječ je o kontinuitetu s „drugim nesvjesnim“ – kao svojevrsno prezasićenje bukom i raznim živčanim stimulacijama, koje kod sve većeg broja pojedinaca dovode do „pucanja“ na socijalnom polju. Oni jednostavno ispadaju iz komunikacijskih krugova jer njihov mozak ne procesira stimulacije dovoljno brzo, tako da za njih potonje predstavljaju ponajviše bolnu i stresnu buku.
Važno je naglasiti da postoji razlika između „jučerašnjeg“ autizma – dakle, onoga koji pripada „drugom nesvjesnom“ – i onoga novog, „postcovidnog“ autizma. Stara definicija autizma upućuje na nekoga tko ne razumije smisao društvenih interakcija, i tko stoga mora dati sve od sebe kako bi naučio funkcionirati među ljudima. Riječ je, još uvijek, o osobi koja zbog svojih ekstremnih reakcija na akceleriranje infosfere spada u neku iznimnu, marginalnu skupinu. No, kako primjećuje Berardi, autistična senzibilnost ima ozbiljniju perspektivu u vremenu koje dolazi – dakle, s one strane naše COVID „traume niskog intenziteta“, subakutne depresije i svojevrsne pomućenosti emocionalne pažnje.
…
Naime, nova simptomatologija autizma nije puka dijagnoza aberantnog ponašanja, već sociokulturno relevantan „opis novog čovjeka koji proizlazi iz braka tehno-kulture i financijskog kapitalizma“. Dakle, riječ je o prelasku praga, pa stoga sada imamo posla s jednom od osnovnih odrednica duha vremena, sa svojevrsnim kulturnim markerom. Prijelaz preko narečenog praga omogućio je upravo great slowdown. I dalje je riječ o sindromu snižene kognitivne empatije, koju nužno prati preopterećenost afektivne empatije – točnije, nesavladive intuitivne empatije koja uzrokuje zatvaranje u sebe. No, konotirano ponašanje, tek u malo širem smislu, postaje sada „novi zajednički temelj ljudske percepcije nakon viralne traume“.
U distopijskom svijetu posvudašnjih nesreća, pojednicu prijeti opasnost sindroma hiperempatije. Suosjećanje s boli drugih osoba može djelovati paralizirajuće, i stoga ta pretjerana osjetljivost postaje nešto protiv čega se valja boriti, do njena potpuna uništenja; bavljenje vlastitom boli ispada više nego dovoljnim. U svakom slučaju, neovisno o svim mogućim oscilacijama, autizmu pripada budućnost, i manjak kognitivne empatije predstavljat će sve važniji aspekt emocionalnog spektra. Emocije i kultura ovise jedno o drugom, pa će aktualni prelazak preko kulturnog praga u zapadnim društvima svakako utjecati na mutaciju emocionalnog spektra.
Uostalom, to će biti i imperativ opstanka novih generacija, koje će instinktivno odbijati odgovornost za ono što se događa u svijetu u kojemu, na kraju krajeva, nisu sami ni odabrali živjeti. (Zanimljivo je, štoviše i zabrinjavajuće, da antinatalizam – filozofsko-etički pravac koji nije od jučer – u 21. stoljeću doživljava svoju renesansu, kako na kontinentu, tako i globalno). Naravno, isto vrijedi i za prihvaćanje i dijeljenje patnje drugih osoba. Već postoje brojna istraživanja koja ukazuju na aleksitimiju kao jednu od posljedica življenja u vremenu sve slabijih nada i očekivanja. Riječ je o nesposobnosti da se nazovu i opišu vlastite emocije, ali i da se prisustvo drugih osoba uopće doživi kao nešto emocionalno relevantno. Istraživanja su utvrdila značajno preklapanje aleksitimije i poremećaja autističnog spektra (ASD). Na drugoj strani, nelagoda i nesposobnost prihvaćanja emocija bitno su povezani i sa simptomima hiperaktivnosti i impulzivnosti.
…
Ovdje bi, napokon, pažnju trebalo više posvetiti erosu, domeni čijoj sudbini Berardi u svojoj Post Covid analizi posvećuje osobitu pažnju. No, ostavit ćemo to, ipak, za treći dio ovog blogerskog prikaza „trećeg nesvjesnog“. Činjenica, od sastavljanja prvog dijela naovamo, meanwhile, dogodile su se neke stvari koje kao da su Veneru ponovno gurnule u zapećak. Po tko zna koji puta od nominalnog završetka hladnog rata – koji je prema optimistima trebao završiti prije više od trideset godina – izbijanje novog rata ponovno provocira fraze o „povratku povijesti“. Činjenica, ovoga puta Mars je podigao prag za koju ljestvicu više, sve izgleda opasnije negoli smo navikli, i brojni detalji mogu podsjetiti na uvertire u najveće spektakle ovog „žanra“ – pa čak i više od toga!
U samo predvečerje američkog napada na Irak 2003. godine, u vrijeme punog zamaha Projekta za novo američko stoljeće, jedan od suosnivača toga neokonzervativnog think thanka iz Beltwayja, iznio je tezu koja je tih godina naveliko komentirana:
„što se tiče velikih strategijskih i međunarodnih pitanja današnjice, Amerikanci su s Marsa, a Europljani su s Venere“.[3]
Promotor ove „muževne“ teze je Robert Kagan, inače suprug Victorije Nuland – jedne od važnijih figura koje se mogu spomenuti vezano uz genezu ukrajinske krize i rata. Nuland je trenutno Blinkenu podređena podtajnica u Bidenovoj administraciji.
Je li Kagan dobro procijenio Europljane, i jesu li Amerikanci nakon serije kriza, ratova i Trumpove ere – na rastanku začinjene velikim prosvjedima koji su kulminirali psihodelično-deliričnim jurišom na Capitol Hill – jednaki onima s početka stoljeća?
Možda o tome nekom drugom prilikom. No, u stilu Nietzscheovih „nesuvremenih razmatranja“ – pozabavit ćemo se još, u trećem dijelu, stvarima koje pokriva Berardijeva suptilna analiza, pa makar to bilo u vremenu koje za suptilnosti „nema vremena“.
[1] Kao i u prvom dijelu, Berardi se navodi prema: Franco Berardi, The Third Unconscious: The Psycho-sphere in the Viral Age, Verso, 2021.
[2] Proksemika istražuje kako ljudi koriste prostor i kakve posljedice gustoća stanovništva ima na ponašanje, komunikaciju i socijalne interakcije
[3] Robert Kagan, Of Paradise and Power: America and Europe in the New World Order, Vintage Books, New York 2003., str. 3.