PRIčA O EVERGREENU

Evergreen State College nije jedno od najvećih javnih sveučilišta u SAD-u, ali je na glasu kao jedno od najliberalnijih i najprogresivnijih. Uostalom, smješteno je na sat vožnje od Seattlea, u kojemu redovito pobjeđuju demokrati, u pravilu s preko 80 posto glasova. Dodajmo i da je najveći grad države Washington prva metropola u povijesti SAD-a koja je izabrala gradonačelnicu, i to još davne 1926. godine. Ludičku crtu ovoga humanističkog koledža, smještenog u prijestolnici spomenute savezne države, naglašava i quirky moto: Let it all hang out! (lat. Omnia Extares!). Naime, prema poslovično netradicionalnom kurikulumu, studenti mogu birati između standardiziranog studija i à la carte & self-service puta prema diplomi. Kako piše na homepageu:

„Živimo u svijetu koji je međusobno povezan i u stanju neprestane promjene. Obrazovanje bi trebalo to odražavati. … U Evergreenu, slobodni ste iscrtati vaš osobni smjer i oblikovati svjetliju budućnost za vas same i za svijet.“

Ne samo da koledž ima vlastitu organsku farmu, već je i smješten unutar prirodnog rezervata. Umjesto brojčano izraženih ocjena, studenti dobivaju narativna izvješća o uspjehu. U prvoj točci sveučilišnoga programskog sažetka (Mission Statement), istaknuta je posvećenost „pomaganju studenata da postanu kritički mislioci koji su svjesni svojeg znanja, načina na koji uče, i primjene onoga što znaju“.

Ipak, prije će biti da forte Evergreena leži u petoj točci:

“Increasing student appreciation for human diversity including consideration of ethnicity, culture, gender, age, sexual orientation, disability, nation of origin, economic and social background.

Pretraživanjem po pojmu “social justice“, tražilica na Evergreenovoj mrežnoj stranici izbacuje impozantnih – i numerološki znakovitih – 1968 rezultata. Probao sam s još dosta što srodnih, što pomodnih univerzalija, i rezultat bi uvijek bio daleko, daleko manji…

Odustao sam od prevođenja citirane rečenice na hrvatski jezik; no, ne treba se zavaravati, čudno zvuče i brojni drugi prijevodi koji tvore naš environment – ili, ono što se odnedavno zna nazvati „novim normalnim“. Izopačenost i nakaradnost stila, gramatike i sintakse – pustimo sada sadržaj – zasigurno neće spriječiti lokalne i regionalne birokrate u misiji dodvoravanja transnacionalnim kulturno-obrazovnim mrežama i institucijama.[1] Ta oni nisu drugo doli agenti globalističke kulture i puki posilni akademskih elita smještenih na američkim vrhunskim sveučilištima – i jedino preko njih mogu steći svoju legitimaciju, posvetiti vlastito (ne)znanje.

Elem, zelena idila koledža pretvorila se u stanje straha i kaosa u svibnju 2017. godine. Riječ je o vremenu u kojem su od ranije postojeći kulturni ratovi na nizu američkih kampusa eskalirali u otvorenu cenzuru i fizičke sukobe. Za kvalitetniji opis situacije bilo bi potrebno preliminarno definirati pojmove kao što su cancel culture, safe space, callout culture, mikroagresija…

Ipak, zaobiđimo to kurtoaznim upućivanjem na wikipediju (en., ofc), i krenimo ravno u sam događaj, i.e. na prvi primjer kulture viktimizacije (victimhood culture). Na površan pogled,  ispada da je situaciju na Evergreenu „zakuhao“ Bret Weinstein, profesor evolucijske biologije, inače – paradoksalno – samodeklarirane liberalno-progresivne političke orijentacije. Potonji se, naime, usudio iskoristiti fakultetsku mailing listu da bi izrazio svoje sumnje vezane uz obilježavanje „Dana odsutnosti“, koji se i tog proljeća imao održati na Evergreenu. Prema tradiciji, od 1970-ih godina zaposlenici i profesori drugih rasa – pa vremenom i studenti – izostajali bi jedan dan s kampusa, a sve kako bi se upravo njihovim odsustvom naglasila njihova neizostavna važnost. No, u godini inauguracije Donalda Trampa, organizatori su došli do jedne drugačije ideje: umjesto dragovoljnog izostanka osoba drugih rasa, te je godine zatraženo da sa sveučilišta izostanu studenti i profesori „bijeci“. Zatim je uslijedilo Weinsteinovo neslaganje, izraženo sljedećim riječima:

„Velika je razlika između odluke da skupina ili koalicija dragovoljno izostane iz zajedničkog prostora, kako bi naglasila svoju bitnu i podcijenjenu ulogu… i ohrabrivanja druge skupine da se skloni“.

Prema Wiensteinovu dosljednu stajalištu, nečije pravo govora „nikada ne bi smjelo biti utemeljeno na boji kože“. Ovaj je profesor već ranije znao istupiti iz vrste, kao kad je izrazio neke rezerve o equity (pravičnost) agendi, koju je sve glasnije promicao predsjednik sveučilišta George Bridges. Agenda izražena u sloganu education-solidarity-inclusion, manifestirala se na koledžu kroz niz kolektivnih akcija, koje bi neoliberalnim rječnikom – usprkos izvjesnom protivljenju takvoj etiketi od strane equity promotora – mogli nazvati i svojevrsnim team buildingom. Čitava stvar je koliko bizarna, toliko i epohalno značajna, da ovdje jednostavno moramo dati prostora nekim detaljima geneze Evergreen „incidenta“. Riječ je o cezuri koja definitivno označava ništa manje od početka nove duhovno-povijesne konstelacije; no, nipošto ne bi trebalo pretjerivati oko globalnog dometa i utjecaja samog događaja, relevantnost  fenomena bitno je ograničena na kasni Zapad. Uglavnom, u početku je bio – 28. listopada 2015. godine – Bridgesov poziv na  Akcijski forum, pri čemu je predsjednik koledža istaknuo sljedeća tri cilja:

„nastaviti učiti o zapažanjima i iskustvima naših obojenih studenata i profesora, stvoriti i ustanoviti niz mjera, i… inspirirati svakog člana Evergreen zajednice na putu prema unaprjeđenju različitosti (diversity) na našem kampusu“.

Na spomenutom forumu moglo se, između ostalog, čuti i sljedeće:

„svi članovi društva socijaliziraju se tako da sudjeluju u sustavu rasizma, iako na različitim položajima u društvu. Svi bijelci imaju koristi od rasizma… Ne djelovati protiv rasizma znači podržavati rasizam… Pitanje nije je li se rasizam dogodio, već radije kako se rasizam manifestirao u određenoj situaciji. Rasni status quo je ugodan većini bijelaca, stoga je sumnjivo sve što održava bjelački komfor… Zahvaljujući iskustvenom znanju, rasno potlačeni posjeduju intimniji uvid u rasni sustav i svoje rasne tlačitelje. Ipak, na bijele profesore gledat će se kao da imaju više legitimiteta, i stoga njihova pozicioniranost mora biti namjerno angažirana. Otpor je predvidljiva reakcija na antirasističko obrazovanje, i on mora biti eksplicitno i strateški adresiran.“

Navedena načela equity agende formulirana su kojih devetnaest mjeseci prije Evergreen meltdowna iz svibnja 2017. godine. To se dogodilo na Nacionalnoj rasnoj i pedagoškoj konferenciji održanoj na Sveučilištu Pugent Sound (Tacoma, Washington). Na tom skupu izlagale su četiri aktivističke znanstvenice (scholar-activist), među kojima i Robin DiAngelo, čija je najvažnija knjiga Bijela krhkost: zašto je bijelcima tako teško pričati o rasizmu (2018.) upravo u to vrijeme bila u pripremi. Riječ je o relevantnom akademskom prilogu interdisciplinarnom području whiteness studies, koji – na tragu eseja White Privilege (1989.) Peggy McIntosh, kao i knjige o „bjelačkom suučesništvu“ i „bjelačkoj odgovornosti“ Barbare Applebaum iz 2010. godine – doprinosi redefiniciji i radikalnoj ekspanziji pojma rasizma.

DiAngelo je tijekom svojega gostujućeg predavanja na Evergreenu profesorima rekla i sljedeće:

„Ne mogu učiniti da se složite ili ne složite – mrzim i sam jezik ‘slaganja’ i ‘neslaganja’ – ali, kada ste već ovdje, posao od vas zahtijeva da stvarate ozračje u kojemu sva djeca mogu učiti. Ta ideja da se ovdje radi o kontroli nečijeg mišljenja – ne, ali… ignoriranje takvih stavova utječe na sposobnost ljudi da uče, a to je dio vašeg posla. To je teorijski okvir, kao i svaki drugi teorijski okvir, ali to je onaj iza kojeg je stala ova ustanova, i s njime ćete se morati nositi.“

DiAngelo nije opterećena pridobivanjem svake duše; kako je sama istaknula, za promjenu načina na koji razmišljaju ljudi u nekoj sredini, dovoljno je osvojiti 30%. Na Evergreenu to nije bio nikakav problem; po svemu sudeći, ta je brojka na Evergreenu bila zadovoljena još prije samog starta equity agende. U sklopu potonje, održan je i sastanak profesorskog vijeća, o kojem kasnije svjedoči Weinstein. Na vijeću se glasalo o dopuni ugovora o radnom odnosu, prema kojem bi se ubuduće od svakog zaposlenika fakulteta zahtijevalo da promišlja o vlastitom napretku glede suočavanja s osobnim rasizmom, i to svake godine u posebnoj samoevaluaciji. Na temelju ove – kako Weinstein kaže, „apsurdne“ i „strašne“ – ideje o sveprisutnom „unutarnjem rasizmu“, donosile bi se buduće odluke o napredovanjima, zapošljavanjima i otpuštanjima. Uostalom, na nekom ranijem equity skupu, jedan je njegov kolega uspjeh agende povezao s nuždom „kontinuiranog i tvrdoglavog vodstva administracije, i barem dvostruko većeg broja obojenih zaposlenika“. Spomenuti prijedlog Weinstein je glasno odbio, no pridružio mu se još samo jedan glas od njih sedamdeset. Glasovanje je bilo javno, što dokazano potiče konformističko ponašanje, i u pravilu ide na ruku promotorima inovativnih agendi, odnosno slamanju i ušutkivanju otpora

Vratimo se zbivanjima na Evergreenu iz notornog svibnja 2017. godine.

Dan odsutnosti prošao je bez pravog incidenta, iako su se tada na Evergreenu pojavili još neki – naravno, uz Weinsteina – „bijeli“ članovi sveučilišne zajednice. Ipak, nije stalo na tome. Nakon više od mjesec dana, skupina studenata raznovrsnog podrijetla okupila se ispred Weinsteinove predavaonice, i napala profesora psovkama, časteći ga titulama poput “piece of sh*t”, i poručujući mu eksplicitno: “get the f*ck out”. Između uvreda i prijetnji, odzvanjale su optužbe za „rasističke“ i „štetne“ navode iz protestnog maila, inzistiranje da se prvo ispriča, pa zatim još da otkaz na sveučilištu. Profesor nije prihvatio optužbe, već je pozvao studente na diskusiju, predlažući im „dijalektiku“ – dakle, slobodni i argumentirani filozofski diskurs koji nasljeđujemo još od Sokratovih dana – „što znači da ja slušam vas, i vi slušate mene“. No, razjareni studenti ovo odbijaju tvrdnjom da ne žele „razgovarati pod uvjetima bjelačke povlaštenosti (white privilege)“.

Zatim su Weinsteinovi studenti – naime, kako sam svjedoči, nije poznavao studente koji su ga napali – pozvali policiju kampusa, kojoj su prosvjednici fizički zapriječili pristup Weinsteinu; točnije, svoj otpor policiji reinterpretirali su kao sprječavanje bjelačkog policijskog nasilja. Kada je tih par policajaca iz nemoći pozvalo u pomoć gradsku policiju, demonstranti su zabarikadirali ulaze i krenuli prema zgradi uprave, gdje su na hodniku zaskočili Bridgesa, kojeg su također zasuli na videu zabilježenim psovkama: “F*ck you, George, we don’t want to hear a Goddamn thing you have to say. … You shut the f*ck up“. No, predsjedniku Evergreena equity agenda naložila je da dodatno podigne prag tolerancije, i – tijekom zajedničkog sastanka s vođama prosvjeda – ohrabri studente riječima kako ima neposlušnih profesora i

 “they’re going to say some things we don’t like, and our job is to bring them all in or get ’em out. And what I hear us stating that we are working toward is: bring ’em in, train ’em, and if they don’t get it, sanction ’em.

Kako opravdano komentiraju Greg Lukianoff i Jonathan Haidt u svojoj knjizi Tetošenje američkog uma:

„Da, to je predsjednik američkog javnog koledža, koji je Prvim amandmanom obvezan zaštiti akademsku slobodu, dok predlaže otpuštanje ili kažnjavanje profesora koji ne prihvaćaju poučavanje obveznog programa političke reedukacije.“

Nadalje je istog dana bio održan veliki sastanak u sveučilišnoj knjižnici, dok su prosvjednici nadzirali jedini izlaz iz prostorije; kolale su i jezive informacije da netko od radikaliziranih studenata nosi i malj. Tijekom sastanka stotine su prosvjednika optužbama i psovkama targetirali Weinsteina, zajedno s nekolicinom profesora i studenata koji su razmišljali drugačije od mase. Zanimljivo je da su obojene studente koji su podržavali Weinsteina – ali čak i one koji su pokušavali čuti njihove argumente – razdraženi studenti nazivali „rasnim izdajicama“ (race traitors). Za to vrijeme, onim bijelim studentima koji nisu prosvjedovali, satjeranima u stražnji dio dvorane, uskraćivana je riječ. 

No Safe Spaces (2019)

Na brojnim videima koji se mogu pronaći na Youtubeu, zabilježeno je puno scena između kojih bi teško bilo izabrati onu najžalosniju – ili, možda ipak bolje, najtragikomičniju. Svejedno, potrebno je izdvojiti pojedine momente. Primjerice, kada demonstranti izvana, kroz staklo, gledaju zatvorene/kidnapirane profesore, poručujući im složnim skandiranjem: “two-four-six-eight, this time you cannot escape”… Ili, kada s druge strane Jamil Bee – očito glavni vođa  prosvjeda – pita zatočeni nastavni kadar treba li im nešto, i bez ikakve stanke zaključi: “Cool” – i krene prema vratima. U tom je trenu Bridges izrazio potrebu da ode na toalet – “I need to pee” – sve da bi mu Jamil glatko otpovrnuo: “Hold it

Jamil Bee

Although it goes without saying: prosvjednici su i samog Bridgesa – ključnog promotora agende, koji je već tijekom njene inauguracije svjedočio o tome kako se protiv rasizma osobno i konkretno bori već tri desetljeća – nedvosmisleno označili kao „rasista“! Dementnu narav prosvjeda razotkriva i double bind s kojim jedna studentica suočava stariju profesoricu: “if you want to leave go ahead, but you should not under any circumstances leave this environment“… Među zabavnijima je zasigurno moment kada prosvjednici upadaju na sjednicu profesorskog vijeća, i konfisciraju tortu koja je se tamo našla povodom nečijeg odlaska u mirovinu; pored toga, netko od studenata je profesorski domjenak začinio komentarom: „trebamo još ruku da odnesemo hranu studentima“. Weinstein posebno izdvaja race to the bottom profesora – vidljiv u istom videu – koji se pred studentima natječu u iskazivanju vrline, povlađujući im i ugađajući, ignorirajući aktualno stanje – prijetnje i ucjenu od strane gomile – i eksternalizirajući vlastitu frustraciju optužbama protiv vlastitih kolega. Zapanjuju i zahtjevi da sveučilište studentima isplati „reparacije“ – uključujući „dodatne obroke do kraja kvartala“ – za duševne boli koje su im nastavnici tog dana zadali, jer navodno nisu podržali prosvjed u dovoljnom broju, dovoljno glasno, i entuzijastično. Nadrealna je i situacija u kojoj šefica policije s kampusa dan kasnije naziva Weinsteina da ga upozori da ne dolazi – jer prosvjednici zaustavljaju automobile na cesti, tragajući za njime – nemoćna zbog naloga predsjednika Bridgesa da ništa ne poduzima, a sve kako ne bi iziritirala pobunjene studente. Da scena bude potpunija, treba dodati da je Weinstein sa suprugom Heather – također profesoricom biologije – tada živio doslovno preko puta kampusa! Kada je tijekom vožnje biciklom shvatio da ga je ista ekipa uočila, i da ga prate komunicirajući smartfonima – odvezao se brže-bolje do lokalne policijske postaje, gdje ga je glavna zamjenica dodatno otrijeznila upozorenjem kako „na biciklu nije siguran ni na kampusu ni izvan njega“. Čovjek je tih dana, kako sam kaže, doslovno bio hunted civilian, junak neke priče koja silno podsjeća na distopijski horor u Black Mirror stilu.

Nakon tih dana ludila, predsjednik Bridges proveo je cijeli srpanj na godišnjem odmoru, da bi Bretu Weinsteinu i Heather Heying na kraju kolovoza prilično neuvijeno bilo priopćeno da su nepoželjni na Evergreenu. Kako svjedoči Heather, javna tužiteljica je u principu prihvatila mišljenje studenata da su ona i suprug u osnovi par zločestih rasista, kojih se sveučilište ionako trebalo riješiti. Srž problema najbolje je izrazio Bret:

„Ovdje se ne radi o slobodi govora, i ovo je samo sporedno vezano za kampuse. Radi se o slomu temeljne logike civilizacije, koji se širi, a na sveučilišnim se kampusima možda događa prva dramatična borba – ali, naravno, to će pronaći svoj put do sudova, kao što je već pronašlo svoj put do tech sektora. Naći će put i do najviših razina vlasti, ako ne budemo oprezni. I to ugrožava sposobnost civilizacije da nastavi funkcionirati.“

U sudskom sporu s Evergreenom, zajedno sa suprugom ishodio je sporazumnu odštetu od pola milijuna dolara za napuštanje sveučilišta. No, ovdje Weinstein dodaje nešto uistinu radikalno, možda bi se čak moglo reći i konzervativno-revolucionarno, usprkos njegovim ranijim izrazima lojalnosti lijevo-liberalno-progresivnom dijelu političkog spektra. Na pitanje „kako se došlo do ove točke“ – dvije godine nakon događaja, profesor evolucijske biologije odgovara sasvim odrješito, u maniri pravog kulturnog ratnika (culture warrior):

„Djelomično zato što smo dopustili da se gnoji. Te ideje bile su pogrešne već prvi puta kada su se primile na sveučilištima. I umjesto da ih ugasimo, stvorili smo tobožnja polja (phoney fields) koja funkcioniraju kao svojevrsna analitička afirmativna akcija, kojom se uzdržavaju ideje koje ne zaslužuju da opstanu. Te su ideje toliko toksične (sic!), i toliko nepromišljene, da… u mjeri  u kojoj im se dopušta da vladaju, kao da je jedna istina jednaka svakoj drugoj istini – je li, moja istina je jednako dobra kao i tvoja istina… U mjeri u kojoj se toj ideji dopušta da prožima druge institucije o kojima ovisi civilizacija – civilizacija će propasti. Stoga, moramo se boriti. Nemojte steći dojam da se radi samo o sveučilišnim kampusima ili mladima koji su pretjerali, jer… hm, to nije posrijedi, ovo je puno važnije od toga“. 

Konačno, zašto je Evergreen uopće bitan? Najopćenitiji odgovor bio bi da njegova priča može poslužiti kao vektor za problematizaciju čitavog niza situacija s kojim se suočava suvremena znanost, kultura, društvo, politika, civilizacija. Kao što implicira prethodni Weinsteinov citat, Evergreen provocira ne samo raspravu o odnosu znanosti i filozofije, već i sijaset pitanja o problematičnom odnosu „kontinentalne“ i „analitičke filozofije“, uključujući njihove brojne ogranke i hibride, različite – i, najčešće nesumjerljive – filozofske i znanstvene pravce i paradigme. U svakom slučaju, na tom se putu otvaraju naročito bolne i zbunjujuće stranputice unutar društveno-humanističkih znanosti. Nadalje, pomnom promatraču neće promaći lakoća s kojom woke movement zna biti kooptiran u neoliberalnu agendu. No, isto se uglavnom može reći i za kritiku wokeisma, jer izgleda kao da nominalno liberalni i progresivni kritičari nemaju puno čega više za ponuditi od priklanjanja konzervativnoj moralnoj obnovi, nostalgičnoj prema stoicizmu pedesetih koji prethodi moralnoj raskalašenosti nakon šezdesetosme. Naime, takva kritika zastaje u dimenziji moralizma, jer nije razvila socioekonomski aspekt, i u osnovi nije dovela u pitanje opstanak korporativnog kapitalizma i pripadajuću mu ideologiju neoliberalizma. Dakle, s te se strane i dalje poglavito mogu očekivati paternalistički pozivi na ozbiljnost i business as usual. Sve to dalje ukazuje na neadekvatnost ustaljenih terminoloških razdjelnica i konceptualizacija „liberalno“ / „konzervativno“, „ljevica“ / „desnica“ i sl.  Nije tajna da bijeli radnici kako u SAD-u, tako i u Europi, sve češće glasaju za desne i „populističke“ stranke. I ne treba se čuditi tome da mnogi među njima to rade iz racionalnih razloga, a ne zbog puke regresije u atavističku mržnju. Kao što je to otvoreno primijetio i poznati američki demokrat i redatelj Michael Moore, koji je predsjedničkoj kampanji Hillary Clinton 2016. godine posvetio i čitav dokumentarni film:

„Morate prihvatiti da su milijuni ljudi koji su glasovali za Baracka Obamu ovaj put promijenili mišljenje. Oni nisu rasisti.“[2]

Ceterum censeo – zapravo, ponovno ću citirati velikog Houellebecqa iz Elementarnih čestica:

„Ne postoji nijedan primjer mode nastale u Sjedinjenim Državama koja nije uspjela preplaviti zapadnu Europu nekoliko godina kasnije; baš nijedan.“

I da parafraziram Štulića: Evergreen… i to je Amerika!

Last but not the least, iz perspektive ovoga bloga najvažnije je uočiti utjecaj Weba 2.0 na genezu, tijek i rasplet događaja na Evergreenu i oko njega. Već preliminarno, s pouzdanošću valja postaviti hipotezu po kojoj su upravo novi digitalni mediji, više od bilo čega drugog, onaj čimbenik bez kojega fenomen Evergreen – zajedno s frapantnim manifestacijama konformističkog ponašanja i ideološke isključivosti, i to s „obje strane političkog spektra“ – ne bi uopće bio ni zamisliv.


[1] Vidi Richard Munch, „Obrazovanje i znanost između globalne kulture i nacionalnih razvojnih puteva“, u: Europski glasnik 14 (2009), str. 369-372.

[2] Navod prema: Serge Halimi, „Poraz američkih intelektualaca“, u: Le Monde diplomatique 48, prosinac 2016., str. 3.