Vrtlog automatiziranog socijalnog uspoređivanja proizvodi „virus nesigurnosti i tjeskobe“ (S. Zuboff), koji normalne mlade ljude pogađa podjednako kao što bihevioralna tehnologija kockarske industrije pretvara svakodnevne potrošače u kompulzivne kockare. Jedan aspekt problema je što „zatvorene petlje eskalirajuće kompulzije“ dodatno „neprirodno zaoštravaju i intenziviraju prirodnu orijentaciju prema skupini“ – dakle, prirodnu sklonost koja je daleko najizraženija tijekom adolescencije i „zrelosti u nastajanju“ (emerging adulthood). Etologija tu orijentaciju naziva „okupljanjem u stado“ (homing to the herd). Kod nekih bioloških vrsta, koje se okupljaju radije u gomilu negoli na zasebnom teritoriju, to je posebna prilagodba. No, pokazalo se da je takav instinkt, karakterističan za vrste poput goluba selca i haringi, fatalan pri suočavanju s ljudskim predatorom.
Jedan slučaj koji navodi Zuboff je sudbina golubova selaca (ili: „putničkih golubova“), čiju je nesretnu sudbinu opisao biolog Bernd Heinrich.
Naime, njih su upravo snažan društveni osjećaj i izvanredna povezanost empatijom učinili lako nasamarivim metama. Izraz „glineni golub“ (stool pigeon) postao je besmrtan tako što bi lovci prvo uhvatili nekoliko ptica i privezali ih za prečku sa zatvorenim očima. Dok su ove ptice panično lepršale krilima, jato bi se spustilo oko njih, i tako ih je bilo lako uloviti na tisuće odjednom u ogromne mreže. U zoološkom vrtu u Cincinnatiju zadnji je poznati putnički golub uginuo 1914. godine. Njihov fatalni problem svodi se na to što su dom zamijenili gomilom.
Kako primjećuje Zuboff, Facebook i društveni mediji konstruirani su upravo zato „da pobude i pogoršaju ovo okupljanje ljudskog jata, posebno među mladima“, i to „mračnim šarmom društvenog uspoređivanja, društvenog pritiska, i društvenog utjecaja“. Dok su korisnici fiksirani uz svoje jato, oko njih tehnološki usavršeni lovci tiho kruže i postavljaju svoje mreže. U svakom slučaju, umjetno potencirano okupljanje u jato/stado/roj „komplicira, odgađa, ili zaprječuje teško psihološko pogađanje oko uspostavljanja ja-drugi ravnoteže“. Nad ovime kao avet lebdi pitanje koje Zuboff ne oklijeva formulirati:
„Kada ovaj učinak umnožimo sa stotinama milijuna i raspodijelimo preko globusa, što bi to moglo nagovijestiti s obzirom na mogući ljudski i društveni razvoj?“
Facebook je dakle „retorta ove nove mračne znanosti“, koja „manipulira i instrumentalizira prirodnu empatiju modificiranjem ponašanja ovisno o ciljevima drugih“. Riječ je o „sintetičkoj košnici“, i „đavoljem paktu za mladu osobu“. Bilo da je riječ o pukoj dnevnoj učinkovitosti – dakle: održavanju kontakata, komunikaciji, raznim transakcijama – bilo da je riječ o „soku fuzije“ (fusion juice) kao mladenačkom dokazu života (proof of life) – okrenuti se na stranu (turn away) ravno je (samo)isključenju.
„To je novi fenomen: živjeti kontinuirano u miljeu izloženosti pogledu drugih, biti praćen stotinama ili tisućama očiju – proširenih napravama Velikog Drugog (Big Other), njegovim senzorima, zrakama i valovima prikazivanja, snimanja, analiziranja i aktiviranja. Neprekidni ritam, gustoća i volumen pogleda, rađaju stalnu struju evaluativne metrike, koja sa svakim klikom uzdiže i spušta nečiju društvenu valutu.“
Nasuprot kineskog sustava društvenog kreditiranja, na Zapadu stotine tajnih rangiranja „nevidljivo šabloniziraju naše živote“ – u svojoj srži svedene na „lajkove“, „prijatelje“ i „sljedbenike“. Iako izloženost Velikom Drugom uključuje sve moguće podatkovne točke, nužno ostaje zanemarena neopaziva i nemjerljiva „latentnost“ koja prebiva unutar svake osobe:
„Ovo je latentnost mogućeg jastva koja iščekuje zapaljenje tom jednom iskrom koju uzrokuje skrbna pažnja drugoga utjelovljenoga ljudskog bića. U sukobu kisika i žara, latentno biva primijećeno, shvaćeno, i izvučeno naprijed u postojanje. Ovo je stvarni život: mesnat, mekan, neizvjestan, pun tišine, rizika, i – kada se nasmiješi fortuna – istinske blizine.“
Facebook se ušuljao u svijet nudeći slobodu neograničenog povezivanja i izražavanja. Umjesto toga, njegova „primijenjena utopistika je prototip instrumentarijarne budućnosti“, koja – iskorištavajući ljudsku sklonost empatiji, pripadnosti i prihvaćenosti – svojim bihevioralnim inženjeringom trenira za prihvaćanje „neugodnosti instrumentarijarnih prisilnih harmonija“. Instrumentarijarna društvena načela ovdje su više od puke hipoteze: riječ je o tvrdim činjenicama koje kroz beskrajnu seriju eksperimenata tvore aktualni prostor za odrastanje mladih. Drugim riječima, socijalizacija i normalizacija instrumentarne moći nametnute su izvan područja političke i individualne volje. Njihovo tajanstveno djelovanje
„svoje učinke proizvodi na razini automatskih psiholoških odgovora, i naginjući ja-drugi ravnotežu prema pseudo-harmoniji uma košnice (hive mind). Tijekom ovog procesa, unutrašnjost koja je nužni izvor autonomnog djelovanja i moralnog suda, pati i guši se. To su pripremne radnje za smrt individualnosti, a što Pentland zagovara.“
Ova smrt prijeti poništavanjem višestoljetnog razvoja individualiteta, u kojemu Zuboff prepoznaje tri glavne faze: 1. politički ideal individue iz 18. stoljeća; 2. individualizirano ljudsko biće ranog 20. stoljeća, koje je u svijetu sve veće društvene kompleksnosti – i sve slabijih tradicija – bilo primorano stvoriti „život za sebe“ (a life of one’s own); 3. psihološki autonomnu individuu kasnoga 20. stoljeća, čije su sposobnosti moralnog rasuđivanja uzdignute do samoautorstva (self-autorship) kao svojevrsnoga nasipa protiv predatorske moći. Upravo je težnja mladih prema samoautorstvu ono što kroz povijest prenosi, jača, i obnavlja zahtjeve za svetošću i suverenitetom individualne osobe.
Od navedene tri faze treba jasno razlikovati slučaj Facebooka, kao povlaštenog primjera trećeg moderniteta, definiranog novim instrumentarnim kolektivizmom, i u vlasništvu i pod ravnanjem nadzornog kapitala. Komputacije pogonjene „Božjim pogledom“ (God view) algoritama omogućuju podešavanje (tuning), koje u konačnici zamjenjuje i privatno upravljanje i javne politike. U takvom kontekstu ono individualno preostaje tek kao svojevrsni višak. Riječ je o postpolitičkim društvenim procesima u kojima društveno uspoređivanje i društveni pritisak sa sobom donose postojanost i prediktivnost, čineći potrebu za povjerenjem tek izlišnim reliktom.
Za razliku od ovisnosti industrijskog kapitalizma o eksploataciji i kontroli prirode, kapitalizam nadzora ovisi o eksploataciji i kontroli ljudske prirode. Sveobuhvatno tržište pogonjeno bihevioralnim inženjeringom, ljudsko ponašanje i prirodu preobražava i reducira na još jednu u nizu fiktivnih roba, priređenih za potrošnju od strane drugih. Život u košnici, izložen nadzoru i telestimulaciji, sve je samo ne prirodan. Poglavito je život mladih život
„na granici novog oblika moći, koji objavljuje kraj ljudske budućnosti – zajedno s njenim zastarjelim lojalnostima pojedincima, demokraciji, i ljudskom djelovanju nužnom za moralnu prosudbu. Ako se sa Scroogeovom odlučnošću probudimo iz distrakcije, rezignacije, i psihičkog zatupljivanja – to je budućnost koju još uvijek možemo spriječiti.“
Posljednji odsječak poglavlja „O životu u košnici“ kojim se ovdje bavimo, Zuboff ipak naziva „Bez izlaza“ (No Exit). Na početku odsječka Zuboff priziva nešto manje poznatu priču o podrijetlu inicijalnog momenta u razvitku društva nadzora: panoptikona engleskoga liberalnog filozofa Jeremyja Benthama. Naime, svoju ideju savršenog zatvora, u kojemu bi – za zatvorenike nevidljivi – čuvar mogao nadgledati ukupnu zatvoreničku populaciju – prepuštajući de facto nadgledanje samim nadgledanima – Jeremy je preuzeo od svojega brata Samuela, koji je koncem osamnaestog stoljeća projektirao prvi model panoptikona. Jeremy se s ovim izumom upoznao tijekom posjeta bratu, koji je na imanju princa Potemkina u Rusiji, konstruirao optimalno sredstvo za nadgledanje kmetova. Samuel je pritom inspiraciju crpio iz sakralne arhitekture u kojoj portret svemoćnog Krista Pantokratora sa svoda središnje kupole pilji dolje – kako na tamo fizički okupljenu pastvu, tako i načelno na cijelo čovječanstvo. Od njegova pogleda nema bijega; prema načelu ruke i rukavice, riječ je o još jednoj, tek ranijoj, zatvorenoj petlji bez izlaza: nekad od Božje omniscijencije i omnipotencije, danas od instrumentarne moći nadzornog kapitala.
Zuboff koristi poznate zadnje retke Sartreove drame Bez izlaza – „Pakao, to su drugi“ – ukazujući kako se ja-drugi ravnoteža nikada ne može adekvatno pogoditi, dok god nas „drugi“ neprestano „gledaju“. Na znanstvenoj razini, ovaj je problem na klasičan način obradio socijalni psiholog Erving Goffman, u knjizi Predstavljanje jastva u svakodnevnom životu (The Presentation of Self in Everyday Life). Naime, Goffman je razvio ideju „zakulisnog prostora“ (backstage) kao svojevrsnog utočišta – predjela u koji se jastvo mora povlačiti od performativnih zahtjeva društvenog života. Metafora posuđena iz kazališnog života, odnosi se na univerzalnu potrebu za mjestom na kojemu možemo „biti mi sami“ (be ourselves). Zakulisni prostor je mjesto proturječenja utisku stečenome tijekom „predstave“, mjesto gdje je konverzacija opuštena i „istinitija“ u usporedbi s iluzijama i impresijama predstave.
Prema Goffmanovu zapažanju, „kontrola zakulisnog prostora“ pojedincu pruža zaštitu „od determinističkih zahtjeva koji ga okružuju“ – kako na poslu, tako i u životu općenito. Odijeljenost koju pruža zakulisni prostor omogućuje i prepuštanje vlastitome „nestaloženom“ (uncomposed) licu koje se javlja tijekom spontanih radnji poput „zviždanja, žvakanja, grickanja, podrigivanja i nadutosti“ (Goffman). Naročito važno, to je naša prilika za svojevrsnu „regresiju“ u kojoj ne moramo biti pristojni (nice). Kako ističe Goffman:
„Najsigurniji znak solidarnosti zakulisnog prostora je osjećaj da je bezopasno zapasti u asocijalno raspoloženje sumorne, tihe razdražljivosti“.
Kako komentira Zuboff, naše stvarno jastvo ne može se „izleći“ i rasti bez takva predaha. Bez njega, spomenuta Sartreova ideja pakla počinje zadobivati svoj pravi smisao. Uzmemo li kao primjer mladenačke strategije samopredstavljanja na Facebooku – neprestano kuriranje vlastitih fotografija, komentara i profila s ciljem maksimizacije „lajkova“, i utoliko vlastite vrijednosti „na ovoj egzistencijalnoj tržnici“ (Zuboff) – ponovno se postavlja pitanje o tome nije li možda danas došlo tek do zamjene stvarnoga svijeta za virtualni? Je li razlika u odnosu na ono što je svojedobno Goffman opisao doista toliko velika?
Ne može se dovoljno naglasiti da je osnovna razlika u slučaju suvremenog rada na konstrukciji vlastitih persona u tome što se zakulisni prostor neprestano smanjuje. Kako to kaže jedna studentica:
„Gotovo da nije ostalo mjesta gdje ja mogu biti moje istinsko ja. Čak i kada šećem sama, i mislim da sam u zakulisnom prostoru, nešto se dogodi – na mojem telefonu pojavi se oglas ili netko fotografira, a ja otkrivam kako sam na pozornici, i sve se mijenja.“
Prijeđene su nekoć pouzdane granice između virtualnog i realnog svijeta, i danas Veliki Drugi više gotovo da ne poznaje granice. Od sveprisutne reklame, pa sve do toga da se i svako prizemno iskustvo može direktno isporučiti u košnicu: zbog posvudašnje konekcije publika nikada nije daleko. Ovu „turobnu činjenicu“ (Zuboff) tim britanskih istraživača opisao je 2016. godine kao „produženi efekt hlađenja“ (extended chilling effect). Ponovno je predmet bilo iskustvo Facebooka, a riječ je o tome da ljudi – naročito mladi – danas cenzuriraju i kuriraju svoje ponašanje u stvarnom svijetu s obzirom na svoje online društvene mreže, kao i prema širim internetskim masama. Pomisao da se možda nećemo dopasti „zamišljenim publikama“ bitno mijenja naše ponašanje u stvarnom svijetu, primjećuju istraživači.
Zuboff pri kraju poglavlja ističe jedan primjer osobnog prisjećanja iz rada poznatoga socijalnog psihologa Stanleyja Milgrama. Riječ je o eksperimentu koji je naročito jasno otkrio „moć neposrednih okolnosti na osjećaje i ponašanje“. Naime, kako je Milgramova studentska grupa proučavala prisilu kojom društvene norme kontroliraju ponašanje ljudi, ideja je bila da studenti pristupe osobi u podzemnoj željeznici i – bez da pruže ikakvo opravdanje – jednostavno pogledaju osobu u oči i pitaju je da im ustupi sjedalo. I sam se Milgram ukrcao u vagon, no pokazalo se da – usprkos dugogodišnjeg promatranja i teoretiziranja uznemirujućih obrazaca ljudskog ponašanja – nije bio spreman za vlastiti trenutak društvene konfrontacije. Kada je pristupio putniku i namjeravao zatražiti sjedalo, riječi jednostavno nisu izlazile vani; nakon kratke „smrznutosti“ samo se povukao. Nakon što se uspio prisiliti na novi pokušaj i nakon što je izrekao „magičnu formulu“, Milgram je, svladan panikom, osjetio neodoljivi pritisak da se ponaša na način koji bi opravdao njegov zahtjev: stoga mu je glava naglo potonula među koljena i – kako ispovijeda – osjećao se zaista tako kao da će umrijeti. Sljedeće iznenađenje Milgram je doživio odmah po napuštanju metroa: „svi pritisci su nestali“. Dakle, dok je dolje „vibrirao u tonu s ‘drugima’, izlazak mu je omogućio da se opet vrati ‘sebi’“ (Zuboff).
Milgram je na koncu identificirao tri ključne teme subway eksperimenta. Kao prvo, otkrivena je nova dimenzija „enormne inhibitorne tjeskobe koja nas obično sprječava da kršimo društvene norme“. Kao drugo, ustanovljeno je da reakcije „prekršitelja“ nisu bile izraz individualne osobnosti već radije „prisilno odigravanje logike društvenih odnosa“. Osjećaji sramote i straha kod povrede naoko trivijalnih normi, pokazali su se temeljnim kontrolnim silama društvenog života.
I konačno, kao treće – i najvažnije – Milgram je uočio da svako suprotstavljanje društvenim normama ključno ovisi o mogućnostima bijega. To je dakle bila jedina stvar koja je Milgramu – ekspertu za ljudsko ponašanje, i naročito mehanizme konformizma – situaciju učinila dovoljno podnošljivom. No, kao što primjećuje Zuboff, mi smo – a naročito mladi – suočeni s „nepodnošljivom situacijom“, osuđeni
„da se stopimo sa sustavom i igramo do nestanka (extinction): ne nestanka našeg novca, već radije do nestanka nas samih.“
Ukoliko su ljudi danas u situaciji kockara zaglavljenih u utrobama automata, cilj podešavatelja je zadržati ih unutar „vlasti neposrednih okolnosti“ (the power of immediate circumstances), koje „logikom društvenih odnosa“ košnice, ljude prisiljavaju da se poklone društvenom pritisku. Kontinuirano stezanje feedback petlji odsijeca mogućnost bijega, podižući razinu tjeskobe sve više i više. Pritom se doslovno ubija impuls za autonomijom, kao i – uvijek teška i uzbudljiva – elaboracija vlastitog jastva, toga osnovnog izvora osobnog morala i samopouzdanja. Samopouzdanja koje je nužno ne samo da se zatraži sjedalo u javnom prijevozu, već i da se ustane protiv nevaljale moći (rogue power).
A za to je potrebno, kao prvo, prisjetiti se da je u košnici svaki izlaz ujedno i jedan ulaz. Napuštanje zone umjetno podešenoga društvenog pritiska – kao motrišta Drugog-Jednog (Other-One) – stoga znači ulazak u prostor u kojemu se jastvo napokon može roditi i othraniti. Kako kaže Zuboff, povijesno ime za takvu vrstu mjesta je: utočište (sanctuary).
