Nakon što je u prvom odsječku („Naši kanarinci u rudniku“) problematiku kapitalizma nadzora i instrumentarijanizma fokusirala kroz prizmu njihova utjecaja na adolescentsku i tek malo stariju populaciju – ujedno naznačivši formu akutne ovisnosti koju taj utjecaj poprima naročito u toj osjetljivoj dobi – Zuboff produbljuje analizu usredotočujući se upravo na dimenziju ovisnosti. Ovaj odsječak nosi temi primjeren naslov: „Ruka i rukavica“.
Bez okolišanja i relativizacije – koja u ovoj situaciji nema drugih učinaka osim uljuljkivanja u spokojni osjećaj lažne sigurnosti – Zuboff konstatira kako društveni mediji djeluju s „magnetskom privlačnošću“ na mlade, koje to vodi „prema sve automatičnijem, i sve manje dragovoljnom ponašanju“. Kako ponašanje mladih „ulazi u sjenu područja istinske prinude“, postavlja se pitanje koje nije tek retoričke naravi:
„Što je to što opčinjuje najmlađe među nama, privezujući ih uz ovaj medijatizirani svijet, usprkos stresa i nemira koje u njemu susreću?”
Odgovor je u „kombinaciji bihevioralne znanosti i dizajna visokog uloga (high stakes design)“, koja proizvodi toliko precizan i žestok učinak „ugriza“ u afektivne potrebe te životne dobi i tog razvojnog stupnja – da je najadekvatnija usporedba „savršeno prianjanje ruke i rukavice (hand and glove)“. Iako su društveni mediji dio obuhvatnog bacanja mreže s ciljem uključivanja, i zatim zadržavanja, ljudi svih životnih dobi – nema nikakve sumnje, i to pokazuje povijest samog Facebooka, da je izvorno targetiran baš taj dio populacije koji je po svojoj naravi orijentiran prema „drugima“. S obzirom na iznimnu važnost koju za mlade imaju potkrepljenja poput priznanja skupine, prihvaćanja, pripadanja i inkluzije, za ogroman broj mladih ova kombinacija praktične ovisnosti o društvenoj participaciji, i „uskog kroja“ socijalno-medijske „rukavice“, nedvojbeno ima toksičan učinak. Ne samo da boravak u ovom miljeu mnogi mladi plaćaju pretjeranim psihološkim dankom – riječ je, štoviše, i o prijetnji budućnosti, kako današnjih mladih, tako i budućih generacija (ili, u dikensovskoj metafori: duhova „Božića koji tek ima doći“).
No, ne treba pretjerivati i pripisivati kreaciju svega danas socijalno toksičnog samo Facebooku i drugim društvenima mrežama à la Web 2.0. Odnos tehnološke ovisnosti po modelu „ruka-rukavica“ još ranije je pokrenut, testiran i usavršen, u industriji računalnih igara (gaming industry) – kako komentira Zuboff, „u još jednoj okolini u kojoj je ovisnost formalno prepoznata kao neograničeni izvor profita“. No, moguće je pratiti korijene nove ovisnosti još dalje u prošlost, do oca radikalnog biheviorizma – američkog psihologa i socijalnog filozofa B. F. Skinnera.
Potonji je teorijski i eksperimentalno anticipirao vrijednost koju biheviorizam ima za milje kockarnica, da bi zatim inženjeri i direktori kazina zapanjujuću moć bihevioralnog inženjeringa pretočili u neposrednu korist tj. zaradu. U osnovi moći o kojoj je riječ leži sposobnost iskorištavanja prirodnih sklonosti pojedinca na način da se ove preobraze u „zatvorene petlje opsesije i kompulzije (closed loops of obsession and compulsion)“.
Kad je riječ o kockarskom miljeu à la Las Vegas, njega je najbolje opisala i analizirala socijalna antropologinja s MIT-a, Natasha Dow Schüll u svojoj studiji o kockanju na automatima Dizajnirana ovisnost (2012.). Prema Zuboff, preduvjet razumijevanja adiktivnosti društvenih medija je u prepoznavanju analognosti i primjeni simbiotičkih principa dizajna nove generacije automata za kocku. Potonje odlikuje toliko usavršena manipulacija psihološke orijentacije igrača, da ovi kao prvo nikada ni ne požele pogledati u stranu (mimo ekrana), a kad se ta ideja eventualno i pojavi – već je prekasno, jer oni su u konačnici postali jednostavno nesposobni to i sprovesti u djelo. Ključna je lekcija koju možemo naučiti od Schüll da ovisni igrači ne tragaju ni za zabavom, ni za nekim bajoslovnim jackpotom na kraju duge. To što oni u stvari love je ono što Howard Shaffer – istraživač ovisnosti s Harvard Medical School – naziva „kapacitet droge ili kocke da promijeni subjektivno iskustvo“.
Preciznije, djelovanje droge/kocke razvija specifično iskustveno stanje koje Schüll naziva „zonom automata“ (machine zone). U toj zoni – može se slobodno reći, zoni sumraka – čovjek zapada u samozaborav, ponesen neodoljivim impulsom koji izaziva učinak da subjekt osjeća kao da njega „igra stroj“ (a ne obrnuto). Zona automata sa svojim osjećajem „potpunog uranjanja“ (complete immersion) sasvim odgovara dizajnerskim načelima Facebooka – kako ih, primjerice, veliča Klein – „očaravajući, neodoljiv, trenutačan“. Te „neodoljive“ atribucije u stvarnosti ne znače više od „gubitka samosvijesti, automatiziranog ponašanja i potpune ritmičke apsorpcije koju sa sobom nosi val kompluzije“ (Zuboff). Svaki aspekt dizajna casino automata upregnut je da ponavlja, povisuje, i pojačava intenzitet gladi za tom subjektivnom transformacijom – ali, uvijek na načine koji izmiču svijesti samoga igrača, omađijanoga fantazmagoričnom ideologijom kulta digitalne tehničke inovacije i njene neprikosnovene nadmoći.
Riječ je o višedesetljetnoj krivulji učenja, u kojoj su menadžeri gaming industrije postupno učili od nove generacije kompjutoriziranih slot aparata kako je kod tzv. korisnika moguće aktivirati i pojačati kompulziju da se naganja „zona automata“. U konačnici, to se svodi na produžavanje vremena igre, gdje je svaki automat – sukladno biheviorističkim principima – preobražen u „personalizirano sredstvo nagrađivanja“ (personalized reward device). U tu svrhu nužno je odstraniti sve što može odvratiti pažnju igrača, odnosno prekinuti njegovu fuziju s automatom. Matematička struktura, vizualna grafika i zvučna dinamika, konačno i ergonomika sjedenja u odnosu na glatke dodirne ekrane – sve je to kalibrirano samo zato da se poveća kockarevo ‘vrijeme na aparatu“, i da ujedno ohrabri ‘igru do istrebljenja’“. U toj kvintesencijalnoj fantaziji ideologije neoliberalnog digitalnog kapitalizma, cilj je svojevrsni suludi seks s automatom (crazed machine sex), dakle – kako primjećuje Zuboff – „jedna intimna zatvorena petlja arhitekture opsesije, gubitak osobnosti i samo-zadovoljavanje (auto-gratification)“. Kako kaže jedan casino menadžer, ključno je znati usmjeriti tehnologiju da na nevidljiv način iskoristi „korisnikove“ sklonosti; ovu manipulativnost tajne agende Schüll naziva „auto-magijskom“ – jer, u konačnici, subjekt/korisnik daje svoj eksplicitni pristanak na takav tip tretmana. Ili, kako je to rekao Edward Tufte, poznati statističar i jedan od pionira informacijskog dizajna i vizualizacije podataka:
„Samo dvije industrije svoje klijente nazivaju korisnicima: narkoindustrija i softverska industrija.”
Usporedbom s casino automatima Zuboff je tek aranžirala setting za analizu Facebookova impozantnog uspjeha. Kako kaže, psihološki hazardi adaptacije tipa „ruka-rukavica“ definiraju „sirovo srce (raw heart) Facebookova uspjeha“. Ta korporacija oplodila je ovu parazitsku simbiozu – kapitalom, informacijama, znanošću, socijalnim impaktom itd. – daleko više negoli je to gaming industrija ikada mogla i sanjati. Uspjeh korporacije nije tek epitom, već prototip instrumentarne moći i instrumentarnog društva – u punini snagu tog udara iskušavaju posebno mladi. Ta njihova je sudbina odrastati u novom društvenom miljeu košnice, u kojemu je globalna snaga kapitala posvećena generiranju kompulzije koja upravlja njihovim životima (dodajmo, bez naročitog pretjerivanja: s tendencijom prema 24/7). Uranjanje u ekran i fuzija s automatiziranom socijalnom interakcijom, i u ovom slučaju „korisnike“ – naročito one mlađe – u konačnici čini nesposobnima da skrenu pogled.
Kako ovo ne bi bilo shvaćeno kao paranoja teoretičara zavjera ili neprilagođenih i tehnofobnih kultur-pesimista, vrijedi istaknuti kako je i insider poput Seana Parkera – suosnivača Napstera i bivšeg predsjednika Facebooka – iskreno priznao da je Facebook dizajniran s primarnim ciljem da aplikacija potroši maksimalne količine „korisnikova“ vremena i svijesti. Kako bez okolišanja kaže sam Parker:
„Moramo na neki način dati mali šut dopamina povremeno, zato jer je netko lajkao ili komentirao fotografiju, ili post, ili štogod drugo… To je povratna petlja društvenog priznanja (social-validation feedback loop)… upravo takva stvar kakvu bi haker poput mene mogao zamisliti, jer radi se o iskorištavanju ranjivosti ljudske psihologije… Izumitelji, kreatori – to sam ja, to je Mark [Zuckerberg], to je Kevin Systrom na Instagramu – to su svi ti ljudi svjesno razumjeli. I mi smo to svejedno uradili… to doslovno mijenja vaš odnos prema društvu, odnos prema drugima… Vjerojatno se to upliće u produktivnost na čudne načine. Bog zna što to radi dječjim mozgovima.“
O tome ćemo dalje u sljedećem nastavku ove serije posvećene Shoshani Zuboff, i njenoj kapitalnoj studiji o sociopsihologiji kapitalizma nadzora.