U prošlom nastavku spomenuti Shaffer – poznati istraživač ovisnosti s Harvarda – identificirao je pet elemenata koji karakteriziraju kompulzivno stanje ovisništva: učestalost korištenja, trajanje akcije, jakost, put prijenosa (route of administration) i osobine igrača. Budući nam je dobro poznata ekstremna frekventnost i dugotrajnost uključivanja mladih u društvene medije, Zuboff navodi tri čimbenika koje moramo razumjeti kako bi problematiku ovisnosti adekvatno primijenili u svijetu Weba 2.0: 1. psihološke potrebe mladih koje ih vuku prema društvenim medijima („ruka“); 2. dizajnerske prakse koje tu sklonost mladih sve intenzivnije preobražavaju u nezasitnu potrebu („rukavica“); i 3. mentalne i emocionalne posljedice Facebookove sve izvrsnije (ever-more-exquisite) sposobnosti da mlade zapliće u potragu za vlastitom inačicom „zone“.
Ovog puta Zuboff poseže za primjerom još mlađeg uzrasta, pa navodi slučaj trinaestogodišnje djevojčice iz serije priča o tome „kako je odrastati u doba lajkova, lol-ova i čežnje“, objavljenih u Washington Postu 2017. godine. Djevojčica naime slavi rođendan, a o njenoj sreći odlučit će svjetlucanje screena. Kako navodi novinarka:
„Ona skrola, ona čeka. Da se pojavi taj mali okvir za obavijesti (notification box).“
Iako bi se svatko mogao donekle prepoznati u općeljudskoj situaciji iščekivanja društvenog priznanja – postavlja se, ipak, pitanje: je li adolescencija danas drugačija negoli u ranijim epohama? Ta oduvijek je to bila životna faza u kojoj se prihvaćanje, uključivanje, i prepoznavanje od strane „drugih“ proživljavalo kao krajnje ozbiljna stvar. Zuboff odgovara na postavljeno pitanje s „da… i ne“, da bi se zatim posvetila analizi moderne povijesti adolescencije.
Pojam adolescencije je teorijski doprinos i otkriće američkog psihologa i pedagoga G. Stanleyja Halla, i kao takav nije stariji od 1904. godine. Taj prvi doktor psihologije u SAD-u, izazove mladenačkoga života smjestio je u dinamičan i izrazito varijabilan kontekst „našeg života u urbaniziranom stakleniku, koji nastoji da sve dozrije prije svojeg roka“. Ono što Hall ponajprije uočava kod adolescencije je ekstremna orijentacija prema vršnjačkoj skupini, koja nerijetko poprima i obilježja okrutnosti. Kako sam kaže:
„Čini se da neki u toj dobi sami nemaju dovoljno snage, već njihova sreća očajnički ovisi o njihovim prijateljima“.
Nekoliko desetljeća kasnije, sljedeći proboj na polju istraživanja adolescencije napravio je još jedan američki psiholog – Erik Erikson. On je središnji izazov adolescencije napokon jasno formulirao kao „oblikovanje identiteta“. Riječ je o borbi oko konstrukcije koherentnog identiteta koja se odvija u miljeu uzajamne pridruženosti (joinedness) adolescentske klike. Ovu borbu obilježava „normativna kriza“, koja nastupa kada temeljna pitanja „pravog“ i „krivog“ neizostavno mobiliziraju unutarnje resurse pojedinca povezane s „introspekcijom“ i „osobnim eksperimentiranjem“. Jedini put do konstrukcije trajnog osjećaja identiteta vodi kroz razrješenje ovog konflikta između sebe i drugih.
Ovako naznačenu problematiku nesumnjivo je zakomplicirala suvremena kombinacija našeg dužeg životnog vijeka i brojnih izazova intenzivnoga informacijskog društva – i to ponajprije zbog relativizacije i dodatnog produženja vremena između djetinjstva i odrasle dobi. Na tom tragu – a kako bi se naznačila posebnost životne dobi između 18. godine i kasnih dvadesetih – uveden je i pojam „odrasle dobi u nastajanju“ (emerging adulthood). Zuboff zaključuje kako je taj naznačeni uzrast za 21. stoljeće ono što je adolescencija bila za prethodno, 20. stoljeće. Neovisno o supostojanju raznih metoda i paradigmi, većina suvremenih istraživača lako će se složiti kako jeključni izazov na pragu odrasle dobi diferencijacija „sebe“ od „drugih“. Nedvojbeno je i da naš duži životni vijek podrazumijeva povremenu reviziju osnovnih pitanja o osobnom identitetu, ali nema sumnje u to da uspješnost faze odrastanja ovisi o razrješenju problema identiteta. Svakome je upućen izazov da postane „autor vlastitog života“; štoviše, ovaj trajni egzistencijalni izazov ujedno je i izvor kontinuiteta koji omogućuje međusobnu povezanost ljudskih generacija. No, promijenjene su okolnosti u kojima se odigrava ta drama, što ne predstavlja ni malu ni nebitnu okolnost u životima mladih.
Psiholozi Daniel Lapsley i Ryan Woodbury emerging adulthood fazu tumače kao središnje poprište borbe za, kako kažu, „relacionalnu autonomiju“. Potonjim terminom ovi američki psiholozi naglašavaju da autonomija nije tek pojednostavljeni kliše neobuzdanoga „individualizma“, po sebi slobodnog od privrženosti i simpatije. Radi se o tome da autonomija zahtijeva vitalnu ravnotežu između razvitka unutarnjih snaga na jednoj strani, i sposobnosti za intimnost i odnos na drugoj strani. A to podrazumijeva ni manje ni više nego „naporno cjenkanje“ (hard bargaining), kao nužan uvjet da bi se uspostavilo jastvo odvojeno od „drugih“, ali svejedno i dalje povezano s njima.
Da bi se ozbiljno shvatio problem o kojem je riječ, potrebno je prihvatiti da u razdoblju koje neposredno prethodi tome „napornom cjenkanju“, nekakav „unutarnji“ osjećaj „jastva“ jednostavno još ni ne postoji. Otuda i prirodnost osjećaja nemoći o kojemu govori još Hall. Naime, u toj je dobi naše „ja“ ono što „drugi“ misle o nama, dok je pitanje kako se „ja“ osjeća zapravo funkcija toga kako nas „drugi“ tretiraju. Nasuprot stabilnom osjećaju identiteta, tada egzistira svojevrsni kameleon, koji stalno iznova osmišljava sebe, i to ovisno o društvenom ogledalu u koje silom prilika biva uvučen. Doista, ako su stvari tako postavljene, onda „drugi“ ni nisu pojedinci, već radije publika pred kojom moramo inscenirati i izvoditi sami sebe. Pritom krucijalno pitanje – tko sam zapravo „ja“? – definitivno ovisi o publici. Osoba se tada jednostavno još nije diferencirala iz ogledala čiste „fuzije“, o kojemu presudno ovisi autopercepcija vlastite vrijednosti – kao što uostalom vidimo na spomenutom primjeru trinaestogodišnje djevojčice. Mlada osoba za sebe postoji samo s gledišta Jednoga-Drugog (Other-One), i bez toga „drugoga“ svjetla se naprosto gase. Bijes i pobuna sustavno su pritom isključeni – ta kako zamisliti samootuđenje od drugih, ako su ti drugi naše vlastito ogledalo i utoliko dokaz same vrijednosti našeg života?
Mladu osobu koja se osjeća prisiljenom koristiti društvene medije uistinu možemo opisati kako se „očajnički drži za dragocjeni život (hanging on for dear life)“, dok istodobno živi tek u pogledu drugih – u jedinom životu koji ona ima, ma koliko bolan i nesamostalan on znao biti. S druge strane, „lajkanje“ od strane drugih ljudi definiralo je identitet i adolescentsko iskustvo još puno prije pojave Facebooka. Na dotičnom stupnju osobnog razvoja, nedvojbeno se radi o životnoj činjenici, koja nužno podrazumijeva funkcioniranje pojedinca kroz društveno uspoređivanje. No, sasvim je druga stvar biti netko tko „ima“ svoje odnose, od toga da se bude tek netko tko „jest“ njegovi odnosi. Prema razvojnom psihologu Robertu Keganu, ova tranzicija donosi odmak od „kulture uzajamnosti“ – dakle, dalje od „fuzije“ – u kompleksniju „kulturu identiteta, samoautorstvo (self-autorship) i osobnu autonomiju“. Ta odlučna promjena zahtijeva životna iskustva koja sežu dalje od naše puke refleksije u ogledalu „drugih“. Drugim riječima, traže se pojedinci koji inzistiraju na vlastitom glasu u prvom licu – „ja mislim“, „ja osjećam“, ja vjerujem“ – kao i situacije koje nas provociraju da se izborimo za naš vlastiti i jedinstveni odgovor svijetu. Na tom terenu razvijamo unutarnji osjećaj za istinu i moralni autoritet, sposobnost samorefleksije – konačno, i osjećaj autorstva u odnosu na vlastita iskustva. Tako veliki skokovi u samoizgradnji podrazumijevaju situacije sukoba, disonance, krize, pa i neuspjeha. A razvojna stagnacija u postizanju zdrave ravnoteže između unutarnjeg i izvanjskog – sebstva i odnosa – za posljedicu obično ima nesposobnost trpljenja samoće, osjećaj spojenosti s drugima, nestabilan osjećaj jastva, pa čak i jednu pretjeranu potrebu za kontrolom nad drugima. Potonji slučaj može se jednostavno protumačiti kao način da se „ogledalo drži u blizini“.
Pravi je problem što kultivacija unutarnjih snaga – presudna za intimnost i odnos – sa svakom novom fazom modernizacije postaje sve zahtjevnija aktivnost, koja odnosi sve više i više vremena. Kako ističe Zuboff, prvo je propadanje tradicionalnog društva ubrzalo proces individualizacije, tjerajući nas da se oslonimo na naše unutarnje resurse, i izlažući nas riziku gorke izolacije ukoliko naš proces samostvaranja naiđe na nesavladivu opstrukciju. Zatim je, vrlo naglo, digitalna povezanost postala neizbježno sredstvo društvene participacije – što je ujedno bio logičan odgovor na neuspjeh svih postojećih institucija da se prilagode novome kompleksnom društvu koje je sastavljeno od individualaca. Kompjutersko posredovanje socijalne infrastrukture uspjelo je promijeniti – kroz tisuće malih svakodnevnih aktivnosti na mreži – ljudsku komunikaciju u cjelini. Konačno, kapitalizam nadzora zavladao je digitalnom povezanošću i instrumentalizirao ju. Kako u svojoj knjizi To je komplicirano: društveni životi umreženih tinejdžera (2014.) primjećuje danah boyd, poznata istraživačica digitalnih društvenih medija, potonji su omogućili da se „vječna želja tinejdžera za društvenom povezanošću i autonomijom“ danas izražava u specifičnim „umreženim javnostima“.
Kušnje identiteta u njima bivaju vidljive široj skupini, u prostoru koji je dodatno vidljiviji utoliko što je i privatiziran. Kako kaže Zuboff, privatni prostori korporativnog kapitala jesu mediji kroz koje je
„svaki oblik društvenog utjecaja – društveni pritisak, društvena usporedba, modeliranje, subliminalna priprema – sazvan da podesi (tune), okupi u stado (herd), i manipulira ponašanje u ime prihoda od nadzora (surveillance revenues). To je mjesto na kojemu se danas očekuje nastupanje zrelosti.“
Za razliku od menadžera casina i programera slot automata, projekt kapitalizma nadzora više investira u tajnost, tako da se razvio čitav jedan mistificirajući diskurs posvećen dekodiranju nevidljivih aspekata dizajna društvenih mreža poput Facebooka. U relevantnoj literaturi o dizajnerskim praksama – naslovima poput Dizajniran zao (Evil by Design) od Chrisa Noddera, i Neodoljiv (Irresistible) od Adama Altera – cinično se objašnjava kako taj „zli“ dizajn, koji iskorištava ljudske slabosti, danas nema realne alternative osim da potrošači i dizajneri pronađu načine kako da manipulativne prakse „okrenu u svoju korist“.
No, bitne su specifične prakse koje društvenu participaciju pretvaraju u „rukavicu“ (glove) koja ne samo da jednostavno obavija ruku, već ju radije magnetizira i paralizira zbog ekonomskih imperativa. Naime, Facebook se oslanja na sklonost mladih ljudi da upoznaju sebe „gledajući izvana prema unutra“ (the outside looking in). Poanta je u tome da što se više potiče potreba za „drugima“, pojedinac biva manje sposoban zaokupiti se radom na samoizgradnji. Kako procjenjuju Lapsley i Woodsbury, neuspjeh da se postigne pozitivni ekvilibrij između unutarnjeg i izvanjskog života danas je toliko velik i devastirajući, da se upravo taj kolaps može detektirati „u srcu“ većine poremećaja osobnosti kod odraslih osoba.
Spomenuti Nodder naglašava Facebookovo vladanje „socijalnim dokazom“ (social proof) – odnosno utiskom o tome što je ispravna stvar koju bi trebalo uraditi, bitno utemeljenom na promatranju drugih, a koji određuje veliki dio našeg ponašanja. Korporacija je uspjela potpuno instrumentalizirati ovaj aspekt adolescentske naravi, koristeći poruke od „prijatelja“ kako bi proizvod, uslugu, ili aktivnost učinila „osobnijom i emocionalnijom“. Potrebe mladih da prikupljaju odobravanja i izbjegnu neodobravanje – tako što će raditi ono što drugi rade – primjenjena je i u Facebookovim eksperimentima s glasovanjem. Ipak, najvažnija kompanijina revolucionarna inovacija na polju bihevioralnog inženjeringa je uvođenje gumba „sviđa mi se“ (Like) 2009. godine. Nakon nećkanja od kojih godinu i pol dana, Zuckerberg je napokon prelomio odluku tek nakon što su novi podatci otkrili koliko je više podataka moguće prikupiti na taj novi način. Postupno je vodstvo kompanije uočilo, kako primjećuje Zuboff, da gumb može platformu preobraziti „iz knjige u mećavu ogledala, a pasivno čitanje u aktivno more uzajamnih refleksija koje će prilijepiti korisnike za njihove news feedove“. „Lajk“ gumb bio je „jednostrano ogledalo planetarnih dimenzija“, sposobno da eksponencijalno uveća dobavu informacija o korisnicima. Što je više korisnik „lajkao“, više je obavještavao Facebook o preciznom obliku i sastavu svoje „ruke“ – dopuštajući tako kompaniji da kontinuirano „steže rukavicu“ i ujedno povećava prediktivnu vrijednost korisnikovih signala.
Za Facebookovim „lajkovima“ brzo se počelo čeznuti i žuditi, preobražavajući ih u univerzalni sustav nagrađivanja – ili ono što je jedan mladi dizajner aplikacija nazvao „crack kokain naše generacije“. „Lajkovi“ su postali ti varijabilno tempirani šutovi dopamina, koji su tjerali korisnike da više žude za nagradom negoli se plaše poniženja. Kao Facebookov zaštitni znak, „Lajk“ se „raširio diljem digitalnog univerzuma, aktivno spojivši korisnike u novu vrstu uzajamne ovisnosti, izražene u pastelnoj orgiji davanja i primanja potkrepljenja“ (S. Zuboff). No, taj događaj iz 2009. bio je samo početak stvarne povijesne konstrukcije novoga društvenog svijeta – u pravcu stapanja sve većeg broja korisnika s društvenim ogledalom. I kako je već bilo rečeno, to se poglavito odnosi na mlade. Nalik kockarima koji ganjaju svoju zonu stapanja s automatom, mlada osoba – uronjena u kulturu uzajamnosti koja se nasmiješena predstavlja kao radikalna dobrohotnost (kao u Googleovoj frazi „Don’t be evil“) – ganja svoju zonu stapanja s društvenim ogledalom. S obzirom na povijesni proces afirmacije osobnosti, kao i za svakoga tko se mora boriti s izazovima osjetljivog ja-drugi (self-other) balansa, „Lajk“ gumb odlučno je i trajno pomaknuo granicu – no, prema nedvosmislenoj regresiji.